Branko Glišović nalazi se na čelu njemačke firme High End Society, on je glavna i odgovorna osoba koja stoji iza minhenskog High Enda, jednog od najvećih Hi-Fi sajmova na svijetu. Ove godine High End slavi 30 godina postojanja, to je bio zgodan povod da posjetimo gdina. Glišovića radi ovog intervjua. Njegove odgovore nismo lektorirali kako bi zvučali što autentičnije.
intervjuirao: Marko Pecotić, svibanj 2011
● Prije negoli počnemo, ističem da ovo nije Vaš prvi intervju za neki medij s naših prostora, možda se sjećate da Vas je prije 20 ili više godina intervjuirao Milan Rupić?
Da, da, sjećam se, bilo je to jako davno. Da, da, Milan Rupić...
● Kao što vidite, ja nemam nikakvih unaprijed pripremljenih pitanja, očekujem da razgovor teče spontano. Dakle, predstavite nam se ukratko - tko ste, što se, otkud Vi ovdje?
Da, to se i ja pitam svako jutro. (smijeh...) Pa dobro, ja sam managing director u High End Society. S time smo se počeli baviti prije 30 godina…
● Stop, hajdemo još korak ranije, što ste po nacionalnosti i gdje ste rođeni?
Ja sam Nijemac po nacionalnosti. Moj otac je iz Srbije, on je bio zarobljenik u II. Svjetskom ratu u Njemačkoj. Tako je upoznao moju mamu, ona je porijeklom iz Rusije, točnije Ukrajine. Ovdje sam rođen, tu sam odrastao, ali dobro, po prezimenu se vidi da je moj tata bio iz Čačka. Ali kažem, nikad nisam živio u Jugoslaviji, nikad nisam učio taj jezik...
● Ali ga dobro pričate!
Jedino što sam mogao da naučim, to je bilo onda kada je tata govorio taj jezik. Mogu dobro da se sporazumem s Vama, ali ipak znam da taj jezik ne znam dobro.
● High End Society, kako je ta priča započela?
Kada gledamo unatrag, ja sam bio u industriji, radio sam za BBC, možda ste čuli za Rogers… Dakle, govorimo o 1980-ima. I u Njemačkoj smo onda imali onaj veliki IFA sajam u Berlinu, to je bio sajam za televiziju, za robu široke potrošnje. S druge strane, u Dusseldorfu smo imali jedan specijalni sajam, zvao se Hi-Fi Dusseldorf, ali nijedan od tih sajmova nije bio ono što smo mi, mi koji smo bili zaposleni u toj industriji, htjeli. Ta oba sajma su bila organizirana u velikim halama, kao na nekom velesajmu, i to se nama u stereo industriji nije sviđalo. I zato je 1981. godine nas 12 ili 13 preduzeća sjelo zajedno za stol, razgovarali smo što da radimo. Složili smo se da ne valja ni sajam u Berlinu, ne valja ni Dusseldorf, i onda smo mi odlučili da napravimo naš sajam.
I tako 1982. godine, tu smo bili u Dusseldorfu, tamo smo našli hotel Interconti, i imali smo sajam na dva sprata, sve smo ispraznili one sobe. I onda smo rekli da ovo dete treba da ima neko ime, u ono doba svi su govorili o Hi-Fi zvuku, a mi smo rekli High End. To je nešto bolje, najveće i najbolje.
● Želite reći da ste Vi izmislili termin High End?
Da, tako je, mi smo bili prvi koji smo izgovorili taj termin. I onda 1982. godine, kažem, imali smo naš prvi sajam u Dusseldorfu u Intercontiju, na sajmu je bilo nas 17 preduzeća izlagača. I to je bilo vrlo lepo za nas iz industrije, lepo za goste jer su imali mogućnost da slušaju glazbu kao kod kuće, to je bilo vrlo lepo. Posle tog prvog sajma smo razgovarali što da radimo u budućnosti. I odlučili smo da idemo dalje s tim sajmom, ali ne više u Dusseldorfu nego u sredini Nemačke, onda je još bila podjela na West i East Germany, pa smo se odlučili za Frankfurt… Tražili smo hotele, našli smo hotel Kempinsky, i to nam se jako dopalo. To je bio veliki hotel, vrlo lepo, s mnogo zelenila…
● To su bili Vaši najljepši i najbolji dani…
Da, da...
● A zašto ste otišli iz Kempinskog?
Dakle, tamo smo bili od 1983., pa sve idućih 21 godinu. U početku smo se mi distributeri podijelili tko će što raditi oko sajma, a s vremenom smo imali sve više i više izlagača, pa sam ja od 1991. managing director koji to sve organizuje sa svojim timom, a imamo i svoj ured.
● A zašto ste otišli iz Kempinskog?
Razlog nisu bile cijene hotela, razlog je bio taj da je sajam bio sve veći i veći. Također, u to vrijeme je iz Amerike došao onaj Home cinema, znači da smo imali ekran i 5 zvučnih kutija, a to nije baš bilo dobro u tim malim sobama. Za nas je bilo jasno da moramo da nađemo neki novi prostor. Pre nego smo tražili novi prostor, prvo smo seli svi zajedno i razgovarali o tome kako ovaj High end treba da izgleda u budućnosti. Kada kažem mi, mislim da članove naše organizacije, a članovi su oko 50 većih preduzeća kao Pioneer, Elac i Marantz, ili pak manja preduzeća kao Burmester.
I da se vratim, dakle, mi smo seli svi zajedno za stol, i nama je bilo jasno da imamo dve mogućnosti – ili da bude veliki High end za publiku ili da ostaje specijalizirani sajam gdje se jednom godišnje nađu dileri, novinari i svi specijalisti. Mi smo odlučili da ne bude velika publikum sajam, odlučili smo da High end ostaje kao što je bio, znači da svi specijalisti jednom godišnje se nađu, razgovaraju, a publika nije toliko važna. Znam da publika kupuje svu tu robu, ali to nije main target sajma.
● Dakle, iz Kempinskog ste otišli zbog pojave kućnog kina, koje je bilo preveliko za te hotelske sobe. Danas imate sajam u velikom prostoru, a – ironično – kućnih kina više (gotovo da i) nema. Iz Kempinskog Vas je „potjeralo“ nešto što danas više skoro i ne postoji. Iako moram priznati, kućno kino je tada bilo poput uragana koje sve ispred sebe ruši. No, radilo se o trendu koji je trajao možda 2 ili 3 godine…
Da, to je bio jedan trend koji je došao i otišao… Ja mislim da je za nas važno da ni u onim godinama nikada nismo izmenili onaj naš cilj. Naš cilj je uvijek bio high-quality za muziku. Mi nismo nikada razgovarali o audio tehnici.
Kada smo mi startali pre 30 godina, tada je bio samo analog. Danas, za mene je vrlo važno da ljudi iz industrije imaju mogućnost da se pokažu, kako se kaže, u bright light. Bez muzike ljudi ne mogu da žive. Ja mislim da je muzika soul food. To je uvek bio baš cilj. Ne pitam koja je tehnika, da li je analog, da li je digital, to nije bitno…
● Kako je zastupljen PC Audio na sajmu, ima li i toga? Da li je i PC Audio trend poput kućnog kina koji će nestati nakon par godina. Trendovi dolaze i odlaze, a na kraju se sve uvijek vraća na CD i LP?
PC audio, da, ima i toga... Ne znam kako Vi mislite, ali za mene je analog uvijek bilo najbolje. A digital, ja sam uvijek imao problema sa CD-om. A mp3, time se bave uglavnom mladi koji slušaju glazbu u pokretu, ali to nije taj kvalitet. Danas imamo mogućnosti preko interneta da skinemo kvalitet koji je mnogo bolji nego CD. Gore u Atrium 3 imamo High resolution portal, tu možete da kupite muziku koja je najmanje 96 kHz, to su sve stvari koje prije nisu bile moguće.
● A što se to desilo i promijenilo u audio industriji u zadnjih 20 godina. Onda ste imali, koliko, 10 ili 20 brendova, imali ste Yamahu, Sansui i Kef itd, a danas ih imate stotine…
Ima ih 900! Ne, ja mislim da su oni svi već bili negdje, ali ih nitko nije poznao. Sigurno ima i novih preduzeća, ali većina su stari. I svi oni ako žele negdje izlagati, ja verujem da će izlagati na High endu. Tako da je danas High end glavni sajam u Europi…
● A na svjetskoj mapi?
Ja kažem da je najveći u Europi, a drugi kažu na celom svijetu. Za mene je dosta biti i prvi u Europi. 