tekst: Marko Pecotić, siječanj 2020
Glasnije zvuči bolje
Razmišljate o kupnji novog audio uređaja i donijeli ste ga doma na probu. Ostavimo po strani eventualnu impresioniranost brendom ili izgledom uređaja, njegovom kilažom
ili maloprodajnom cijenom, i prije negoli ste uređaj krenuli komparirati s onim koji imate doma, trebali biste im osigurati iste
uvjete, točnije - oba uređaja biste trebali testirati na istoj razini glasnoće.
Ljudsko uho može čuti i prepoznati razliku u glasnoći od samo 1 dB (ili manje?), a poanta je da će uho (mozak) automatski proglasiti boljim onaj uređaj koji svira glasnije.
Glasnije zvuči bolje. Poanta nije da budu na identičnoj glasnoći, ne moraju oba uređaja biti na 0,00 dB razlike, poanta je da glasnoća među njima bude što
sličnija, tipa unutar 0,2 ili 0,3 dB razlike.
Nerijetko će korisnici istu razinu glasnoće pokušati podesiti odokativno (odouhativno), što nije ispravna metoda. SPL metar je
must-have svakog hifiste.
Često se može čuti npr. kako XLR izlaz na nekom CD playeru zvuči puno bolje njegov RCA izlaz, a pritom se zaboravlja da bi se komparacija trebala
obaviti s istim kabelima, a ne da je jedan marke A, drugi marke B, kao i da XLR izlaz često ima viši izlazni napon nego RCA, pa XLR automatski zvuči bolje
jer je glasniji. K tome, mnogi CD playeri ionako imaju fake XLR izlaze, pa nema smisla na njih spajati XLR kabele.
Da li razliku i manju od 1 dB ljudsko uho može čuti? Iz doba kada sam se bavio sviranjem i snimanjima po studijima, iskusio sam da to ovisi o kojem se dijelu
frekvencijskog spektra radi. Kada smo čovjeku za pultom npr. rekli: Za pola dB podigni električnu gitaru na 2 ili 3 kHz, razlika se čula. Kada smo
rekli: Spusti za pola dB neki instrument na npr. 12 kHz, razlika je bila na pragu (ne)čujnosti. Pretpostavljam da se radi o tome da ljudsko uho ne
reagira jednako na svim frekvencijama, tj. najosjetljivije je na frekvencije između cca 1 do 4 ili 5 kHz.
Na tržištu postoje SPL metri i SPL metri. Izbjegavajte one koji koštaju par desetaka eura, jer daju nepouzdane i nekonzistentne rezutate. Kupite si
najbolji SPL metar koji si možete priuštiti.
Pri podešavanju iste razine glasnoće primjenjujem metodu uzimanja raznih uzoraka. Primitivna i učinkovita metoda. Uzimam deset do petnaest uzoraka
(obično 60Hz, 100 Hz, 250 Hz, 400 Hz,
800 Hz, 1k, 2,5k, 5k, 8k, 10k, 12k i 16k). Iznad 16k obično ne idem, jer većina ljudi ne čuje iznad toga, a to nije zabrinjavajuće jer u djetinjstvu sluh ide od 20 do
20.000 Hz, a kasnije se taj raspon suzuje. Na ovom linku možete ugrubo provjeriti svoj sluh
(stavite slušalice na uši). Nakon što sam uzeo uzorke na navedenim frekvencijama, dobivene vrijednosti zbrojim i izvučem prosjek decibela. Završno, pustim po 10-ak sekundi
od par pjesama koje izmjerim sa SPL metrom, a koji je podešen na MAX vrijednosti, kako bih provjerio ranije dobivene rezultate.
Stariji ljudi (60+) možda imaju suženiji raspon sluha, no mogu posvjedočiti da - paradoksalno - mogu izvrsno čuti. U svom krugu imam nekoliko 60+ hifista, oni odlično čuju i mogu
brzo uočiti vrlo sitne nijanse i promjene u zvuku. Vjerojatno se radi o tome da iza sebe imaju veliko slušačko iskustvo i da su im uši utrenirane.
Ukoliko uspoređujete npr. dva pojačala, bitno je da se SPL metar cijelo vrijeme nalazi na identičnoj udaljenosti od zvučnika (najbolje na stalku), kao i da u sobi nema nikakve buke,
bilo unutarnje ili vanjske. Bez mobitela koji zvoni, bez ukućana koji hodaju po sobi. Vrata i prozori u sobi trebali bi biti zatvoreni.
Uvijek uzimajte uzorke samo s jednog kanala, tj. jednog zvučnika ili jedne slušalice (ištekajte kabel na drugom kanalu).
Kako podesiti SPL metar? Za uzorke koje uzimam od 60 Hz do 1kHz, SPL metar podesim na C weight/slow, a za uzorke iznad 1kHz SPL metar podesim na A weight/slow.
Mikrofon na SPL metru ne mora nužno biti kalibriran, ovdje su bitni odnosi, odnosi u razlikama glasnoće među testiranim uređajima.
Postoje i razne smartphone aplikacije za mjerenje SPL-a, s njima nemam nikakvog iskustva.
SPL metar služi i da saznate koliko glasno slušate muziku, mnogi ne znaju koliko je 90 ili 100 decibela u stvarnosti. Ako mislite da imate sistem koji može odsvirati linearno
vrlo dubok bas, pustite neki test disk i SPL metar će jasno pokazati kako stoje stvari.
Kontinuirano izlaganje velikim glasnoćama može oštetiti vaš sluh. Osobno volim slušati nešto glasnije, recimo oko 80-85 dB prosječne glasnoće, a možda
i niže ili pak više, ovisno o danu, raspoloženju ili glazbenom žanru. U načelu sam stava da se Hi-Fi ne sluša tiho. Kontinuirano izlaganje velikim glasnoćama
može oštetiti ne samo vaš sluh, nego i Hi-Fi uređaje. Pogotovo ako se radi o nekom tulumu i/ili konzumaciji
alkohola. Rečenica tipa Daj malo glasnije nama znači samo nekoliko dB glasnije, npr. 3 dB glasnije,
ali pojačalu je to dupla snaga. Nakon nekoliko rundi, ni to više nije dovoljno glasno. I sve je to OK dok nešto ne krepa.
S čime i kako uspoređivati?
Često se može čuti kako se zvuk nekog Hi-Fi sistema komparira sa zvukom stvarnih (muzičkih) instrumenata. To je OK, ali u načelu pogrešno. Svatko tko je stajao na metar od seta bubnjeva, zna da doma baš i
nema taj zvuk. Svatko tko je stajao na metar od simfonijskog orkestra, zna da taj zvuk baš i nema doma. Zato je bitno znati da ono što slušaš doma (ili kod prijatelja ili na sajmu -
nebitno) uspoređuješ ne s prirodnim zvukom muzičkih instrumenata, nego to uspoređuješ s onime kako bi snimka trebala zvučati. Hi-Fidelity znači visoka vjernost - ali visoka vjernost
reprodukcije zapisa (vinila, CD-a i sl.). Pitanje glasi: kako znaš kako je to zvučalo u studiju, odnosno kako znaš kako bi neka snimka trebala zvučati? Za to je potrebno
imati vlastite referentne snimke. Nakon što te iste snimke poslušaš na nekoliko stotina Hi-Fi sistema, više se ne pitaš kako bi ta neka snimka trebala zvučati.
Osobno imam 20-ak referentnih snimki koje koristim pri evaluaciji nekog uređaja ili sistema. To su raznovrsne snimke koje daju široku sliku: malo vokala, malo klasike, rocka, popa,
elektronske muzike, malo studijskih, malo živih snimki. Ne mora se nužno raditi o "vrhunskim" snimkama, niti se nužno mora raditi (samo) o klasičnoj muzici - bitno je da
snimku dobro poznaješ. Mogu to biti i "lošije" snimke, jer i na njima se mogu testirati uređaji. Mogu to biti i npr. rock snimke, dapače. U odnosu na rock snimke,
rekao bih da kvalitetna snimka klasične glazbe daje više razlika, da sadrži više informacija u zvuku, tj. zapisu.
Uz sebe imajte tekicu u koju ćete upisivati zvučne dojmove. I uvijek radite minimalno ABAB komparaciju na istoj pjesmi, ne samo AB. Na svakom ABAB koraku zapisujte slušne
dojmove. Koliko puta mi se dogodilo da bi nakon A, uređaj B zvučao puno bolje od A, a onda na idućem A shvatiš da taj A uopće nije tako loš.
Nakon što ste uređajima koje ćete komparirati osigurali ravnopravne uvjete (testiranje na istoj glasnoći i unutar istog sistema, usvirani uređaji), možete početi. Neće vam trebati
tjedni ili mjeseci da shvatite kako koji uređaj svira. Znam pojednice koji kažu da im trebaju tjedni slušanja da spoznaju kako testirani uređaj (tj. potencijalna kupnja)
svira. Poštujem ako pojedinci tako osluškuju, no to nije moj cup of tea. Ne razumijem koji to tjedni su potrebni. Ako imaš vlastite referentne snimke koje si čuo na
mnogo sistema, potrebno je malo vremena za evaluaciju. Osobno testiram na način da to traje dva ili tri dana prije donošenja odluke o eventualnoj kupnji. I ne slušam cijelu pjesmu,
obično slušam do 60 sekundi svake pjesme, i tako puta 15 ili 20 referentnih pjesama, i vrlo brzo znam kako neki uređaj (ili sistem) svira. Neću reći da nikada ne griješim u
evaluaciji nekog uređaja ili sistema (jer taj "nikada" može biti već sutra), ali dovoljno mi je da na novom/testiranom uređaju poslušam
do 60 sekundi svake od 15 ili 20 pjesama i da steknem vrlo precizno mišljenje o uređaju. Nema tu nekakve posebne nauke. Kada testiram uređaje na Audio Pulsu, ne pišem
recenziju nakon 30 sekundi slušanja, dam im duže vrijeme, no gotovo redovito se potvrdi ono što sam ranije na prvu loptu čuo.
Sajmovi
Kada govorimo o Hi-Fi sajmovima, često se može čuti kako nakon sajma posjetitelji imaju sasvim oprečna mišljenja o sistemima koje su na sajmu čuli. Kako i zašto? E, pa
kada bi posjetitelji s vlastitim
snimkama išli od sobe do sobe, od izlagača do izlagača, uvjeren sam da bi velika većina ljudi imala suglasje oko zvukova sistema. Ovako u jednoj sobi poslušaš Severinu,
u drugoj Dianu Krall, u treću potpuno nepoznatu muziku i onda na kraju dana u glavi ideš slagati mišljenje o sistemima koje si čuo.
Ponekad se u medijima može pročitati da Hi-Fi sajmovi ne služe za slušanje i da je zvuk izloženih sistema irelevantan. A čemu onda služe?? Jest da je Hi-Fi industrija postala
modna revija, parada kiča, napuhanih cijena te da je izgled uređaja
postao važniji od zvuka, ali Hi-Fi sajmovi primarno služe za - slušanje. Imam dojam da s plasiranjem takvog spina, mediji žele opravdati loš sajamski zvuk svojih klijenata.
Jer izlagači obično godinama izlažu u istoj sajamskoj prostoriji, dobro poznaju akustiku neke hotelske prostorije (da li je tamnija/dampiranija, normalna ili ječnija), a loš zvuk sajamskog sistema je samo izgovor
za:
a) činjenicu da izlagač ne zna setapirati sistem i/ili uopće ne poznaje materiju (zapravo me čudi da u Hrvatskoj postoje trgovci koji nemaju blage o zvuku i setapu, a ostvaruju
dobre brojke), ili
b) činjenicu da izlagač naprosto izlaže uređaje koji su loši.
Ne sjećam se da sam negdje u nekoj reportaži pročitao da je nečiji sajamski zvuk bio loš zato jer su izloženi uređaji loši. Uvijek se piše o tome da su
uređaji neusvirani, da izlagač nije imao dovoljno vremena itd. How yes no. Kako to da na
sajmovima imate izlagače koji gotovo redovito imaju dobar ili odličan zvuk? I obratno - one koji gotovo redovito imaju loš zvuk? Odgovor se nalazi u prethodnih par rečenica.
Kada govorimo o medijima i spinovima, obratite pažnju na jednu stvar. Često ćete u recenzijama vidjeti da je (obično na početku ili na dnu teksta) navedena oprema
na kojoj je recenzent testirao neki uređaj. Proizvođači i/ili distributeri vole da je njihova oprema navedena kao dio recenzentovog sistema, jer time se čitatelju šalje poruka
"da je uređaj toliko dobar kada ga recenzent koristi u svom referentnom sistemu", a time i proizvod i proizvođač dobivaju na značaju. Pročitajte takve podatke s debelim oprezom, jer
obično se radi o odrađivanju usluge na liniji recenzent/medij - proizvođač/distributer. Slična je priča i kada u recenziji pročitate rečenicu tipa Testirani proizvod je
toliko dobar da sam ga odlučio nabaviti i/ili zadržati u sistemu.
Za kraj, nemojte previše zaglibiti u ovom sportu i začahuriti se. To su samo metalne i drvene kutije iz kojih izlaze nekakvi zvukovi. Kao materijalne stvari, posjedovanje istih
nužno ne donosi sreću i te kutije ne bi same sebi trebale biti svrha. Čovjek stalno žudi za (materijalnim) stvarima koje nema ili koje ne može imati. Doduše, ponekad je htjeti imati
nešto bolje nego imati to! No, sreća dugoročno ionako ne leži u posjedovanju materijalnih stvari. Tijelo srećom i zadovoljstvom dugoročno ispunjava slušanje muzike, čitanje knjiga, putovanja...
Ukoliko imate love viška, umjesto da isti novac potrošite na nekakav novi komad Hi-Fi opreme, bolji je osjećaj počastiti se odlaskom na neki dobar koncert u London ili npr. turistički
posjetiti predivnu Barcelonu. Na svijetu postoji toliko krasne muzike i toliko puno proizvođača mediokritetske audio opreme. Vi birate kojim ćete putem ići. Jer u
muzici se podjednako može uživati i kada je slušate na slušalicama putem Youtubea, kao i putem kvalitetnog Hi-Fi sustava.
UVOD U HI-FI, I. DIO
UVOD U HI-FI, II. DIO