AUDIO RJEČNIK
II. DIO

  tekst: Marko Pecotić, siječanj 2011

TOPLI ZVUK - zvuk sustava (ili komponente) koji ima veći ili manji dašak topline u nekom dijelu frekvencijskog spektra, zvuk koji u pravilu nije iritantan, ali istovremeno može (ne mora) biti i zvuk koji je koloriran, spor, napumpan ili lišen dinamike.

TAMNI ZVUK - audiofili ponekad miješaju i poistovjećuju pojmove "topli zvuk" i "tamni zvuk", što može i ne mora biti pogrešno. Topli zvuk u pravilu smatram pozitivnom, a tamni zvuk smatram negativnom pojavom. Tamni zvuk ubija detalje (a nerijetko i timing i dinamiku). Idealnom kombinacijom smatram sustav čiji zvuk je istovremeno i topao i detaljan.

SLATKAST ZVUK - oznaka za sirupast, čokoladni zvuk koji ljudskom uhu može zvučati vrlo primamljivo, no radi se o vrlo koloriranom zvuku. Slatkast zvuk i tamni zvuk su različite, ali i slične i srodne pojave.

HLADAN ZVUK - kao što sam naziv kaže, radi se o zvuku koji je hladan; nekome će se takav zvuk svidjeti, nekome neće.

STERILAN ZVUK - u pravilu izrazito čist zvuk koji ne pobuđuje reakciju kod slušatelja; zvuk koji je možda timbralno dobar ili odličan, ali slušatelja ne uvlači u muziku, ne pobuđuje njegove emocije.

ANALITIČAN ZVUK - izrazito detaljan zvuk, zvuk koji je gotovo na rubu (ne)slušljivosti, zvuk koji analizira zvuk umjesto da iznosi glazbu u cjelini; nekome će se takav zvuk svidjeti, nekome neće.

OTVOREN I DETALJAN ZVUK - zvuk koji je pun zraka, svježine i detalja.

SVIJETLI ZVUK - sličan, a opet bitno drugačiji pojam od prethodnog (usprkos tome što audiofili često poistovjećuju ova dva pojma). Svijetli zvuk je onaj koji graniči s hissingom, zvuk koji struže, zvuk koji je na granici oštrine, zvuk čije je srednjetonsko i/ili visokotonsko područje uzdignuto.

TELEFONSKI ZVUK - mršav, iritantan, tanak i kreštav zvuk, zvuk koji doslovce zvuči kao da ga slušate preko telefona, mobitela ili mp3 playera.

TRANZISTORSKI I CIJEVNI ZVUK - pojmovi koji se odnose na ustroj pojačala, tj. na zvuk neke audio komponente. Cijevni zvuk je kolokvijalna oznaka za "toplo, muzikalno, ugodno", dok je tranzistorski zvuk oznaka za "brzo, detaljno, dinamično". Ovi pojmovi u današnje vrijeme sve više gube značenje, jer su se na tržištu pojavila mnoga cijevna pojačala koja zvuče kao tranzistorska i obratno.

KOHERENTNOST - drugi pojam za povezanost zvuka. Da li orkestar sa stotinu glazbenika zvuči kao jedna cjelina ili zvuči kao raspadajuća i nepovezana nakupina instrumenata? Da li veliki koncertni klavir zvuči kao jedan instrument ili su mu tipke naokolo razbacane i nepovezane? Koherentnost je oznaka i za zvučničku kutiju koja daje koherentan zvuk (tj. zvuk čija je skretnica dizajnirana tako kvalitetno da se ne čuju prelazi na rezovima, tj. zvuk koji je linearan i lišen koloracija).

SWEET SPOT - mjesto slušanja iz kojega je prezentacija zvuka i zvučne slike najbolja. Što je sustav kvalitetniji (to se primarno odnosi na zvučničke kutije), to će sweet spot biti širi.

TWEAK - naprava koja poboljšava zvuk uređaja (primjerice šiljci), ali i zahvat na utrobi uređaja (primjerice ugradnja novih čipova u CD playeru).

LOUDNESS - pojam koji označava koloracije u zvuku, zvuk čiji su bas i visokotonsko područje uzdignuti i napumpani. Osim u kućnom hi-fiju, loudness je relativno česta pojava kod razglasa na kojima sviraju bendovi, tj. kod razglasa koji se nalaze u klubovima. Po prirodi stvari, ljudskom uhu je ugodno čuti loudness.

KABELI I TONSKE KONTROLE - ono što su nekoć na pojačalima i receiverima bile tonske kontrole, danas su to audiofilski kabeli. Ja između tonskih kontrola i kabela ne vidim nikakvu razliku, i jedni i drugi služe kao equilizer za trimanje zvuka. Jedino što su danas audiofilska pojačala minimalistička, pa na njima u pravilu nema tonskih kontrola. Nekoć smo s pojačalom dobili tonske kontrole, a danas kabele (tj. tonske kontrole) kupujemo odvojeno i plaćamo masno.

ISPRAVNO I KVALITETNO SINERGIJSKI SLOŽEN SUSTAV će izvrsno zvučati i bez audiofilskih kabela. Kabeli su šlag na tortu, završni finiš sustava. Ne pokušavajte mane sustava korigirati kabelima.

HIGH-END AUDIO - jedan od najčešće zloupotrebljavanih pojmova, dovoljno je otvoriti audiofilske forume ili oglasnike i pročitati što sve ljudi proglašavaju high-endom. Teško je i nemoguće reći gdje točno počinje high-end, da li to je na 20.000, 40.000 ili možda 100.000 kn po komponenti. High-end je, u svakodnevnom životu, termin koji označava nešto skupo, prestižno, nedostižno i rijetko, bila to skupocjena jahta ili skupocjeni sat. Simptomatičan sindrom hrvatske audio scene su audiofili koji u džepu imaju 10.000 kn, a pucaju na uređaj koji košta 30.000 kn; čim neki uređaj postane dostupan većem broju ljudi, to više nije high-end; čim se neki uređaj prodaje s 30 ili 50% popusta, to nema veze s high-endom; isključivi krivac za tu situaciju je trgovac koji na taj način prostituira high-end, čitavu profesiju, ali i sve brandove iz vlastitog portfelja.

MISTIFIKACIJE - iako hi-fi obiluje mistifikacijama, njih ne smije biti. Stvari su vrlo jednostavne: razlika u zvuku se ili čuje ili se ne čuje. Skuplja komponenta ne mora nužno zvučati bolje. Jedini ispravan način testiranja neke audio komponene, bilo da se radi o kabelu ili zvučnicima, je slijepi A/B/A test. Test mora biti slijep, jer slušač ne zna što u sistemu svira i nema nikakvih predrasuda ili očekivanja. Slušni test mora biti izveden A/B/A (ne A/B), jer se vrlo često dešava da se slušač na A/B testu iznenadi sjajnim zvukom komponente B, da bi na ponovljenom A testu ustanovio da komponenta A uopće ne zvuči puno lošije od komponente B.
Svaka mistifikacija je u hi-fiju nepoželjna i nezdrava. Brutalno ću pojednostaviti i ogoliti stvari: hi-fi uređaji su tek metalne ili drvene kutije kojima je, s aspekta kupca, jedini cilj da sviraju dobro, tj. bolje od uređaja koje trenutno imamo doma; s aspekta trgovca, jedini je cilj želja da se taj aparat proda u što više primjeraka. Tu nema nikakve romantike.

SLUŠANCI, ti famozni kućni slušanci. Ja mrzim slušance. Slušanci su jedna od najdegutantnijih audiofilskih pojava. Ako želite sebi i drugima napumpati ego, pričati nebuloze o hi-fiju, kenjati i lagati nekome u lice i hvaliti njegov ili svoj sustav - tada odite na slušance. Zašto se ljudi međusobno zovu na slušance, koja je poanta slušanaca? Jedina poanta je da nekome potvrdiš da mu njegov hi-fi sustav svira genijalno, da mu digneš ego. Smisao slušanaca je nečija potvrda.
Ali, što ako nije tako, što ako nečiji hi-fi sustav svira loše? Danas je masovno raširena pojava da čovjeku nećeš reći da mu sustav svira loše jer ga ne želiš uvrijediti. Ili, ako mu sustav svira izvrsno, ti ga nećeš pohvaliti, jer si pun zavisti. Sve se vrti oko ega. Laži su masovno raširena pojava na slušancima.
Koja je onda uopće poanta doći nekome na slušanac?? Čovjek kojemu si došao u goste možda baš želi čuti tvoj stav! Zato te i pozvao u goste. I zašto onda za sebe zadržati komentar, lagati da ti se sustav sviđa, zašto demokratski ne prodiskutirati što ti se sviđa, a što ne sviđa u zvuku nečijeg sustava? Zar ne bi bilo fer i pošteno reći svoj stav? Pogotovo ako nekome treba pomoći, dati par korisnih savjeta ili par korisnih i argumentiranih primjedbi na zvuk njegovog sustava. Zašto onda uopće ići nekome u goste na slušanac? Da bismo, nakon što je slušanac gotov, čovjeku iza leđa komentirali kako mu sustav ništa ne valja? Da li je to poanta odlaska na slušance?

NAMRGOĐENI AUDIOFILI - ponekad (ne često) znam sresti namrgođene audiofile, ljude kojima je hi-fi važniji od kruha i zraka. Hmm, hi-fi nije najvažnija stvar na svjetu - hi-fi je najvažnija sporedna stvar na svijetu. S vremena na vrijeme mi se jave audiofili koji kažu da su umorni, da ih je silno umorilo stalno mijenjanje aparata. Ljudi moji, hi-fi nije ni briga ni muka! Hi-fi treba biti gušt i veselje, adrenalin i radost. Onoga dana kada vam hi-fi prestane biti veselje (iskreno se nadam nikada) i kad postane muka ili briga, tog časa se povucite iz aktivnog kupovanja novih hi-fi aparata, opustite se, natočite si hladni gemišt i počnite uživati u svojoj velikoj fonoteci!

AUDIO RJEČNIK, I. DIO
AUDIO RJEČNIK, II. DIO
AUDIO RJEČNIK, III. DIO