tekst: Josip Vračar, srpanj 2010
  proizvod: T+A Music Player mkII & Power Plant mkII
  proizvođač: T+A, Njemačka [www.taelektroakustik.de]
  uvoznik za HR: AUDIO SAN D.O.O. [WWW.AUDIODREAM.HR]
  cijena: Music Player 17.925, Power Plant 14.425 KN

Sustavno praćenje najnovijih tehnoloških postignuća na području postojećih medija, novih formata i tehnologija prijenosa sadržaja je već duže vrijeme jedna od temeljnih odrednica razvoja proizvoda u njemačkoj firmi T+A. Ono se ne događa fakultativno ili povremeno, ono je trajna značajka razvoja proizvodnih kategorija. Istovremeno, tvrdoglavo odbijanje promjena i daljnja njega postojećih navika slušanja i potrošnje glazbenih sadržaja (bez obzira na sve što budućnost donosi) se ionako nikada nije našlo na popisu njihovih dizajnerskih smjernica.

U lokalnim krugovima nešto manje poznati, no tome unatoč proizvođači solidne globalne prepoznatljivosti u klasi "common sense - no frills" proizvoda, nedavno su odabrani za Audio proizvođača godine u Njemačkoj. Uspješan njemački dizajnerski i proizvodni tim skriva se iza akronima čije pravo značenje govori dosta, no pritom ne otkriva previše, barem u trenutku kada se ranije predodžbe i slušna iskustva poklope s punim nazivom tvrtke. Tako za semantički raspon iza sintagme "teorija i aplikacija u elektroakustici" nećemo moći reći sasvim precizno u kojoj mjeri predstavljaju trajno opredjeljenje, odnosno stratešku misiju tvrtke, a koliko uspješno prolazi kao jednokratni marketinški trik.

Kako bilo, danas je neupitan vlastiti razvojni smjer tvrtke, za što sami govore da je posljedica sustavnog istraživanja i razvoja tehnoloških mogućnosti s jedne, te navika i njihovih promjena kod potrošača s druge strane. Tako su u T+A uspostavljena relacije između osnovnih vrijednosti i artikulirane temeljne odrednice dizajna. Jednom uspostavljenu relaciju između određenih nužnih preduvjeta za učinkovit dizajn uvelike prepoznajemo i u odrednicama onoga što čini prepoznatljivom vrijednost velikih tržišnih marki poput britanskog Naima. I usto gotovo jednako pragmatično: s jasnim ciljem - osigurati tržišnu prepoznatljivost temeljem vlastitih postignuća u istraživanju, razvoju i primjeni tehničke ekspertize - T+A gotovo prije kao da su izmislili i definirali (nego tek iskoristili postojeću) nišu probranih audio uređaja koji pritom ne odudaraju od prosječnog štiha "konzumnog", na jednak način na koji smo na to - u najpozitivnijem smislu - navikli od jednog NAD-a. Nema ovdje ni traga pompoznoj teutoničkoj monumentalnosti od koje već samim spomenom imena (MBL, Burmester itd) krenu raditi brojači i zvuk se počinje "prebrajati", umjesto da se uživa u glazbi.

  E-serija: mjesto je sada, vrijeme je ovdje (i nikako obrnuto!)
Kako bilo, novim unapređenjima E serije (prva ispod njihove referentne R-serije (kao da uopće može biti drukčije označena!)), T+A zapravo nastavljaju s "audiofilskom revolucijom" i to u segmentu koji do sada nije bio pretjerano otvoren novotarijama, ali ni promjenama navika prosječnog korisnika.

Naime, mnogi među današnjim interesantnim izvorima (poznajemo ih i pod marketinškim nazivom "novi mediji"), među kojima većina dolazi iz konzumnih, PC ili "comodity" područja, danas djeluju upravo dovršeno. Povremeno, oni uvjerljiviji među njima dostupni su u različitim cjenovnim kategorijama, no tek rijetki među ovima spadaju u srednji cjenovni razred, dakle onaj najinteresantniji prosječnom audiofilu bez "nerazumnih" ambicija. Shodno tome, veliki broj novih funkcionalnosti i mogućnosti naprosto ne nalazi svoj put u zaista visoko kvalitetnu implementaciju za audio sustave, što još i može biti razumljivo kada govorimo o najnovijim postignućima u High-End audiu (mislimo pritom na kriterij ultlimativne kvalitete, bez obzira na cijenu). No, broj korisnika novih medija raste (prije svega radi globalne popularnosti internet downloada i kućne potrošnje sadržaja koji neizbježno mijenjaju potrošačke navike), pa se stoga danas bez većeg truda može braniti teza o populaciji koja je razvila sasvim druge navike slušanja i za koju bi sustavno ignoriranje ovih promjena od strane audio industrije bilo - naprosto neozbiljno! T+A je procjenio razumnim ugraditi spoznaje o ovim promjenama u razvoj uređaja koji će biti sposobni koristiti raširene medije na bolji i smisleniji (istodobno racionalniji i ugodniji!) način, nego je to do sada ostavljano na volju i izbor prosječnom audio entuzijastu kojemu računalo nije nepoznat pojam.

Naime, jasno je da se u ovom segmentu krije veliki potencijal, a razvojne projekcije sežu veoma daleko, tim prije što se uvažavanjem bitnih odrednica novih medija i potrošačkih navika danas zapravo osigurava dugovječnost određenog proizvoda - kroz dimenziju unapređenja korisničkog iskustva i funkcionalne dogradivosti kroz period korištenja. Još i više: ovakvim se pristupom već ionako tanka linija između konzumnog i high-end audia i dalje stanjuje sve brže, a potencijal u smislu zvučnih postignuća sve je bliži ultimativnom.

I tako je u T+A, nakon nešto više od dvije godine otkako E-serija postoji u proizvodnom programu, došlo vrijeme za unapređenja i osvježenje sukladno mogućnostima korištenja posljednje tehnologije. Stoga uz svoj Music Player (MP), T+A također osvježava svoje integrirano pojačalo pod nazivom Power Plant (PP), s kojim i stilski čini vizualno vrlo skladan par, a koji može predstavljati vrlo funkcionalan audio sustav u jednostavnom i pristupačnom kompletu.

  PowerPlant
Prilično konvencionalnih proporcija za integrirano pojačalo, Power Plant ne obiluje gumbićima kao prosječni T+A uređaj, niti s njima dijeli jednako zavidnu "vitkost" (odnosno malu visinu po kojoj su prepoznatljivi uređaji R-serije). Nešto više korisnički orijentiranom dojmu pridonose zaobljene konture i vrlo kvalitetno obrađeni bridovi i vrhovi. Prednja strana PP tako izgleda kao tipični integrirac: veliki potenciometar, gumbi za odabir izvora, ali nisu izostavljene ni ton-kontrole (bas, visokotonsko područje, balans), kao i gotovo zaboravljena tipka sa zalaskom ere stereo-receivera: loudness. Premda korisne, njihova je primjenjivost ograničena (obzirom da se radi o relativno uskom frekvencijskom području na koje mogu utjecati), međutim radi uobičajenog načina regulacije zvukovnih tipičnih boljetica u ovoj klasi, njihovu ugradnju ipak pozdravljam. Naime, tu je i tipka kojom se sve ove kontrole zaobilaze (nosi jednako pragmatičan naziv flat). Zgodan dodatak predstavlja i izlaz za slušalice s posebnom kontrolom glasnoće.

Signal između MP i PP prenosi se uobičajenim audio kabelima (stražnja strana donosi RCA priključke standardne kvalitete), s tim da s brojem priključaka u T+A nisu škrtarili, pa će se bez većih poteškoća PP sasvim lijepo snaći u integraciji s postojećim "klasičnim" komponentama (tu je i tape-loop!). Mogućnost ugradnje opcionalnog phono-modula (MM i MC opcije) čini od PP pravi centar budućeg audio sustava i za one tvrdokornije ovisnike o igli. Ukoliko i pored deklariranih 140W snage ipak uzmanjka (a što mi je teško povjerovati nakon provedenog testa!), pre-out priljučci mogu se iskoristiti za spajanje dodatnog pojačala ili subwoofera (ako se radi o 2.1 sustavu) ili integraciji u postojeći HT sustav. Sekcija pojačanja u svom napajanju nosi oveći toroid i dati će nepatvorenih 140 W na 8 Ohma. Korišteni su PWM (Pulse Width Modulation) moduli, a u T+A skloniji su terminu "switch-mode power amplifier", pri čemu se izlazni stupanj koristi na način da vrijednost i ponašanje signala opisuje serija visokofrekventnih prekidača koji u svojoj domeni emitiraju pozitivni i negativni puls punih vrijednosti.

Korišteni stupanj pretpojačanja koristi motorizirani ALPS atenauator, a pretpojačalo (zajedno sa svim opisanim ton kontrolama) je moguće isključiti/zaobići/premostiti: ako se MusicPlayer priključi putem RJ-12 (e-Link) priključka, ovo se događa automatski i atenuacija putem MusicPlayera kontrolira pobudu na izlaznom (PWM) stupnju - dakle direktno iz MusicPlayera mkII. Ovim se koordiniraju funkcije oba uređaja i čini od MP i PP u korisničkom smislu - "operativnu cjelinu": sustav kojim se s lakoćom upravlja putem jednog daljinskog upravljača.

Digitalni modul u ovom uređaju predstavlja samo izlazni stupanj, a koji radi u PWM režimu (Pulse Width Modulation). T+A je ovu tehnologiju prilagodio i iskoristio potpuno samostalno, te u pripremi nisu korištena postojeća postignuća temeljena na integriranim IC sklopovima (pojačalima), niti rašireni B&O ICE-power moduli koji su standardno dostupni. Izvedba je potpuno diskretna, s posljednjom generacijom ultra-brzih MOSFET izlaznih tranzistora i naprednih inteligentnih drajverskih modula s visokom razinom kontrole i sukladnosti značajki.

Slobodnije, gornji preduvjeti opisuju rad pojačala u D-klasi, a sasvim sigurno da se spomenuta vlastita unapređenja mogu istražiti i dublje. Zapravo, izlazni stupanj u svojoj krajnje pojednostavljenoj skici temelji se na dizajnu njihovih cijevnih pojačala i power-modula kakvi se koriste u T+A TCI aktivnim zvučnicima. Sekcija pretpojačala koristi iste sklopove kao pretpojačalo iz R-serije (P1230R) i kao PA1230/1530 integrirana pojačala. Prema dostupnim informacijama, korišten je kvalitetan četverostupanjski ALPS motorizirani potenciometar za kontrolu glasnoće, i kao u svim T+A pojačalima - hermetički zatvoreni zlatni kontakt releji. Još dublja potraga za korištenim elementima dovelo nas je do PWM modulatora razvijenog oko Analog Devices AD829 operacionog pojačala, što pojednostavljeno znači: PWM izlazni signal pobuđuju strujnu izlaznu sekciju (do 50A vršne vrijednosti) koja je unaprijeđena posljednjom generacijom IRFB4020 ultrabrzih MOSFET-ova. Ranije spomenuto napajanje krasi analogni dizajn temeljen na velikom i zaštićenom toroidnom trafou, s nizom kondenzatora visokog kapaciteta i niske impedance za glatko i uravnoteženo napajanje svih sklopova.

Dakle, modulator signala je analognog ustroja, a u T+A kažu da je uz izlazni stupanj implementirano pojačanje s "nešto povratne sprege". Koliko točno, to je vrlo zanimljivo pitanje: naime, ovo je ugrađeno kako bi se kompenzirale fluktuacije napona u glavnom stupnju, te eliminirala izobličenja signala uzrokovana napajanjem, a koja bi u suprotnom bila neizbježna.

T+A tvrdi da ovo nije jednako primjenjivo u svim switch-mode primjenama, međutim razina povratne sprege je relativno niska te je izraženija u bas području gdje su uz veće vrijednosti struje moguća i veća kolebanja, no ova nestaju prema višim frekvencijama. Ovo je ujedno i glavna promjena u odnosu na prvu inačicu Power Planta. Rezultat je, što se PP tiče, vrlo kontrolirana i rafinirana, te istodobno harmonična zvučna slika koja ni u jednom trenutku ne zvuči grubo, niti sirovo, već uvijek uglađeno, uz precizne bas konture i primjerenu mikrodinamiku. Vrlo živa priroda i muzikalnost ovog pojačala njegova je jedinsvena značajka, što potvrđuje pretpostavku da - ukoliko je pravilno izveden - digitalni izlazni stupanj može zvučati izvrsno i pritom isporučivati veliku snagu, pritom smanjujući uvelike gubitke energije (misli se na minimalni gubitak energije emitiran kroz toplinsku disipaciju) i povećavajući iskoristivost pojačala. Kako je ulazna impedanca pojačala prilično niskih 20 kOhma, preporuka je da se izbjegavaju izvori s visokom izlaznom impedancom.

Rezultat opisanih dizajnerskih odluka i nužnih kompromisa je dobro kontrolirano bas područje s vrlo uglađenim i detaljnim visokotonskim područjem. Samostalni slušni test potvrđuje spomenute odluke konstruktora, te uvelike olakšava snalaženje s drugom polovicom para.

  Okolnosti
U dijelu testa u kojem je korištena kombinacija PP+MP (što je trajalo preko tri tjedna, i to u dva različita sustava), incijalne impresije koje se tiču pojačala potvrđene su, te je usto Music Player (MP) ocijenjen kao funkcionalno izdašnija i zvukovno intrigantnija polovica para. Glavni korišteni sustav uključivao je Reference 3A Royal Virtuoso zvučnike u prvom, odnosno Beta Audio Systems C2 u drugom slučaju. Izvor zvuka bio je gramofon (VPI Aries s JMW Memorial 10.5 ručkom i Kuzma KC_Ref zvučnicom, preko MC phono sekcije EAR Yoshino 912 pretpojačala), uz Bladelius Embla network/solid-state/CD player. Izlazna pojačala bila su Pass Labs Aleph 3, Air Tight ATM-1S (na testu) i Exposure Classic XXXV integrirano pojačalo. Zvučnički kabel bio je Nordost Valkyrja, interkonekti Nordost Valkyrja, Nordost Quattrofil i Discovery Essence, dok je Embla bila spojena preko XLR ulaza Wire World Golde Eclipse 5.2 kabelom s EAR pretpojačalom. Jedan dio testa korišteno je i Music First Audio pasivno pretpojačalo (temeljeno na Stevens-Billington TX-102 mkII trafoima), uglavnom s Aleph 3 izlazom i Reference 3A zvučnicima.

Iako sam isprva bio blago podozriv prema mogućnostima da PP kvalitetno nahrani i kontrolira Beta Systems C2 zvučnike (koji su konstruirani i upareni za rad s Pass Labs X-150.5 pojačalom snage), pokazalo se da se PP sasvim lijepo snalazi, te - štoviše - u direktnoj usporedbi s Exposure Classic XXXV integriranim pojačalom izlazi sasvim izjednačeno. Premda - valja i to spomenuti - u trenutku kada se stremi velikim glasnoćama i radi o vrlo zahtjevnom glazbenom predlošku (Čajkovski: The Nutcracker - Valerij Gergiev, Kirov orkestar, Philips), nijednom ne manjka kontrole, kao uvjerljiviji iz duela izlazi T+A PP (iako uz nešto manje rafiniranosti u ostatku zvučne slike, u bas području je neprikosnoven, kako se čini upravo radi dobro promišljenog ustroja).

Dakle se pokazalo da je inicijalna zabrinutost bila nepotrebna, jer Power Plantu nikad nije uzmanjkalo snage. Usto, koliko god dugo da je pojačalo bilo uključeno i koliko god glasno sam ga tjerao da radi - ni u jednom se trenutku nije gotovo uopće zagrijavalo, te sam vremenom prepoznato isti onaj karakter i isti dinamičan duh koji je odlika Music Playera. Amplificirana i elektronička glazba posebno dobro sjeda s ovim parom, tako da sam u kratkom vremenu prošao odabranu diskografiju Toma Waitsa i Lucinde Williams, a iz nekog sam razloga poseban užitak nalazio upravo u njihovim koncertnim snimkama (Big Time, Glitter&Doom Live; Live@The Filmore, Texas Country limits). Svaki puta se pokazalo da je dinamika live snimki prava poslastica za T+A kombinaciju, jer je (za daleko više novaca) glazbena kombinacija Embla+ATM-1S preko EAR 912 zvučala nešto bogatije i harmonički gušće, no ritmički i ukupno glazbeno ipak malko ispred T+A. Posebno dobro ovo se vidjelo s primjerenijim teretom za cijevno pojačalo ATM-1S (koji predstavljaju Reference 3A zvučnici), gdje je ipak rafiniranost ove kombinacije dolazila u prvi plan.

Začudo, pritom se gotovo ništa od već prepoznatih kvaliteta ovog PP nije izgubilo prelaskom na osjetljivije zvučnike, ali se uvelike popravio dojam u domeni srednjetonskog područja, te dojam tjelesnosti izvođača. Njihov razmještaj na pozornici, zatim timbar i ritam zadržali su ukupne pozitivne ocjene iz ogleda s gladnijim zvučnicima.

Iz nekoliko prigoda koliko sam imao pred sobom pojačala temeljena na switchingu (PWM), čitatelji su već mogli naslutiti da nisam pobornik takvog ustroja. Bez daljnjega, imaju svoje prednosti: male dimenzije, vrlo niska toplinska disipacija, visoka iskoristivost, mala masa i najčešće značajna izlazna snaga za uloženi novac. No, kad glazba krene, ništa od ovih prednosti pojačala D klase nije me oduševilo. Ona mogu zvučati vrlo dinamično, premda pokazuju značajne razlike u kvaliteti zvuka, što dodatno ovisi i o njihovom tipu, ustroju, ali i korištenim zvučnicima, kabelima, i brojnim drugim faktorima, uostalom kao i kod onih klasičnog ustroja. Pojačala temeljena na switchingu, bar ona koja sam slušao (i premda ih nisam slušao velik broj), u pravilu su pokazivala bar nešto mehaničkog karaktera, zajedno s "kredastim" koloracijama u srednjetonskom području, radi čega su nerijetko instrumenti ili zvučali plošno ili su bivali zakinuti pri reprodukciji njihovih realnih boja zvuka kroz dijelove raspona. No, zvuk PowerPlanta karakterom je značajno odskakao od opisanih boljki bilo kojeg pojačala D klase koje sam slušao: nije imao posebnih karakteristika koje bi ga u bilo kojem segmentu izdvojile od klasično ustrojenih poluvodičkih pojačala.

Nadalje, nijednom svojom zvukovnom značajkom pojačalo nije odavalo korištenu tehnologiju. Umjesto toga, PP se "izmaknuo" s puta, zrcaleći vjerno odlike i valjanost predloška. Za razliku od drugih pojačala koje sam imao priliku čuti, odmaci PP od ideala neutralnosti (za koju ionako nisam više siguran valja li joj bezuvjetno stremiti) bio je manje aditivne prirode (a više subtraktivne). Hoću reći da je uvjerljivije činio propuste i griješio u smislu izostavljanja, nego što je u pojedinim značajkama pretjerivao, naglašavao ili (uvjetno) bilo što dodavao. Pritom je PP znao zazvučati kao vrlo kvalitetno konvencionalno (linearno) pojačalo temeljeno na poluvodičkoj tehnologiji u puno aspekata, uz jednu bitnu opasku: pojačalo je gotovo sasvim bešumno, te će na svakoj glasnoći - čak i u uvjetima testa provedenog uz osjetljive zvučnike - ovo ostati jedna od njegovih ponajboljih strana, te preduvjet vrlo uvjerljive mikrodinamičke sposobnosti u prenošenju glazbenog zbivanja.

Fokus je, unatoč dosadašnjim iskustvima s PP (mkI), sada na cjelini glazbenog pokreta, a ne više na pojedinom aspektu (dinamici ili makrodinamičkom trenutku). Osvijetljenost zvučne slike je sada ujednačena po dubini pozornice, te dojam više nije mutnjikav trapezoid, već pravilna i jasno kontinuirana te vrlo pregledna pozornica s čvrsto postavljenim izvođačima. Zvučna slika u cjelini odaje dojam kohezije, međutim izostaje očekivana gustoća glazbenog tkiva, što je u najvećoj mjeri nadoknađeno uz pripadajući Music Player. Jedino što mogu zaključiti jest da se radi o simbiotičkom odnosu na električnoj razini (odnosno: uređaji si fizikalno odgovaraju ili već nešto drugo).

  Music Player
Trend popularnosti music servera (ili "glazbenih poslužitelja", u nedostatku boljeg slobodnog prepjeva) svakako bilježi uzlaznu putanju već neko vrijeme. Nažalost, generalna opaska ovu grupu proizvoda prati dosta nezahvalno zvukovno nasljeđe po kojemu ne postižu kvalitete zvuka usporedive s tradicionalnim audio uređajima, i to zbog više razloga. Promatramo li isključivo njihovu unutrašnjost i njihov ustroj, iznutrice otkrivaju nerijetko nemušto prepravljena računala ničim posebno previše prilagođena zahtjevnim audio zadaćama. To bi, samo po sebi, značilo dosta problema, prije svega u primjenama u kojima je kvaliteta zvuka glavni cilj. Također, prati ih inherentna kompleksnost, uslijed koje su nerijetko prilično skupi. Nešto novih nada budi upravo T+A Music Player. S jedne strane, najava novog servera iz T+A Elektroakustik izgleda poput mnogih drugih, barem u svojim osnovnim konturama, no nekoliko je bitnih razlika. Music Player je istodobno vrlo fleksibilan, funkcionalan i privlačne cijene (obzirom na mogućnosti).

Iz postojećeg "špageti-menija" mogućih permutacija svega što u ograničenim mogućnostima daje, prenosi ili pojačava signal (u rasponu od iPod-a, njegovog docka, CD (ili bilo kojeg drugog) playera, preko gramofona, phono stagea, pretpojačala, sve do integriranog ili izlaznog pojačala), prosječni život neopredijeljenog potrošača lako bi mogao postati noćna mora - i još više za proizvođače, koji su - suosjećajući s nemogućnošću radikalnog odabira - odabrali naizgled jeftin trik. A on je u tome da se broj opcija koje "u razumnom periodu korištenja uređaja" zgusnu i potrpaju u jedan jedini uređaj, koji bi - tako pripremljen - postao "audio zeitgeist našeg povijesnog potrošačkog trenutka" - istovremeno "post-disk" ere i streaminga. I upravo su s MP u T+A pokušali upravo to: pitanje je ovih izazovnih izbora, te da li njihova preporuka upakirana u jedinstveni kabinet uređaja, u najboljoj mjeri zadovoljava različite ukuse suvremenih audiofila, poput onih koje nedvojbeno prate autora ovih redaka.

I što su od sastojaka potrpali u ovaj "gulaš": CD player, iPod Dock, FM tuner, ugrađeni Web-radio streaming, računalni i/ili NAS pogon i mrežni NAS klijent, te DAC s dva zasebna ulaza za vanjske digitalne izvore. Dolazi s daljinskim upravljačem, te varijabilnim izlaznim signalom, što znači da je jedna od mogućih primjena i digitalno pretpojačalo (!), o čemu svakako nećemo trošiti previše prostora ovdje.

Sprijeda dolaze (s lijeve na desnu stranu): sklopka za aktivaciju uređaja, četiri selektora ulaza (Disk, Radio, SCL (Streaming Client), Dig ½ (dva digitalna ulaza), te dugme Izbornika (Menu). Centralno je smješten jednobojni alfanumerički displej ispod kojega se nalazi ladica pogona, a desno od nje su tipka za otvaranje/zatvaranje pogona, te tipka potvrde odabira oko koje su smještene 4 selektorske tipke smjera, nakon kojih slijede klasične kontrole CD playera (cd stop, Play, Skip, FF, Favourites, Mode).

Sasvim slično kao i u slučaju PowerPlanta, stražnja je ploča uvučena za nekih 5 cm u odnosu na krajnje bridove bočnih stranica, a s donje strane pristup konektorima dodatno blokira metalna šipka (koja vjerojatno služi nošenju uređaja) koja se proteže čitavom širinom stražnje strane. Kada se (ipak!) dospije do stražnje ploče, tu se nalaze priključci standardne kvalitete, a nekoliko prednosti ovakvog dizajna nalazimo u mogućnosti da se MP postavi stražnjom stranom skroz do zida/krajnje plohe police, odnosno da su svi kabeli (provedeni preko spomenute šipke) uredno posloženi i zapravo djeluju gotovo prihvatljivo gledano sa strane u standardnoj polici, jer su svi kabeli na taj način usmjereni prema dolje. Dakako: ovo znači praktično i sasvim nevidljivi ako se uređaju pristupa odozgo (you win some, you lose some). Nalazimo priključke za dvokanalni audio izlaz (preko standardnih RCA priključaka), zatim FM antenski priključak, S/PDIF RCA digitalni izlaz, potom S/PDIF i Toslink digitalne ulaze, WLAN i 10/100 Ethernet priključke (potonji označen s "LAN"), USB port za spajanje USB sticka ili eksternog diska putem USB priključka. MP podržava - putem E-Link konektora (RJ-12) - direktnu komunikaciju s PowerPlantom, u kojem slučaju on postaje kontrolni uređaj za MP. Standardi datoteka koji su podržani u MP sežu od MP3, preko WMA, AAC, FLAC, OGG-Vorbis, te konačno WAV datoteka, međutim ne i AIFF.

  Sljubljivanje s kućnom računalnom mrežom. I sve ostalo...
Neumjesno bi bilo skrivati činjenicu da je u fokusu interesa ovog testa ipak Music Player: premda se ne radi o računalu (niti se u najširem poimanju dosadašnje T+A prakse ičim takva insinuacija može opravdati), uređaj dolazi pripremljen za komunikaciju s računalnim mrežama. Kako bi se koristili drugi digitalni izvori, te omogućilo korištenje MP kao streaming klijenta, neophodno je bilo razviti zasebnu procesorsku ploču s mogućnostima mrežnog povezivanja, te je u potpunosti izolirati od svih audio-sklopova kako bi se osigurala nesmetana obrada i osigurali optimalni uvjeti za reprodukciju zvuka. U stvarnosti, pločica je opremljena W-Lan, LAN, USB i iPod sučeljima, i već spomenuti rezultat je mogućnost komunikacije sa svim što može isporučiti glazbu u nekom od oblika: internet radio, UPnP, network music serveri, USB uređaji pohrane, iPod-i (i njihove naprave za daljinsko upravljanje), te konačno VHF radio kroz integrirani tuner. Kako u T+A vjeruju da će klasični CD ostati još neko vrijeme dominantan glazbeni medij, MP mkII je dizajniran otpočetka kao CD reproduktor, opremljen sučeljem za komunikaciju i mrežnim dodacima, te radi iznimne kvalitete korištenih elemenata u D/A sekciji (32-bitna aritmetika Burr-Brown (TI) pretvarača), istodobno postao i zanimljiv korisnicima u potrazi za funkcionalnim D/A pretvaračem s dodatnim mogućnostima za eksterne digitalne izvore.

Prije svega se radi o uređaju s fokusom prema visokokvalitetnoj reprodukciji zvuka - dakle audio komponenti (u tradicionalnom i najkonzervativnijem smislu uzevši): u jednu ruku to je procesor (iako je termin u kontekstu mogućnosti uređaja zapravo sasvim OK, budimo nešto konzervativniji: D/A konverter nešto naprednijih mogućnosti), kojim će se pristupati po volji obimnoj biblioteci glazbenih zapisa s različitih izvora. Ovi, pak, prije svega uključuju medije poput klasične kompaktne ploče (CD) koji možemo reproducirati ugrađenim pogonom, no uređaj je isto tako vrlo kvalitetan FM tuner s RDS funkcijom i 60 memorija za pohranu. I iPod se također može prikopčati i kontrolirati putem MusicPlayera. Probao sam i druge playere komprimiranih formata, no radi različitih formata zapisa i navlastitih protokola, stvari nisu tako jednostavne. Popisu mogućnosti ovdje nije kraj: tu je još jedan USB priključak, njme se može streamati glazba s PC-a ili priključiti eksterni USB medij (poput USB HDD-a) i tako pristupiti sadržajima (pod uvjetom da je format zapisa WAV, FLAC ili već neki od standardnih (MP3 ili sličan)).

To i dalje nije sve: MP će se ponašati kao internet radio priključimo li ga na računalnu mrežu s pristupom internetu i tisućama internet radio-stanica, te će s gustoćom zapisa koja do vremena testa podržava maksimalnih 320kbps, zadovoljiti sve osim onih najprobirljivijih. Konačno, funkcija koja je apsolutna odrednica i sam bitak MP-a svakako je music server, jer će, primjerice, pristupiti glazbi pohranjenoj na računalu (ili kućnoj mreži) na svakom internom ili eksternom disku koji je dijeljen, odnosno centralnom NAS (Network Attached Storage) - dakle, centralnom kućnom repozitoriju zapisa koji mu je dostupan putem mreže. Priključivanje na mrežu teče bez poteškoća, a u svrhu olakšanog korištenja na samom je uređaju predviđena WLAN antena, čime se praktično osigurava direktno povezivanje s kućnim (bežičnim) routerom za internet izlaz.

U osnovi, dakle, kad je u pitanju MP, ponaša se kao tek još jedan mrežni klijent s nekim pomalo neobičnim mogućnostima i kvalitetama koje su sasvim u skladu s njegovom ulogom. Prije svega - uređaji i mediji za pohranu podataka danas su vrlo pristupačni, usto jeftiniji od bilo čega usporedivog s redovnim proizvodnim programom tradicionalnih audio-proizvođača (ili onim što bi bar na koncu trebalo ponijeti njihov logotip). Također: svakako je fleksibilnije i razumljivije za upotrebu, pa je stoga korak T+A logičan: prilagodimo se onome što je već "konzumni standard" u širokoj potrošnji, sve ostalo ionako je oblikovano potrošačkim navikama više nego bilo čime drugim, pa u tom smislu uz imperativ kvalitete izvedbe i odličan zvuk, predstavlja razumljivu odluku konstruktora.

Dakle: MusicPlayeru dodajte eksterni diskovni kapacitet (NAS, USB HDD) i imate jednostavnu osnovu za sustav upravljanja glazbenim sadržajima koji je potpuno prilagođen vašim potrebama, a koji se, usto, jednostavno dograđuje kapacitetom (i funkcionalnostima, obzirom na podržanost platforme i razvojnog pristupa na kojemu u T+A s pravom inzistiraju).

Dostupni materijali prilično su škrti, pa o konstrukciji uređaja doznajemo tek da se radi o simetričnom ustroju, s potpuno odvojenim obradama za lijevi i desni kanal. Vjerojatno ipak najvažniji za konačnu razinu kvalitete zvuka su iznimno razrađeni analogni izlazni stupanj (odnosno filtracija i pojačanje). Već znamo da su ovi segmenti uređaja nerijetko presudni za konačni dojam o zvuku, i dakako da smo ovo u konačnici potvrdili i slušnim testom. Naime, obrada već pretvorenog digitalnog signala (promatramo li MP kao tradicionalni CD reproduktor) zahtjevna je sama po sebi, no uzmemo li sve ostale funkcije uređaja u obzir, postaje jasno da se dodatna pažnja posvećena ovom segmentu uređaja itekako razaznaje u konačnom dojmu svakog od uređaja čiju funkciju MusicPlayer poprima.

Nadalje, kvalitetna funkcija pojačanja signala također je jedna od zadaća ovog sklopa, te se u direktnom spoju preko RJ-12 sučelja zapravo tek može dobiti pravi dojam o inženjerskom postignuću: naime, uređaj se predviđa uz dodatni modul (ton kontrole, balans, uz glasnoću) kao centralna konzola minimalističkog sustava spregnutog s T+A aktivnim zvučnicima (u kojem bismo slučaju ovdje koristili direktni spoj s izlaznim (PWM) stupnjem). Nadalje, a ništa manje važno - sav prijenos između vanjskog i audio segmenta (dakle mrežnog ili komunikacijskog i onog zaduženog za manipulaciju i obradu sadržaja) dešava se na potpuno asinhron način, a kako bi se to postiglo iskorištena su danas dostupna rješenja u bufferingu i brzim memorijama za pohranu.

Sekcija D/A konverzije koristi prema T+A dva danas ponajbolja dostupna pretvarača povezana u dvostruki mono ustroj za svaki kanal. Obrada za svaki od kanala potpuno je odvojena u svakoj od faza konverzije i filtracije. Ovakav pristup pokazao se odlučujućim prema kriteriju minimalnih harmoničkih izobličenja, očuvanja izvornog signala, odnosa signal/šum i konačne dinamike. Nešto malo govora (i to prilično standardne retorike) u dostupnim materijalima odnosi se i na re-clocking i jitter, te radi relativno niske informativnosti brošura valja razumjeti da se umjesto toga radije bave podržanim formatima i "uravnoteženim zvučnim postignućima u svakom od dostupnih audio-formata danas" (što svakako pokazuje smisao i opravdava trud, energiju i ekspertizu uloženu u postizanje maksimalnog učinka putem dediciranog uređaja koji valja predstavljati i kvalitativnu nadgradnju na prijenosne reproduktore komprimiranih audio-zapisa).

Digitalni stupanj MusicPlayera temeljen je na Burr-Brown elementima, i uloga mu je da svaki ulazni signal (bez obzira na izvor i kvalitetu) podigne na 352,8 ili 384 kHz, prije pretvorbe u analogni signal. Dva algoritma za pretvorbu stoje na raspolaganju, a dostupni su preko Audio menija: prvi se odnosi na standardni (FIR: Frequencey Improved Response) algoritam filtracije, dok se drugi temelji na impulsno optimiranom filteru (Impulse Optimized (IO) Filter). I priča je već poznata: iza prvoga stoji unaprijeđena implementacija klasičnog Brickwall principa, koji premda već zreo, u samoj svojoj inicijalnoj zamisli ostaje manjkav. Uz nešto poznatih nedostataka, odlikuju ga mjerenjima potvrđena linearnost frekvencijskog i faznog odziva preko radnog područja. U odnosu na Impulse Optimized Filter nedostatak je: neizbježna pojava "predzvonjave", radi čega uređaj u ovom režimu rada, premda zvuči odlično, ipak pokazuje inherentne nedostatke zvukom koji se prije svega odlikuje povremenom nepovezanošći, te smanjenom separacijom instrumenata u velikom korpusu simfonijskog orkestra, primjerice. Sa standardnim red book formatom (16-bita/44.1 kHz) ovdje neće biti drastičnih razlika, no ipak valja spomenuti da sam ostatak testa koristio u pravilu drugi dostupni filter. Naime, kada se radi o ukupnom dojmu živosti i finim detaljima koji krase srednjetonsko područje (vokali, solo instrumenti, prije svega violončelo, klasična gitara i slični), IO filter je dao bogatije i informativnije srednjetonsko područje, dok je visokotonski dio prava poslastica i neprimjetno se sljubljuje u osnovnom tonu i harmonicima sa srednjetonskim dijelom. Druga kvalitativna značajka kojom se ova dva filtra razlikuju u zvuku i vrijedna je spomena jest preciznost u reprodukciji odjeka zvuka u prostoru, stoga je i dojam prostornosti i dimenzionalnost izvođača nešto uvjerljiviji. Promjene između ovih dvaju algoritama filtracije moguće su aktivacijom kroz izbornik dostupan i preko daljinskog upravljača, i premda su razlike naizgled suptilne, tokom testa se u više navrata Impulse Optimized filtracija činila prirodnija i subjektivno prihvatljivija, te više o tome nisam previše dvojio i do kraja testa korisio sam IO filter.

Pogon CD-a jednak je u referentnoj R-seriji kao i u MusicPlayer mkII (koji je dio E-serije): jedinstveni dizajn uključuje metalne vodilice, aluminijski ABS (za prigušenje vibracija i dodatno povećanje krutosti pogona), plutajući ovjes laserske glave i prilično ozbiljan odabir za ovu klasu uređaja: Mabuchi motor za pogon.

  Kombinacije i u kompletu
Mentalna projekcija koju razvijamo o T+A kombinaciji, izuzimajući činjenicu da se radi o vrlo privlačnom paketu, jest da je njime prilično jednostavno upravljati, te da nam uvijek na raspolaganju stoji obilje snage. Pojačalo nedvojbeno vlastite osobnosti (na koju nije teško naviknuti), unekoliko je drugačijeg karaktera od svih ostalih koje sam testiralo: pogon Beta Audio Systems C2 može biti frustrirajuće iskustvo koje prati zvuk koji možemo okarakterizirati kao nestabilan i s manjkom dojma lakoće i zračnosti, ako se radi o ozbiljnom manjku snage i kontrole pojačala, i izostankom očekivane dinamike, te s "jasno drvenim" konačnim dojmom kojemu ćemo se teško oteti. Ali, isto je tako jasno da se s PowerPlantom ove zamjerke gube i da se može naći obilje razloga zašto se kao najbliža referenca u konačnom sudu kao ishod ovog testa javlja sjećanje na izvrsnu X-150.5/X-2.5 kombinaciju Pass labs izlaznog pojačala i pretpojačala. Obzirom na više godina koje je ova kombinacija odrađivala u ulozi referentnog testnog sustava, usporedba s T+A osim povremeno uočenog manjka dimenzionalnosti i prostornosti, te povremenoj želji da iz prenesenog signala ipak izvuče nešto veću količinu detalja, PP integrircu malo što po ovom pitanju zaista može ostaviti kao iole ozbiljan prigovor.

Nadalje, jasno je i da će kvaliteta zvuka značajno varirati s promjenom izvora, zvučnika i kabela, kao i da su indikatori činjenice kako sam u svojoj površnosti za vrijeme trajanja testnog perioda očekivanja prema T+A kombinaciji mogao postavio previsoko. No unatoč tome - sasvim objektivno gledajući - razina postignute ukupne muzikalnosti (jer o tome u konačnici leži najveća vrijednost ovog para), sasvim je usporediva s ukupnom muzikalnošću trenutne kućne reference (Bladelius Embla i EAR 912/Pass Labs Aleph 3 kombinacija). O svim potankostima ove usporedbe (poput ritmičnosti, dojma dimenzionalnosti izvođača, ekspliciranog prostora snimke, boje i timbra instrumenata, te dinamičke postojanosti) moguće je posebno diskutirati, međutim ukupni dojam je u cjelini kao što je opisano od trenutka kada se na testu našla PP+MP kombinacija.

Sve prethodno spomenute varijacije u smislu prepoznatljivosti zvuka s korištenih izvora i inicijalnog iznenađenja su me ljutile i činile nervoznim, prije svega radi okolnosti što od prepoznatljivosti zvuka kućnog sustava nije ostalo previše. Na sreću, ton-kontrole mogu se zaobići (što je uvijek bolje otkriti na samom početku testa!), no još neko vrijeme je bilo potrebno da se naviknem na karakter pojačala - jer mi se isprva činio zvukom prilično daleko od ideala potpune transparencije.

Primjerice: CD snimka s Mozartovim klavirskim koncertom 212/23 (Andreas Schiff, Sandor Vegh, Camerata Academica des Mozarteums Salzburg) preko Emble i PP zvučala je neočekivano mehanički i distancirano, te bestjelesno, nerijetko manjkavo u izražajnosti i životnosti, te u kompleksnijim dionicama povremeno nedovoljno precizno i prije kao skica (a ne reprodukcija) glazbenog zbivanja. Prelaskom na SACD snimku Brucknerove šeste simfonije (Gunter Wand/Berlin Philharmonic) sa starog Pioneerovog DVD/SACD (717) playera anulirala je prvotni dojam "drvene ukočenosti" sustava i rezultat je bio značajno bolji, pa sam ozbiljno počeo razmišljati o električkoj (impedancijskoj) kompatibilnosti korištenih uređaja. Sada je glazba zvučala tvrdo i zvuk je dolazio kroz sustav sa svojevrsnom nepreglednom nestrpljivošću, te je više zvučao kao prvotni pokušaji compact disc ere, nego kao kvalitetno obrađeni 24-bitni remaster. Razloge zašto je tome tako na koncu sam pronašao u kombinaciji izvora i kabela, i na koncu shvatio da ovdje valja igrati ziheraški, pa ostatak testa odradio s ranije spomenutim ožičenjem i prije svega s Music Playerom kao stalnim izvorom zvuka. Dileme su počele nestajati: Power Plant jednostavno je odjednom sasvim nestao iz jednadžbe i s lakoćom se uspio dokazati u pogledu izražajnosti, potpune predanosti u iznošenju finih detalja i angažiranja slušatelja u glazbeno zbivanje.

  S MusicPlayerom
Iako će karakterom zvuka CD playera ipak dominirati karakter zvuka Power Planta (koji u audio lancu slijedi neposredno za njim), mogu s veseljem konstatirati kako se radi o vrlo otvorenom i povezanom zvuku, visoke razine informativnosti i lijepe transparencije. Korišteni u kombinaciji, uređaji ostavljaju snažan i uvjerljiv dojam, samo uz malu dozu mekoće koju sam ranije prepoznao kao neodlučnost u karakteru i prezentaciji pojačala.

Kad ne bismo znali za bolje, zamijenili bismo MP za uobičajeni, moderno stilizirani CD player: iako nažalost ne čita SACD (ili bilo koji drugi visokorazlučivi disk-format, radi ograničenja pogona), radi se o CD playeru u klasičnom smislu. Kao takav je robustan, s nerezonatnim kućištem i pogonom koji svojom preciznošću i tihim radom osvaja na prvu dok bešumno klizi po dvije čelične vodilice. Ugrađeni FM tuner također predstavlja vrlo ozbiljan izvor, bar u slučaju Trećeg programa Radio Zagreba i govornih emisija na Prvom. Činjenica je da se danas radi o sve manjem broju stanica koje daju kvaliteti zvuka jednak značaj kao i programu, kako u pogledu govornog programa, tako i glazbenog (poglavito za nekomprimirane snimke koncerata). Kratka proba Internet radija (uz vrlo detaljna objašnjenja iz priloženih korisničkih uputa) uvjerili su nas i u ovu funkcionalnost Music Playera, te je još ostalo potvrditi njegova postignuća u ulozi streaming clienta, za što je poslužilo prijenosno računalo. Ni u ovom slučaju nije bilo prigovora.

U vrijeme testa često sam slušao Teldec Jazz izdanja, prije svega nekoliko diskova s basistom Ray Brownom, Johnom Claytonom i gostima, zatim edicija "Some of my best friends are... ", te "Summertime" na kojemu uz Trio Raya Browna gostuje Ulf Wakenius na električnoj gitari. Trio nerijetko izranja iza potpuno ispunjene ambijentalne pozadine (zvuk jazz kluba) i stvara gustu pređu triju isprepletenih bas dionica, ili - još zanimljivije - čvrsto tkivo ritam sekcije na koje se neraskidivo vežu gostujući izvođači. Radi prirode prostora i nerijetko problematične dinamike ambijentalnog zvuka, ozbiljan tehnički problem je korektna i kvalitetna snimka ansambla, no Music Player je bez zamjetnih poteškoća uspio razložiti sve upravo kako jest i kako treba biti, te je i u kompleksnim i zahtjevnim dijelovima uspio zadržati punu kontrolu nad velikim dinamičkim zamasima i suptilnim mikrodinimičkim igrama, i to bez skrivanja ili potiskivanja bilo kakvog šuma ili smetnje koja se nalazi na izvornoj snimci.

Kako bih potvrdio "primjerno vladanje u stresnim situacijama za MP", ponovio sam test ovaj puta s poznatim "Jazz at the Pawnshop" (remaster izdan povodom 30 godina prvog objavljivanja) i sa sigurnošću mogu potvrditi da je sav analogni šum (ma kako kvalitetno obrađen bio) s izvornih mastera zadržan i da se njegova priroda i značaj za ukupan zvuk bez ikakvih teškoća jasno stavlja u kontekst ukupne zvučne slike. MP je zapravo iznimno pristupačnom prezentacijom učinio razumljivima i čujnima ograničenja same snimke i korištenog pristupa, svjedočeći nedostatke u zvuku, a pritom čuvajući glazbeno tkivo jednako uzbudljivim i netaknutim kao što je slučaj u kućnom referentnom sustavu. Pojednostavljeno: sve što je na snimci, to se i čuje, nije potrebno dešifrirati ni mjesto ni značaj, dočim kontekst i svi glazbeno relevantni elementi snimke radi toga ni najmanje ne trpe.

Ovo, samo po sebi, već postaje ozbiljno postignuće i za tradicionalne CD playere zrele ere (tj. današnjice), te u tom smislu smatram zasluženom preporukom postignuće iznimne kvalitete zvuka koju ovaj uređaj postiže s klasičnim CD formatom. što nas dovodi do neizbježnog suda o percipiranom karakteru zvuka ovog uređaja: smiren, sabran i istodobno sistematičan, bez osjećaja kliničke sterilnosti i inzistiranja na preciznosti. Nijednom ga nisam uspio iznenaditi snimkom koju nije mogao iznijeti zdušno angažirano, iskreno i kontrolirano, bez obzira na kvalitetu i pedigre izdavača.

Kako bih potvrdio isto ponašanje sa sasvim drugom razinom vjernosti snimke, isprobao sam dosege s dva JVC XRCD2 izdanja: "Cavatina", solo-recital mlade gitaristice Kaori Muraji, te "The Reiner Sound" Fritza Reinera i Čikaškog Simfonijskog orkestra (djela Maurice Ravela i Sergeja Rahmanjinova). Radi se o dva dijametralno suprotna izdanja u smislu broja izvođača, ali se istodobno ni jednom od njih ne može poreći iznimna dinamika i čistoća snimke. Gitara se nalazila tu, preda mnom, na nešto manje od dva metra, a dojam čistoće, preciznosti i timbralne stvarnosti dodatno sam potvrdio još jednim Rahmanjinovim: "Simfonijskim plesovima br.2" u ravnanju Eiji Oue i Minnesota Orchestra (Reference Recordings): MP je otkrio još jednom životnost glazbe spremljene na klasičnom CD-u i strast trenutka prenio s lakoćom. Slojevita zvučna pređa iznesena je i u reprodukciji potonje snimke s preciznim produkcijskim zorom, jasno izlažući lirske dionice glavne glazbene misli velikog orkestra, s jednakom razinom uvjerljivosti kao i velike dinamičke zamahe: bez zrnatosti, nervoze, ikakve sintetičnosti i s uvjerljivim teksturama svakog instrumenta u velikom korpusu simfonijskog orkestra.

U trenutku kada sam priključio eksterni Hard Disk (preko USB sučelja), i prelaskom u zasebni režim rada aktivirao izbornik za rad s datotekama audio zapisa, po prvi puta sam shvatio da je navigacija kroz velike mape sadržaja vrlo otežana i poželio neko intuitivnije sučelje nego što je to nudio tekst displej sa svega dva reda. Sve ostalo proteklo je bez poteškoća i uređaj se bez problema snašao u novoj ulozi, te je bez ikakvih neugodnih iskustava odradio čitanje 24-bitnih FLAC i Wave zapisa bez obzira na korištene frekvencije uzorkovanja. 32-bitni zapisi s ovom verzijom softvera nisu bili podržani, ali programska osvježenja na stranicama T+A su redovita i sam postupak nije nikakav problem. U vrijeme testa, međutim, novih osvježenja za softver nisam više tražio, pa je vrlo vjerojatno da se već može naći noviji softver.

Nakon ispitivanja funkcija i mogućnosti, Music Player testiran je kratko vrijeme u okviru referentnog testnog sustava gdje se pokazao vrlo dobrim u iznošenju tijela i boje instrumenata, te je u pogledu njihove dimenzionalnosti bio vrlo precizan, kad god je kvaliteta predloška (snimke, tj. kvaliteta zapisa) ovo osiguravala. Mala zamjerka u ovom dijelu može se iznijeti u smislu prostornog ocrtavanja, u čemu je širina ostala čvrsto omeđena razmakom zvučnika, dubina ponešto grublje ocrtana i ukupni prostor nedovoljno precizno osvijetljen i manje zračan nego bismo to poželjeli. Treća dimenzija snimke bila je uobičajene kvalitete za ovu klasu uređaja, premda je u nekoliko naslova klasične glazbe ("Wasser Musik", Georg Fridrich Handel) u ovom pogledu uređaj iznenadio vrlo ugodno i odradio prostor upravo uzorno. Vokalne snimke, začudo, nisu predstavljale nikakav poseban izazov u ovom dijelu testa te sa zadovoljstvom mogu potvrditi da nema naglašene sibilantnosti, niti nazalnosti ili velike grlatosti tamo gdje to snimka ne čini sama. Predimenzioniranosti ili sličnih nepodopština također nije bilo, pa zaključno srednjetonsko i visokotonsko područje ocjenjujem primjerenom čistoćom i bistrinom, i takvi su ostali i u ostatku provedenog testa.

Kombinaciji T+A uređaja valja priznati učinak veći od zbroja dijelova. Naime, radi se o pravoj poslastici: iako bismo, dakako, svaki od ovih uređaja (prije svega radi vrlo korektne zvučne prezentacije i prilično neutralnog karaktera) bez većih poteškoća mogli upariti i sa zamjenama, slušni test pokazuje kako upravo pripadaju zajedno. Izgleda da je u kombinaciji ipak neophodno odvojiti nešto vremena za zagrijavanje pojačala (u što sam se uvjerio u više navrata, premda ne mogu naći nekao logično objašnjenje ovome, tim više jer se pojačalo vrlo malo ili gotovo uopće ne grije, te još više zato jer se koristi PWM izlaznom stupnju). U početnoj fazi (dok su uređaji nezagrijani), karakter zvuka naginje na distanciranu, mehaničku i hladnu stranu, no ovo se mijenja nakon prvih pola sata, te unutar prvog sata ovaj sustav počinje zvučati uistinu značajno ugodnije i prirodnije. Jedno od mogućih logičnih objašnjenja moglo bi se potražiti i u pretpojačanju, ali zapravo nije ni bitno: ostatak testa PP je stajao konstantno uključen te u ovakvim uvjetima zamjetnijih oscilacija u kvaliteti zvuka više nisam nalazio.

U cjelini gledajući, radi se o prirodno zvučećoj kombinaciji i izvrsnom sustavu koji sam i pored svojih nedoumica oko podesnog partnera pojačalu na koncu uz dosta oklijevanja vratio domaćem zastupniku. Kada se, nakon godina i godina sustavnog upotpunjavanja kućne fonoteke, nađete u situaciji da je gotovo nemoguće pronaći naslov koji biste trenutno najradije odabrali za slušanje, rješenje temeljeno na media serveru izgleda kao prirodan odabir i upravo ovdje se Music Player pokazao kao prirodni izbor i odličan odabir. Dodatno mu ide u prilog što je pristupačne cijene obzirom na sve mogućnosti koje nudi, te da usto ne iziskuje nikakve pretjerane promjene u postojećem sustavu i navikama vlasnika, dočim, istodobno osigurava dugovječnost kao centralni uređaj sustava, ne samo podržanim izvorima signala i formatom medija, već i mogućnošću softverske dogradnje. Njegova relativno pristupačna cijena čini ga još privlačnijom opcijom, no ako bismo morali iznijeti ikakvih zamjerki na račun uređaja, tada one ne bi išle slijedom zvuka i mogućnosti uređaja, već prije svega u smjeru kritike izostanka kvalitetnijeg korisničkog (ne samo grafičkog!) sučelja, koji bi povećao kvalitetu uporabnog iskustva, te olakšao snalaženje u velikim digitalnim fonotekama. Jasno nam je da bi ovaj potez rješio njegova sadašnja ograničenja, no isto tako smo sigurni da bi kao zasebna mogućnost dogradnje ovakva opcija značajno podigla cijenu, no isto tako ovo znači veliku komparativnu prednost kod sve očitije konkurencije.

Kada govorimo o PowerPlantu: radi se prije svega o pažljivo osmišljenom pojačalu s odličnim specifikacijama, kojim se potvrđuje tržišna filozofija tvrtke u inovativnosti pristupa u razvoju, implementaciji, te integraciji s ostalim komponentama. Fleksibilnost je također nešto čemu se ne može prigovoriti, jer je osigurana uz ostalo i mogućnost ugradnje MM ili MC phono modula, s prilagodljivim parametrima podešenja prema korištenoj zvučnici. Posebno valja spomenuti mogućnost preprogramiranja kroz softverske dogradnje, čime se osigurava dugovječnost ove kombinacije.

Jasno je, kombinacija T+A Music Player i Power Plant, uz HDD pun kvalitetno ripane glazbe sve je što je potrebno kako bi se moglo dugo i nesmetano uživati u zvuku iznimno muzikalnog sustava pa i u slučaju većih i gladnijih zvučnika, ukupni užitak slušanja ove kombinacije tako nadmašuje vrijednost impliciranu traženom kunskom svotom.

Zapravo: u oba slučaja, jer u situaciji u kojoj se radi o ulaganju u početni sustav, ne vidim boljeg i prirodnijeg partnera za odličan izvor kakav je Music Player, nego što je Power Plant. Zajedno: puno zabave, odličan zvuk i - dugoročno rješenje za prilagodljiv i praktičan sustav, uz širok odabir zvučnika koje možemo koristiti obzirom na snagu i karakter pojačala.

Komentirajte ovaj članak!
Pošaljite svoje komentare putem maila
Komentare ćemo objaviti u rubrici Pisma & Savjeti