tekst: Branko Filipović, ožujak 2015
Napokon, nakon dugo vremena skrpao sam dovoljno valjanu Hi-Fi opremu. Ništa izuzetno, ali naslutio sam da se radi o NOVOJ DIMENZIJI. Odazvao sam se vječitu zovu smisla o postojanju. Kao losos. Da li sam naslutio pretpostavljeni smisao ili smisao o značaju stremljenja? Kojih i kakovih? Konačnog smisla? Čega!? Taj cilj nisam ni slutio, niti sam znao da postoji, niti sam ga ja, niti mi ga je netko drugi postavio, naprosto - podrazumijevao se. Podrazumijevao!? Kao, gladni ste i podrazumijeva se – što? Da jedete. Žedni ste i pijete. Ma ne! To su pitanja iz domene nagona. I seks. O seksu će pisati seksolozi. Oni čija je to teoretska, a još draža - praktično primjenjena oblast. Mi audiofili (kao!?) samo snosimo posljedice tog nagona. Doduše, naše supruge i ljubavnice (sic!) češće i više.
Ali neka se zna: od 23. tjedna trudnoće sluh je razvijen tako da fetus može reagirati na vanjske podražaje. On čuje majčin i očev glas, glazbu koju slušamo, razgovore (rjeđe), svađe (češće)... No, fetusu su najdraži zvukovi organizma majke, posebice otkucaji srca. Utvrđeno je da je preko 80% fetusa okrenuto malo više ka lijevoj strani trbuha majke, bliže zvuku otkucaja srca. Pokazalo se da fetusi vrlo dobro reagiraju na glazbu u ritmu od 70 otkucaja u minuti (što odgovara srčanom ritmu), dok brža glazba fetusu ne odgovara - čini ga nervoznim. Možda tu leži objašnjenje zašto još nerođene bebe više vole klasičnu glazbu (posebice Mozarta) od rocka.
Prenatalno zvučno okruženje koristi se i kao kasnija terapija nedonoščadi. Nedonoščad koja je bila izložena zvukovima iz maternice se bolje razvijala, imala je bolje motoričke i kognitivne sposobnosti te je brže napredovala. I konačno, otpuštena je iz bolnice prije nedonoščadi koja nije imala mogućnosti slušati takve zvukove.
Ukoliko u obitelji imate trudnicu, a kao audiofil imate mogućnost puštati još nerođenom djetetu neku pjesmu, tu istu pjesmu ćete poslije moći koristiti i kao uspavanku. Pokazalo se da fetus koji je slušao određenu pjesmu svakodnevno tijekom trudnoće, nakon poroda umirujuće reagira na tu istu pjesmu - isto vrijedi i za govor oca. Ukoliko otac priča fetusu tijekom trudnoće, beba će ga puno prije prepoznati i obratiti pažnju na njega nakon poroda.
Ali kako dijete odrasta, naročito u današnjim prilikama, ono vrlo brzo prestane slušati očev, majčin ili bakin glas. I ne samo glas. Samo djeca koja ne slušaju svoje roditelje mogu biti bolja od njih!
Audiofil - kako li to gordo zvuči! Nismo se ni rodili, a već slušamo Mozarta. Tko je i kako naslutio Krležu, Andrića i Tolstoja još u prenatalnom periodu. A možda je to i naše prokletstvo "losos sindroma" koji nas vodi k perfekcionizmu? L(j)udi otimaju, varaju i petljaju da dođu do predpostavljenoga cilja (novca). A mi audiofili teglimo, radimo i znojimo se. I sve te eure, lipe i marke smlatimo u što? No, lako se troši na ono što se voli – skupo je ono što ti ne treba.
Da biste od točke a stigli do točke b, a još ste prilično maleni i ne znate hodati – pužete. Ako su točke a i b toliko daleko te to za vas predstavlja nepremostivu prepreku - počnete cmizdriti. Kako ni to ne pomaže da savladate razdaljinu - počnete se drečiti. I gle čuda: sada roditelji reagiraju na zvučne podražaje koje vi proizvodite. I da se ne lažemo, često smo taj mehanizam koristili da dođemo do pretpostavljene točke b, c, d ili do nekakovog drugog cilja. Život je dokazao da se i žene u poodmakloj životnoj dobi često služe tim mehanizmom kako bi ostvarile zagarantirana prava na "ovo ili ono". To jest, žene su sklonije principu "Ja volim da me se sluša, ali ne volim slušati". Naravno, oni koji ne znaju slušati, ne znaju ni naređivati!
Djeca (kada i ako) odrastu više vole one koji slušaju njih, nego one koji im naređuju. Čak i u igri. A igra:
Igra je kontinuirana i kompleksna aktivnost djeteta predškolske dobi. Ona je osnovni oblik dječjeg življenja. Sretno djetinjstvo ne može se zamisliti bez igre i druženja s vršnjacima. Kroz igru dijete rješava neki zadatak i ono pojam igre ne percipira u onakvom značenju kakvo mu daju odrasli. Igru je teško definirati obzirom da je to dinamička aktivnost u kojoj dominira niz predradnji, a koje su ujedno i uvjet za izvođenje aktivnosti. Igra kao multifunkcionalna aktivnost stvara napetost, uzbuđenje i ostvaruje se u specifičnim verbalnim i neverbalnim komunikacijama (signali, dogovori, pravila, poruke, zahtjevi). Igra je motivirana iznutra, pa je zato uvijek slobodna, otvorena i vrijedna za djecu. Dijete nije potrebno stimulirati da bi imalo potrebu za igrom.
Da, čime se to djeca najčešće igraju? Valjda igračkama. Stručnjaci igračke definiraju i ovako:
Djetinjstvo bez igračaka je nezamislivo. U najranijoj dobi igračka je djetetu često oslonac, utjeha, prijelazni objekt koji mu je veza s obitelji, igračka mu daje osjećaj sigurnosti i samopouzdanja. Što je igračka jednostavnija, ona djetetu pruža više mogućnosti za razne vrste igara, razvija maštu i kreativnost. Pri kupnji igračke treba obratiti pozornost na to u kojem obliku potiče dijete na aktivnost, pomaže mu u uspostavljanju kontakata s drugom djecom ili odraslim osobama, potiče li maštu, izaziva li pronalaženje novih rješenja. Obavezno treba obratiti pozornost za koju je dob namijenjena. I koliko je sigurna za dijete. Ne treba težiti tomu da se dijete zatrpa različitim igračkama. Nije bitna količina igračaka, bitno je da je roditelj taj koji prati i uključuje se u dječju igru. Od iznimnog je značenja pružiti djetetu pravu igračku u pravo vrijeme.
E, audiofili, tu smo! Gore navedeni tekst je Vesne Turuk, prof. Katedre za zdravstvenu njegu, Veleučilišta u Zagrebu. Idemo ga (pokušati) prilagoditi nama audiofilima:
Život nas audiofila bez audio opreme je nezamisliv. I u zreloj dobi audio nam je oslonac, utjeha, "prijelazni i zajednički" objekt i veza s drugim audiofilima s kojima gradimo osjećaj spoznaje, sigurnosti i samopouzdanja. Što je audio oprema kvalitetnija, skuplja i ima je više, ona audiofilu pruža više mogućnosti za razne vrste užitaka te tako razvija kreativnost audiofila. Pri kupnji uređaja treba obratiti pozornost na to u kojem obliku potiče audiofila na zadovoljsvo, aktivnost, razvija li maštu, izaziva li pronalaženje novih rješenja u stanu i životu. Od velike je važnosti procijeniti ime/brend opreme, odnosno kakav joj je javni status. Koliko mu ta oprema donosi "ugleda i slave" među drugim audiofilima (cijena, klasa uređaja, dostupnost uređaja, garancija...), ima li poželjan timbar, da li je dovoljno reklamirana i dovoljno interesantna za moguću preprodaju... Obavezno treba obratiti pozornost za koju je starosnu dob i standard/klasu audiofila namijenjena. Kolika god da je količina opreme, bitna je i njena kvaliteta. Isto tako je bitno da je djevojka/supruga ta koja prati cijene i troškove nabavke Hi-Fi (ne daj Bože High-End!) opreme i daje li suglasnost za nabavku - kako konzultativno tako i financijski (sic!). Od iznimnog je značenja stvoriti mogućnost audiofilu da ima pravu i valjanu opremu u pravo vrijeme. I još ovo: pobrini se da zbaviš ono što trebaš na vrijeme, inače ćeš morati voljeti ono što imaš.
To je što se tiče opreme audiofila. A što se tiče djevojaka/supruga: voli ono što imaš, jer možda nikad nećeš imati ono što želiš.
E, audiofili, što mi to sve imamo? I zašto? Što time želimo postići, a što postižemo? Ili, imamo li ono što možemo imati? Ili smo željeli imati ono što drugi misle da moramo imati? Koliko je to što imamo sredstvo ka dolasku do određenoga cilja, ili je cilj da imamo ono što mislimo da bi trebali imati, tj. da imamo ono što drugi misle da bismo trebali imati? Ne brinite se oko toga što ljudi misle, oni to rijetko rade. Ali... !?
Jednostavno. Potrebno je samo naći odgovore. Tko hoće i želi doći do odgovora – doći će. Tko ne želi, naći će opravdanje. Istinski audiofili gotovo uvijek nađu prave odgovore. No, ako i pogriješe: priznati da smo bili u zabludi, to je samo spoznaja da smo danas pametniji nego jučer.
E, sad smo ušli u proces permanentnog učenja: ako u životu ne učimo – vremenom ne postajemo pametniji već samo stariji. A rijetka je pojava da je netko istovremeno pametan, bogat, sretan i star. Tu je važeći faktor vrijeme. Ako imate mnogo vremena, onda tu pameti, bogatsva i sreće (od rada i znanja) – nema. Ako imate malo vremena, a niste bogati – sporno je znanje, a nemate ni sreće. Ako ste bogati, a niste nešto naročito pametni, onda sigurno imate i sreće i vremena da postanete - siromašni. A neumitno – starimo. U ovom ozbiljnom zezanju ima dosta istine, složili se mi ili ne. I teško je to promijeniti. Sve što ne možeš promijeniti, podnosi onakvo kakvo je. Sve što podnosiš, tebe će promjeniti.
Tu, u nužnim i moguće/nemogućim promjenama, smo nenadmašni. Toliko da bih se sada mogao pozvati na Freuda, Fromma, Adlera... Zašto? Pa prisjetimo se što sve u životu nismo mijenjali. A i život sam kao takav je kontinuitet promjena. Evoluirati u našem hobiju je zakonitost: put ka spoznaji. Čega? Što znači spoznaja prijateljstva, ljubavi, života? Do utemeljenoga zaključka dolazimo svatko svojim spontanitetom ili metodologijom – A TO JE SMISAO. Smisao može biti i zadovoljsvo. Najviše treba tražiti ono što valja trajno zadržati.
Eureka! Otkrio sam toplu vodu. Ali ne zaboravite - prije toga mi je valjalo otkriti (spoznati) koristiti vatru. A pored ugodne vatrice množe se spoznaje – možda otkrijem(o) i kotač?
Znanje ima granice, dok ih neznanje nema.
Treba širiti granice (sa)znanja. I to smo, kao i većinu naše audio opreme, skupo plaćali. Širenjem granica (sa)znanja valjanu audio opremu smo stjecali i plaćali sve jeftinije. Ali, i proizvođači te audio opreme su širili svoja (sa)znanja i, onda: tko živi u dobru, a traži bolje, neka se ne žali kad ga snađe gore.
Uz znanje, novac i sreću, moramo se osloniti i na iskustvo. Svoje i tuđe. Čak i tada može se svašta desiti. Čak i dobro! Ako uzmemo u obzir da je iskustvo proporcionalno učinjenim greškama, moramo iskustvu pridružiti i – znanje. Inače možemo opet doživjeti neuspjeh, tj. steći novo/staro saznanje. Neuspjesi se ne događaju zbog onog što ljudi ne znaju, već zbog onog što misle da znaju!
I tu treba biti na oprezu, kao i u svemu drugome na našim prostorima, jer ako ste audiofil genije, neće biti nikoga da vas uzdržava, promovira, koristi i razumije vašu genijalnost. Niti talent podržan s nešto malo stručnosti, tj. stručnost podržana s nešto talenta nije od nekakve velike koristi. Jeste li ikada saznali, čuli, pročitali, a posebno vidjeli na televiziji – da je nekakav audiofil-talent u Čadu napravio dobre zvučničke kutije, pretpojačalo, pojačalo? Niste. Jednom tipikusu, tj. autoru ovoga teksta je u ovoj i ovakovoj Bosni i Hercegovini 'nešto' pošlo za rukom i - ignorirali su ga. Razvijeni G10, G12 ili G14 bi razumijeli da se čovjek u Buboloniji bavi sječom i prodajom šume, vađenjem nafte, kopanjem u rudniku... Ili, (sic) osmišljavanjem ubojitog oružja, teledirigirannjem živih projektila (kamikaza), osnivanjem kalifata... Ne. VELIKI (?) do G20, takovim zemljama u zamjenu za njihovo drvo, naftu ili rude najčešće prodaju oružje, demokratske perspektive i iluzije, a u dobronamjernim slučajevima prodaju im i kaširane postere na mdf ploči kao LCD televizore, uz mogućnost, ako kupci skuže da na istima nema tona, vraćaju 10% od vrijednosti televizora. Ne zato što su 'tu i tamo' ljudi neobrazovani, netalentirani ili nestručni, već zato što su siromašni. A imaju sirovine. Zamislite da se ti ljudi u Buboloniji mogu školovati, educirati, usavršavati a imaju sirovine – došli bismo ubrzo i do mračnoga socijalizma tržišnog gospodarstva kineskoga tipa. No, nije nam, na svu sreću, to tema.
Nama audiofilima (ma gdje bili) to ne mogu uraditi. Zašto? Za razliku od doktora nauka, audiofili imaju više znanja nego stručne spreme. Zato! I ne samo zato. Nisu audiofili najpametniji – oni se samo trude da budu najpametniji što mogu, jer u suprotnom – to košta. Mnogo košta. Svega i svačega!
Slava daje snagu, znanje moć!
Vi vrijedite samo onoliko koliko ste drugima potrebni. I to je misao, pa konstatacija, a može biti i društveni model ponašanja. A u suštini, to je samo dio ovoga teksta kojega čitate. Autor i čitatelj istu poruku/smisao teksta različito tumače i doživljavaju. Različito i tekst čitaju. Ako bi pročitano željeli snimiti – misao, konstataciju, društveni model ponašanja, tj. glas bi trebalo pretvoriti u električni signal. Tako da i prilikom reprodukcije to, u konačnici, bude misao, konstatacija i glas pune identičnosti. Kako i koliko je to moguće? Moguće je. O tomu smo čitali mnoge napise, recenzije različitih uređaja, zvučničkih kutijica, kištri, pojačala... Tko financira audio industriju? I mi audiofili. Sjetimo se svega što smo do sada činili da bismo bar naslutili četvrtu dimenziju - Odisejevu Itaku. Ne kao Odisej(i): nas su Sirene već odavno začarale (od 23. tjedana trudnoće!) - hvala im.
Ako sam prozvan da se branim, ja ću šutiti. Ako sam prozvan da branim istinu, ja ću govoriti. To činimo dušom, srcem i tijelom. Baš nam hvala! Neka nam je draga hvala i slava.
Nitko vam ne zavidi na sposobnostima, već na uspjesima. Dok radite i mučite se smatraju vas budalom, a kada nešto postignete – samo sretnim. Sretnim?! Mi jesmo i sretni. Naročito kada shvatimo da naši audio uređaji ukazuju na tehničku valjanost/kvalitetu datog snimka. I to je moguće. O Sizife, ostaješ sam u uzaludnosti svojih napora... Hm!?
Tko brzo sudi, brzo se i kaje. Kada budete manje sretni, a više uvjereni da ste postigli taj napokon, slućeni, traženi i željeni nivo sinergije vaših audio uređaja da možete "čuti baš sve" (zar baš sve??), onda možete biti ponosni na to što ste, ako ste (?) postigli.
Nije strašno kada si nešto pokušao i nisi uspio. Strašno je kad to nisi ni pokušao, a nadaš se uspjehu. Dugo vremena treba da shvatimo i prihvatimo da smo "tu negdje, blizu, bliže, najbliže". A jesmo li!?
Polovicu uspjeha ima onaj koji samo krene ka uspjehu. Davno smo mi audiofili krenuli. Gdje? I gdje smo to? U 4. dimenziji. Ili tek otkrivamo 3D? Naravno, u audiu.