KLASIČNI AUDIOFILSKI PROBLEMI...

  tekst: Marko Pecotić, srpanj 2004.

Sjedim ja neki dan na kavi s jednim poznanikom i nakon teme o ženama (naravno), nekako smo skrenuli na temu zvanu audiofilija. Iznio mi je svoje mišljenje o audiofilima: kaže on da su po njegovom mišljenju audiofili najobičniji isfrustriranci koji stalno ispituju i preispituju svoje sustave bez imalo istinskog uživanja u glazbi i da je to sve skupa poprilično bolesno. A ja si mislim - OK, frajer je možda ljubomoran što doma nema kvaliteniji sustav od one loše zvučeće mini linijice, no s druge strane je na žalost dobrim dijelom u pravu. I tako mi je nesvjesno dao inspiraciju za pisanje ovog teksta. Jer činjenica je da 90% audiofila prije ili kasnije iskuse problem zvan preveliko fokusiranje na sustav i njegove karakteristike, a ne na glazbu. Tako da mnogi ljudi koji imaju doma dobre (ili manje dobre - nije bitno) sustave kada doma slušaju glazbu sa sustava, na razini svijesti ili podsvijesti svako malo (stalno?) u glavi analiziraju dobre ili loše strane svog sustava, bez pretjeranog uživanja u glazbi. Što je možda i razumljivo, jer ako si već dao x kuna na taj sustav, onda je valjda i normalno da ga preispituješ. No nije dobro kada to preispitivanje pređe u naviku, kada se prestane uživati u glazbi. I svo to slušanje glazbe gubi užitak i spontanost, odvija se se kao u nekakvom grču (interesantno, u praksi će malo tko priznati da ima tih problema).

Postoji nekoliko razičith načina da se to riješi:

Kada doma slušate glazbu, uvalite se, ali doista uvaaaalite u fotelju iz koje slušate glazbu, stavite ispred sebe tabure, pustite brigu na veselje. Natočite si čašu vina ili piva, pripalite cigaru ili cigaretu, spustite roletu, zamračite sobu, prigušite svjetla u sobi, pustite muzikicu da svira. Stavite neku krpu ili ručnik preko sustava da ga uopće ne vidite (pazite da ostane dovoljno zraka za pojačalo). Ovaj bi recept trebao upaliti.

Često posjećujte CD/LP shopove i kupujte nove glazbene naslove. Nemojte se pri kupnji komponente/sustava toliko zadužiti da si idućih godinu dana ne možete priuštit kupnju cd-ova.

Odlazite što češće na koncerte. Niti jedan hi-fi sustav ne može glazbu reproducirati tako dobro kako može koncert.

Osobno, da mi sada netko dođe i ponudi mi 10.000 kn da biram da li ću si s tim novcima kupiti nove glazbene naslove ili novu komponentu, bez imalo razmišljanja bih se odlučio za ovo prvo.

Ne opterećujte se manama svog sustava. Savršen sustav ne postoji.

Kada stavite disk u player da svira, nemojte svako malo vrtiti s pjesme na pjesmu. Opustite se. Maknite daljinski što dalje od sebe. Slušajte glazbu. Uživajte u glazbi.

Zaboravite na sve brige i probleme. Što je sve samo ne lako. Znam po sebi – kada bih imao neku brigu koju treba riješiti, nema šanse da bih mogao uživati u glazbi, stalno bi mi taj problem visio nad glavom sve dok ga ne bih riješio. Na fakultetu, tjedan dana ili dva prije ispita bio bih toliko nadrkan i živčan da ne da nisam mogao slušati glazbu, nego sustav nisam niti palio.

U svojoj slušaoni, cirka jednom godišnje se odlučim na različite građevinske radove i izmjene – tipa ili farbanje zida ili stavljanje novih polica ili slično. I tada zbog radova na kakvih tjedna dana stavim zvučnike u kut sobe, kakvih 20 cm od zida, zvučnici su međusobno razmaknuti možda 50 ili 60 cm, dakle u poziciju u kojoj se ne može očekivati nikakav 3D zvuk, to je pozicija u kojoj nema niti sweet spota. Nema apsolutno nikakvih očekivanja za vrhunskim zvukom - a čovjek se baš tada u potpunosti prepusti glazbi!

Lagao bih kada bih rekao da osobno tih i takvih problema nisam imao. Koliko se sjećam, glazbu slušam valjda oduvijek. Počelo je tamo negdje s jedanaest godina kad sam lagano počeo stvarati kolekcije audio kazeta snimajući muziku s radija. Najviše sam si volio snimiti muziku s Hrvatskog radija 2. program (tada Radio Zagreb), jer su u većini slučajeva puštali pjesme u komadu, bez jingleova ili reklama. Pa sam s trinaest godina bacio oko i na ploče svog starog, počeo kupovati ploče na Cvjetnom trgu, itd, itd...
 Paralelno sam s trinaest godina počeo ići i na treninge vaterpola, sjećam se – na valjda doslovce svaki trening (u idućih četiri godine koliko sam išao na treninge) išao sam s walkmanom na ušima. U ono doba sam se strašno palio na rock'n'roll pedesetih – Fats Domino, Warren Smith, Elvis, Connie Francis, Gene Vincent & his Blue Caps, Dion & Belmonts, Louis Jordan, Jerry Lee Lewis, Hank Williams, Johnny Burnette Trio, itd... To su bili dani. No dobro, da sad ne idem predaleko i preširoko, skratit ću.

I tako jednog dana, nakon što sam uštedio nešto novaca, stojim ja u dućanu tehničke robe. Nakon čak deset minuta razmišljanja, odlučio sam se za kupnju jednog receivera porijeklom iz Zemlje izlazećeg sunca. Došao sam doma i iduća dva mjeseca nisam mogao doći sebi od oduševljenja. I tako jednog dana, frend mi se vratio iz u ono doba uobičajenog vikend špeceraja u Grazu sa starcima. Njegov stari je sa sobom donio nekakav engleski hi-fi časopis. Bacio sam oko na taj časopis, prelistao ga i shvatio da moj ljubljeni i obožavani receiver baš i nije nešto posebno cijenjen uređaj, kao niti firma koja ga je proizvela. Nedugo kasnije sam se i vlastitim ušima uvjerio u "kvalitetu" zvuka tog receivera uspoređujući ga sa zvukom nekih engleskih pojačala. Kao što sam se i uvjerio da taj receiver umjesto deklariranih 80W po kanalu realno nema više od 15 ili 20W po kanalu. Ajoj, teško mi je legla ta spoznaja...

  U isto vrijeme, nekako sam prestao često kao prije kupovati ploče, jer sam stalno štedio za novu komponentu. I s vremenom, sve dublje sam upadao u taj hi-fi svijet, tu psihologiju, taj put s kojeg nema povratka... I stalno sam osluškivao kako taj moj sustav svira, kakav je timbar, kakav fokus, kako svira visoke, kao srednje... dakle činio stvari koje mi prije nisu bile ni na kraj pameti... A glazba je sve više padala u drugi plan. Kroz nekoliko mjeseci, i sam sam postao svjestan problema, da svaki put kada sjednem slušati glazbu već automatizmom počnem analizirati kako sustav svira. I tako je to trajalo nekoliko mjeseci...

Pa onda čak neko vrijeme nisam niti palio sustav iz inata.

I onda jednog dana, upalih ga, slučajnim odabirom sam stavio da svira jedna pjesma zvana "She said" u izvedbi Hasil Adkinsa. Mislim što da kažem, snimka je toliko očajno loša da niti da sam htio automatizmom početi analizirati visoke, srednje, transparenciju ili dubinu slike, to naprosto nije bilo moguće. Jer ničega od navedenog u snimci nije bilo. Ma, snimka je teški krš. Ali uspros tome, potpuno spontano, u zanosu sam počeo lupati nogama, probudio se adrenalin u meni. To sam bio stari ja! Žedno uho. I rekoh sebi – ma ko ga jebe, otišao sam u lokalni music shop, kupio desetak novih ploča i otada više nemam takvih problema. I s vremenom shvatiš da je hi-fi sustav tu zbog glazbe, a ne glazba zbog hi-fija. I može neka snimka biti vrhunske audiofilske kvalitete, ali to nema smisla ako ta snimka, tj. pjesma ne fura. Baš kao što ima i toliko puno vrhunski snimljenih albuma koji imaju groove, koji furaju slušaća.

I upravo isto pravilo vrijedi i pri kupnji hi-fi uređaja – pratite svoje srce, vjerujte samo svom uhu. Naravno da preporuke prodavača ili hi-fi časopisa nisu za odbaciti, ali vaše uho mora biti konačni kriterij za kupnju. I može prodavač danima pričati kako je taj i taj uređaj pokupio sve hvalospjeve u tom i to časopisu, ali ako se vama taj uređaj ne sviđa, sva ta nakalapnja su uzaludna. Jer upravo VI ćete s tim sustavom živjeti godinama, ne prodavač. Pratite svoje srce, svoj osjećaj za ono što vam se sviđa, tj. ne sviđa. Ukoliko vas sustav koji slušate ili testirate prije kupnje ostavi hladnim, dakle bez fizičke reakcije, nemojte ga kupiti. Ukoliko nema fizičke reakcije (znojenje, brži puls, noge koje pri slušanju lupkaju same od sebe, itd...), znači da morate tražiti dalje, jer taj sustav u vama nije probudio feedback. Ne kupujte ako niste doslovce zaljubljeni u zvuk neke komponete.

Tako da kažem – kada ste doma, fokusirajte svoja čula na glazbu, na feeling i atmosferu, zaboravite na sustav. U praksi će se najboljim upravo i pokazati onaj sustav koji pri slušanju neće postojati, onaj uz koji ćete imati osjećaj kao da doista ništa ne stoji između glazbe i slušatelja.
 I s vremenom shvatiš i to da se glazba ne dijeli na žanrove, nego na dobru i lošu, tj. onu koja se tebi sviđa i onu koja ne; žanrovi su tu tek pro forma. Osobno, otvoren sam za sve glazbene stilove i slušam sve osim elektronske glazbe (iako se i tu može naći dobrih izvođača, poput Underworld ili Chemical brothers) i narodnjaka.

Eto toliko o tome. Nadam se da s ovim člankom nisam pokušao previše glumiti psihologa ili psihijatra, nego da sam nekome možda i pomogao.