AUDIO DNEVNIK

  tekst: Dean Baričić, prosinac 2009
  napomena urednika: većina stvarnih likova su u tekstu zamijenjeni izmišljenim imenima

  5. listopada 2009.
Ponedjeljak mi je obično teži dan u tjednu, ali danas mogu reći da sam dobre volje i zadovoljan, jer Miki mi je popravio Modulus preamp. Stoga s velikim nestrpljenjem čekam, kao nekada davno, trenutak kada ću ponovo moći odslušati pokoju ploču ili CD. Naime, prije mjesec dana je došlo do laganog zujanja najprije u phono sekciji, a potom i na svim linijskim ulazima. Nije bilo druge nego zaputiti se električaru, te stvari dovesti u red. I tako sam prošli utorak s preampom otišao do Mikija i nakon nešto više od sat vremena sam se vratio kući s uređajem. Naravno da sam bio znatiželjan kako li će preamp svirati, iako sam na Mikijevom sistemu čuo da je sada sve OK. I doista, i na mom sistemu je sve zvučalo puno bolje nego prije, odnosno s čujnom razinom šuma ali bez zujanja koje je uobičajena pojava za NOS cijevi i uređaj star 11 godina. Miki je nakon kratke dijagnoze prelemio sva podnožja lampi i još jednu sekciju koja mu se učinila sumnjivom. I što da kažem nego veliko hvala Mikiju, jer - kako je znao govoriti moj prijatelj audiofil - Modulus sad govori devet svjetskih jezika. Toliko je zvuk prpošan, moćan i lijep da jedva čekam trenutak kada ću u miru moći upaliti uređaje i poslušati koju ploču. Eto kako i male nevolje mogu donijeti dobrobiti i anulirati sve one mučne trenutke neizvjesnosti glede onoga što slijedi, a uređaji koje imaš se po starosti blago približavaju maloj maturi.

  7. listopada 2009.
Koliko sam se libio poći na koncert u Malu dvoranu Doma sportova, toliko bih požalio da to nisam učinio. Na poziv prijateljice, sinoć sam prisustvovao koncertnoj večeri koja će se pamtiti i to dugo! Razlog za to je koncertiranje Kraljevskog Concertgebow orkestra iz Amsterdama, najavljenog u novinama kao danas ponajbolji svjetski filharmonijski orkestar. I tu nije kraj. Orkestar se prilagodio sviranju u sportskoj dvorani i to koncertiranju takvog nivoa da je to na trenutke graničilo s vanzemaljskim osjećajem, a to nije čest i uobičajen doživljaj. Ljudi su nakon koncerta odlazili vidno razdragani i blago rečeno oduševljeni, a ja sam sa suprugom, isto tako dobrog raspoloženja, sjeo u obližnji caffe i uz piće joj uputio koju milozvučnu riječ i pogled. I onda uistinu možemo primijetiti kako je čovjeku potrebno malo dobrog zvuka da bi osjetio svu puninu i ljepotu svakodnevnog života, a koju inače uvelike zanemarujemo.

  15. listopada 2009.
Sinoć sam s Tamarom i Nevom bio u HGZ-u na koncertu posvećenom komornoj glazbi, a na repertoaru su bile skladbe Schuberta, i to Gudači trio u D duru, Fantazija za violinu i klavir, te u drugom dijelu programa i Kvintet za glasovir, violinu, violu, cello i kontrabas, poznatiji pod nazivom "Pastrva". Prekrasno muziciranje glazbenika pokvarilo mi je jedino povremeno zaplahivanje daha s desna i to u obliku žene u zreloj dobi obučenoj poput skauta, a izdaha poput Superhika. Od Stefana Milenkovića, nekadašnjeg čuda od djeteta, a koji je svirao violinu u prvom dijelu koncerta, sam očekivao i više, a možda mu nije bila večer... Inače me se nije dojmio ni pijanist Itamar Golan. Cellista Solimu sam već imao prilike slušati i primjećujem da je njegovo muziciranju u 'Pastrvi' bilo naročito nadahnuto, a generalno mogu zaključiti da je drugi dio koncerta bio rafiniraniji i na višem nivou negoli početak ove glazbene večeri.

Borko, kojemu perem LP ploče, me nazvao prošle subote dok sam šetao Opatijom i opisao da prethodna serija opranih ploča svira bolje. To mi je bilo drago za čuti, a što također dokazuje i da sitne promjene, a to je u ovom slučaju bila zamjena obične destilirane i demineralizirane vode s vodom iz medicinskog laboratorija, donose pomak i bolji rezultat.

  20. listopada 2009.
Gledajući dokumentarac na TV History o legendarnom sindikalisti i kasnijem poljskom predsjedniku Lehu Walesi, iznenadio sam se osebujnošću nastupa čovjeka koji je, iako običan radnik u brodogradilištu, tako rezolutno i sigurno nastupao vodeći svoje kolege i narod u nepoznatu avanturu, a koja je završila pobjedom nad režimom. Zanimljivo je bilo čuti i podatak da je tada živio u predgrađu Gdanjska koje se zove Stabi, a što koincidira s nazivom gramofona Franca Kuzme. Činjenica je, kako su mi kasnije prijatelji pojasnili, da naziv predgrađa Gradnjska i naziv gramofona nemaju baš nikakve veze, ali neosporna je činjenica da postoji koincidencija između dvaju naziva koji su 1980-ih godina nešto značili.

  21. listopada 2009.
Prijatelj Edi mi je jučer posudio Audio Gudia žurnal, tj. preglednik cijena hifi uređaja iz 1993. godine. Čitajući i listajući već požutjele stranice, mojem prvotnom čuđenju nije bilo kraja. Naime, kada sam vidio cijene uređaja koji su danas možda i vintage, začudio sam se visokim iznosima. Tako se primjerice Krell KSA 100S prodavao po cijeni 12.400.000 Lira, Jeff Rowland Model 1 po cijeni 8.700.000 Lira, Sonus Faber Guarneri po cijeni 9.000.000 Lira, Accuphase A-100 pojačalo po cijeni 33.000.000 Lira itd.

Vraćam se kojih 16 godina unatrag, pitam se gdje sam tada s hifi-jem bio. Prisjećam se da sam 1993. imao Kef 103.3 Reference, Sansui AUX 701, Marantz 65 KM II i gramofon Tehnics SLBD 22. Mogao bih iz današnje perspektive reći da sam u to vrijeme bio u nekoj pubertetskoj fazi vlastitog razvoja.

Potom sam na podnevnoj kavi s Kikijem popričao o temi cijena koje sam gore naveo. On mi veli da se ne treba čuditi ničemu, a napomenuo je da treba uvažiti činjenicu da je Italija bila i ostala veliko tržište koje uvažava strast prema lijepim umjetnosti i guštima. Također sam napomenuo svoja zapažanja, a koja se odnose na činjenicu da se naš hobi kod različitih ljudi prati samo određeni dio života. Konkretno u nekim slučajevima, rekao bih da ona prvotna strast i zanos za tehnikom i glazbom koja počinje bujati od rane mladosti, tj. kada čovjek dobije mogućnost potrošiti svoje ili dobivene novce na svoj gušt, pa sve do trenutaka ženidbe, dobivanja djece ili nekih drugih trenutaka u kojim se pažnja i novci pregrupiraju na druge kolosjeke. Naravno da tada hi-fi gubi svoju dominaciju. Naposlijetku preostane šačica onih koje hifi zanima i nakon zrele dobi, a koji imaju dovoljno vremena i novaca da počaste sami sebe onime o čemu su u mladosti samo snivali. Rekao bih da je mali broj onih koji su ljubav i prvotni zanos održali na dulje staze, a usporedio bih na neki način to i s ljudima koji se žene, nalaze ljubavnice u krizi srednjih godina (ili više njih) i naposljetku razvode na manje ili više uspješne načine.

  28. listopada 2009.
Jučer sam pitao Kikija kakvi mu se čine zadnji članci koje sam mu dao prethodno pročitati. Iznio je svoja pozitivna zapažanja glede napisa o temi 'Kuda ide HI-Fi', a između ostalog je rekao da mu se i tema i sadržaj čine dosta pogođeni u srž stvari. Mislim u sebi da postoji neka paralela, kako je bilo na početku razvoja reproduktivne glazbe, na neki sličan način se kotač zavrtio unatrag, i to tako da glazba opet preuzima primat nad tehnikalijama, a koji uređaji mladim naraštajima nisu danas posebno važni. Opet s druge strane razmišljam da je nekada u kulturi slušanja glazbe dodatno bila sadržana i obrazovna i odgojna komponenta, a ne isključivo zabavna. Istina je da danas mladi naraštaj uzima zdravo za gotovo da je sve ono što zabavlja i uveseljava čovjeka dobro i za vlastiti život. Rekao bih da se s tim načinom razmišljanja, a koji uočavam i kod vlastite djece koja su na izlasku iz puberteta, baš i ne slažem. Više je to nekakav namenutni obrazac ponašanja i navika na kulturu hedonizma i veličanja zadovoljstva kao uzvišene stvari. Osobno se radije priklanjam, ako treba, veličanju muke i patnje, jer uostalom - kada je čovjeku, bio on religiozan ili ne, dobro, u principu ne mari ni zašto iz viših duhovnih sfera. Međutim, kada se nađemo u kušnjama i teškoćama, često ćemo zapaziti da i najveći ateist poseže za nekim religioznim ili paraznanstvenim iskustvima, poput alternativne medicine i sličnih instant duhovnosti.

Prije nekog vremena sam gledao dokumentarni film o teozofu i antropozofu Rudolfu Steineru. Zapažam da u iskazanim stavovoma, a koji se protežu na umjetnost, kulturu, filozofiju, medicinu i poljoprivredu, nimalo ne zaostaje za današnjim trendovima holističkog pristupa životu i svega s tim u svezi. Ne znam u kojoj su mjeri, iako se u dokumentarcima navodi sukob s crkvenim krugovima, ova učenja u nesuglasju i neskladu sa stavovima Kršćanstva, ali svakako treba reći da dobar dio onoga što sam imao prilike čuti i do sada pročitati o rečenoj osobi meni ne znači apriorno odbijanje od vlastite životne filozofije i osobnih stavova, a koji dio sam znao iznositi i na stranicama Audio Pulsa.

  30. listopada 2009
Slušajući kod Đive njegov gramofon i zvučnicu Supex 900 iz 1979. godine, nisam se jednom zapitao kako li ta zvučnica nakon toliko godina tako dobro svira! Tijekom 30 godina, iako prijatelj zna reći da ju je on mazio i pazio te slušao relativno rijetko, za pretpostaviti je da ima više od 1.000 sati rada. I onda se pitam kako li se to uklapa u priču u sferama analogije koja govori da neki dijelovi ansambla, poput gumenog ovjesa kod MC zvučnice, ne traju tako dugo. Jasno bi bilo da gumeni ovjes, ako se o takvoj vrsti ovjesa u određenoj zvučnici konkretno radi, stari samim protekom vremena i da dolazi do degradacije zvuka.

Ali što je s trošenjem vrha igle, a koja je kod vrhunskih zvučnica od prirodnog dijamanta? Što se dešava u kontaktu dijamanta (materijala najviše tvrdoće) i vinila (materijala male tvrdoće)?

S tim u svezi, ne budi lijen, nazvao sam rođaka u Rijeku koji se bavi zlatarskim poslovima i pitao ga za mišljenje o toj problematici. Kako on i sam koristi razne alate čelika velike čvrstoće i posebnih obrada, kaže da se i kod rada s tim specijalnim alatima, a kada radi s voskom koji je znači mekaniji od vinila, dešava da se noževi zatupe. Sada možemo reći da specijalni čelici, ma koliko bili tvrdi, nisu isto što i dijamant, ali opet...

I tako sam došao do osoba koje se bave specijalnim alatima, a oni su mi vezano za trošenje dijamantnih alata na vinilnoj ploči rekli da vjeruju da treba jako, jako puno vremena, a da bi se prije ishabao dijamant negoli istrošila gramofonska ploča.

Čitajući na internetu razne napise o vijeku zvučnice i primijetio sam da postoje različita, ali opet mišljenja usmjerena u istom smjeru na način da se većina osoba slaže da je prosječan vijek zvučnice višeg ranga oko 1.500 - 5.000 radnih sati. Vjerojatno se ne može generalizirati, jer kvaliteta recimo vrhunskog auta znači i produljeni vijek trajanja ugrađenih dijelova, a isto se može primijeniti i u domeni gramofonskih zvučnica. Još se navodi da je jako važna čistoća braza gramofonske ploče, a obzirom da prilikom prolaza igle kroz brazdu, ukoliko dolazi do trenja sa sitnim česticama nečistoće, dolazi do poliranja dijamanta.

I što naposlijetku reći, moj prijatelj i ja ponekad slušamo njegov gramofon Thorens 160 i Supex 900 koji je toliko star i ne mogu niti u čemu naći nikakvu zamjerku. U vlastitom sistemu slušam zvučnicu Van den Hul Frog Gold s nekih 1.500 sati sviranja i 7 godina starosti i opet ne mogu naći nikakvu zamjerku... Volio bih kada bi ovo pisanje potaklo koje dodatno pitanje čitatelja ili osobno iskustvo, a da ne ostane sve kao mrtvo slovo na papiru.