AUDIO DNEVNIK

  tekst: Dean Baričić, siječanj 2009.
  napomena urednika: većina stvarnih likova su u tekstu zamijenjeni izmišljenim imenima

  9. rujan 2008.
Evo, prošlo je gotovo 3 mjeseca od mojeg zadnjeg retka u Audio dnevniku koji sam običavao češće pisati. Kao prvo bih rekao da sam nakon više godina pisanja Audio dnevnika osjetio zamor i donekle se kolebao da li uopće nastaviti s pisanjem. Možda je djelomično za to zaslužan i manjak vremena posvećenog glazbi na način na koji sam upražnjavao svih ovih godina. Rekao bih da se inače u životu dešavaju takve oscilacije i pomanjkanje interesa za pojedino područje čovječjeg interesa.
Eto, ovo je bio mali uvod kojim sam tek naznačio probleme, ako to jesu uistinu problemi s kojima sam se susretao zadnjih mjeseci. Ljeto sam po običaju proveo u Jadranovu, družeći se sa svojom djecom, roditeljima i nešto znanaca. Moram priznati da more volim, ali sunce podnosim sve teže, tako da su mi česti prijatelji bili Tivoli One, Harman Kardon DVD 30 i HR 3.
Inače sam dva puta bio kod Bobe i to povodom kupnje njegova novog pojačala. Iako neusvirano, uz SF Amatore, zvuk koji pruža taj rasni integrirac je mogu reći adekvatan onome što je vlasnik dugo vremena tražio. I tako sam se već početkom kolovoza vratio u ispražnjeni i prašnjavi Zagreb. Od vremena do vremena sam se našao s ponekim Mohikancem koji je poput mene dio godišnjeg već iskoristio i ostao tijekom kolovoza u Zagrebu. Sreo sam na jednoj od popodnevnih šetnji starog audiofila s kojim sam otišao do Audio dream salona u Varšavsku. Uprkos velikoj sparni slušali smo postavu Audio Physic Virga i Bryston amplifikacije, ali nas je brzo povukla želja (žega) da čim prije završimo na piću. Sa zvučnicima Audio Physic sam se sreo prije puno vremena, možda i više od 10 godina i to u ono vrijeme kada su bili veliki hit proizvod.
S prijateljem sam potom na kavi komentirao jedan interesantan članak iz Absolute Sounda, točnije interview Mike Kaya. Gdin Mike Kay, podrijetlom Grk, je osnivač legendarnog dućana Lyrics hi-fi na Manhattanu, a kojeg je pokrenuo potkraj 1950–tih godina. Interesantno je primjetiti entuzijazam, sada već 80-godišnjeg, audiofila koji s velikom ljubavi govori o prošlim vremenima, ne samo s nostalgijom, već i s realnim argumentima glede ozbiljnosti pristupa svakog prodavača prema krajnjem kupcu hi-fi uređaja. Svakako bih svim čitateljima Audio Pulsa preporučio da pročitaju taj interview.

  10. listopada 2008.
Ovog ljeta sam bliskoj osobi (koja nema veze s hifijem) dao na čitanje svoj Audio dnevnik nadajući se pozitivnim reakcijama na pročitano. Ta osoba je moj hobi doživjela kao duboku ovisnost. Upitao sam potom i sam sebe da li je uistinu riječ o velikoj ovisnosti koja je mnome vladala toliki dio života. S malim odmakom vlastite frustracije, rekao bih da su iskazani dojmovi na moje tekstove samo djelomično opravdani. Čini mi se da sam u jednom dijelu svojeg Dnevnika i sam konstatirao naš hobi kao neku vrstu ovisnosti, najprije kao neku lakšu drogu, a potom sve težu. U tom smislu, a čitajući tijekom ovih godina razne knjige psihološke tematike, rekao bih da se navezanost niti u kojem slučaju ne može okarakterizirati kao pozitivna odlika čovjeka. Naime ako osoba nije uistinu slobodna, već navezana na bilo što, od materijalnih stvari, pića, seksa, cigareta, ne može biti ispunjena i spokojna. Gledavši na taj način, osoba koja je ovisna o nečemu, dragovoljno je darovala svoju vlastitu slobodu u zamjenu za ropstvo koje daje lažnu nadu i samo privid karatkotrajnog zadovoljstva. Dakako da je ova tema ustvari priča za sebe i ne odnosi se samo na vlastiti hobi, a onaj tko se s istim problemima bori u duši naći će načina da spozna vlastite slabosti i poradi na tom planu u svrhu oslobađanja od bilo koje vrste robovanja. Na određeni način čovjek često i pristaje na robovanje nekomu ili nečemu i to iz prozaičnog razloga komoditeta, sigurnosti i mlakosti da prihvati sve izazove kojima je izložen kada izađe iz svojeg skrovišta.

  26. Studenog 2008.
Činjenica je da sam u zadnje vrijeme slabo nadahnut za pisanje Dnevnika. Ne mogu reći da mi pisanje ne nedostaje, ne zbog radoznalih čitatelja, već iz razloga koje sam znao ranije navoditi, a to su čišćenje i bistrenje vlastitih misli i uma. Što se događalo u proteklom razdoblju? Radio sam profesionalno veoma naporno, naprežući se do krajnjih granica. Rezultiralo je to određenom financijskom injekcijom, ali koja je samo pokrpala neke rupe, a ništa konkretno baš nije utrošeno na moj hobi.
Doduše, mogao bih se ispraviti utoliko što sam ove jeseni došao u napast da pročitam na internetu recenzije za Acoustic Revive Ground Conditioner RG-24. I nisam se pokajao, kupio sam ga. Da se radi o ne bez razloga još jednom hvaljenom uratku Acoustic Revive-a, shvatio sam istog trena kada sam ispod trafoa preampa AI Modulus 3 A stavio ovu malu napravu koja je odmah donijela pomak u prirodnosti timbra, izražajnosti zvuka, kao i općem dojmu koji je i inače kod takvih slučajeva teško opisati riječima koje nešto nekome znače. Meni jednostavno znači toliko da uistinu vrijedi onoliko koliko sam ga platio.

  28. Studenog 2008.
Danas sam dobio Bobino pismo koje neću prepričavati, ali ukratko mogu izložiti bit, a to je da je moj hifi prijatelj shvatio, a ne sumnjam da to nije znao i prije, a to je da zaljubljenost u novu audio komponentu traje relativno kratko. Već nakon nekoliko mjeseci muke oko usviravanje i onih maloborojnih svjetlih trenutaka uživanja, sve se svede na svakodnevicu i pitanje: da li uopće ima kraja i da li treba ići do kraja? Nekoć sam se bavio slikarstvom i činjenica da uljana slika nije potpuno dovršena mi je privlačna i izazovno poželjna. Ne određeni način, takva slika koja isprva izleda nedovršena, daje priliku da ono što nije dovršeno na platnu postane fantastična igra dovršavanja u našem oku (bolje rečeno mozgu), dajući pritom različite vizure i doživljaje pri promatranju nekog umjetničkog djela iz razliitog ugla. Način je to koji dokazuje i svu našu ljudsku nesavršenost, a koju treba priznati. Kako znade reći prof. Gračnar, upravo priznavanje svojih slabosti i mana samom sebi, upoznajući na taj način samog sebe, stvara nam olakšanje. Pa se nametnuta zapadna misao da sve treba brusiti do savršenstva ne uklapa u moj način poimanja svijeta, barem onog vidljivog. Rekao bih da je onaj nevidljivi duhovni svijet danas naveliko zanemaren i zapušten u prosječnog čovjeka, a sebe nimalo pri tome ne isključujem.
Ono što sam zapazio u Bobinoj muci jest to da iako ništa od ovoga materijalnog svijeta, pa tako niti naši uređaji i uho, nije savršeno, to ipak nije razlog da ne uživamo u onome što nam je ovaj trenutak dostupno. Ta ljudska težnja prebacivanja svojih nada u budućnost rađa frustraciju ovoga trenutka u kojem živimo i jesmo, ne dozvoljavajući ljudskoj naravi življenje sadašnjeg trenutka. Slično je i u našem hobiju, kada težnje za novim uređajima, novim zvukovima, novim medijima i pločama prebacujemo u buduće vrijeme, na taj način stvarajući u sebi trajnu napetost iščekivanja onoga što ima doći ili onoga za čime težimo.

  8. prosinca 2008.
U petak sam se našao s Brankom na kavi. Uz vrhunsku kavu, tema je brzo skliznula na problematiku dizajniranja i konstruiranja zvučnika i mnogobrojnih parametara koji utječu na zvučnik. Iznenadilo me kada je konstatirao da zvučnici koje proizvede, bilo profesionalni ili Black Master, ne sviraju jednako na moru i na kontinentu. Obrazložio je to podatkom o različitoj nadmorskoj visini i različitoj gustoći zraka, pa je rekao da Black Masteri u Rijeci i Splitu sviraju nešto zatvorenije i toplije u visokotonskom području u odnosu na Black Mastere u Zagrebu.
Kako me ova tematika dobrano zainteresirala, na internetu sam pokušao pronaći fizikalne i kemijske podatke koji nešto više govore o toj tematici. Za informaciju, svatko od čitatelja može pronaći dosta podataka upisavši key word – IMPACT OF ALTITUDE TO SOUND. Naišao sam na više tekstova koji istu problematiku obrađuju sa znanstvene strane, ali isto tako i zanimljiv članak na stranici soundstage.com u kojem autor članka dobrano izlaže razlike u zvuku ovisno ne samo o nadmorskoj visini, već uzevši u obzir i atmosferski tlak, vlažnost i temperaturu zraka...
Preko vikenda nisam svoj sustav, kao ni proteklih 8 mjeseci, nešto pretjerano slušao, ali sam zato u subotu bio u HNK na Puccinijevom Triptihu - Plašt- Sestra Angelica - Gianni Schihi. Predstava je dosta dobra, ali je zrak u dvorani bio toliko topao da sam jedva čekao napustiti HNK i udahnuti svježeg zraka.

  22. prosinca 2008.
U subotu sam se nakon dugo vremena našao s prijateljem Đivom na kavici. Bacili smo odmah popodne i slušanac kod njega i bilo je neočekivano kako mu je sistem dobro radio nakon 4 mjeseci nesviranja. Bilo je to popodne ugodnog druženje uz kavicu i taktove lijepe glazbe. Od druženja s ostalim prijateljima nema baš puno riječi, a obzirom da se godina završava u velikoj brzini.
Danas mi je na podnevnoj kavici prijatelj Edi rekao da namjerava nabaviti Sonus Faber Cremona Auditor, na što sam mu iskreno rekao da sam mišljenja da se radi o dobroj kupovini. Uistinu sam mišljenja da je taj zvučnik dobro pogođen, kako zvukom tako i rangom cijene, da mu je teško naći veću manu. Dakako ako se izuzme da se ipak radi o zvučniku malih dimenzija, pri čemu vlasnik ne treba očekivati urnebes od dinamike i pravi fundament. Međutim, kada se pomirite s te dvije činjenice, preostaje vam prekrasno druženje sa zvučnikom koji, po mojem skromnom mišljenju, svira na ispravniji način od starih uradaka iste škole.
Rekao bih, a što mogu i mnogi Sonus Faber fanovi potvrditi, da je stara škola do Cremona serije uistinu bila nešto romantičnija, a dakako i teža za pogoniti, dok se od Cremone nadalje zvuk mijenjao na način da je postajao manje romantičan, sve brži, transparentniji i moderniji.

  30. prosinca 2008.
Do Novog ljeta je preostao samo jedan puni dan. Vrijeme je hladnjikavo i čovjek se najradije povuče u svoju jazbinu i radi nešto za sebe. Tako sam za Božić na poklon dobio knjige: Vlč. Suca - Razgovori i Viktora Žmegača - Od Bacha do Bachausa. Prvu sam namah pročitao i ostao uistinu oplahnut iskrenošću riječi koje Vlč. Sudac iskazuje u svojem interviewu.
Knjigu Viktora Žmegača sam počeo čitati i jako me veseli način na koji piše o povijesnoj tematici, a koja inače zna biti suhoparna, a što kod ove knjige nije slučaj.
Nakon nekoliko dana sam se zaželio malo glazbe i spojio sam zvučnike koji su u tom trenutku privremeno bili međusobno udaljeni oko 3 m. I što sam imao prilike čuti – zvuk je velik, bez rupe u sredini stagea, ali i difuzan. To mi je bilo uistinu čudno, jer inače u vrijeme kada sam se poigravao sa smještajem zvučnika u mojem prostoru, nikada nisam s udaljenošću prelazio 2.5m razmaka. Ono što sam imao prilike doživjeti me iznenadilo. S tim u svezi s nekolicinom audio prijatelja sam porazgovarao o istoj tematici, koji su iskazali slična slušna iskustva. To ne znači da se neću vratiti na staru postavu, ali je interesantno bilo čuti nešto novo. Završio bih riječima da nakon duljeg vremena iste postave zvučnika u prostoru nije naodmet pokušati s malim pomacima u poziciji zvučnika, ako ništa drugo onda poradi brisanja prašine ispod njih.