DISKOVI ZA PAMĆENJE, VOL. 14

The Clash "London Calling"

  tekst: Marko Pecotić, siječanj 2008

Kao i prethodnih dana, i jutro na Staru godinu u Londonu je bilo oko 9 stupnjeva, dok je kako čujem u Hrvatskoj bilo ispod nule. Obzirom da moja bolja polovica nije nikada ranije bila u Londonu, prvih nekoliko dana sam je vodio na uobičajene (čitaj: dosadne) turističke atrakcije. Na jutro Stare godine rekoh joj da smo obišli sve poznatije turističke atrakcije, te da je ostao još samo London Eye. Tog jutra smo se u hotelu pošteno nakrkali za doručak, oboružali se s tri litre viski kole koje sam stavio u ruksak i krenuli put Eye-a. Eye k'o Eye, vrtiš se po tom kotaču, ushićeni Japanci iz kabine fotografiraju k'o ludi. Ushićeni Japanci, ushićena i moja draga. Svi se dive predivnom panoramskom pogledu na London. A ja i naše tri litre viski kole si razmišljamo gdje da dočekamo Novu godinu. Dok se kabina vrti po Eye-u, listam Time Out i gledam ponudu za novogodišnji doček. Nailazim na nekoliko zgodnih klubova, uzimam telefon u ruku, no s druge strane mi ljubazni ženski glasovi odgovaraju da su karte za novogodišnji doček već rasprodane. Damn! No nema veze, ionako nisam siguran da bih dao traženih 100 ili 200 funti za upad u neki od klubova.

Druga opcija je doček Nove godine na Big Benu. Koja mi se uopće ne sviđa. Moraš doći barem u 6 sati popodne da zauzmeš svoju poziciju među 700.000 ljudi i stiskati se k'o sardina u konzervi. I to sve zbog 15 minuta ponoćnog vatrometa? Zvuči dosadno i uštogljeno.

Kabina se spušta na tlo, prva klupica je naša. Uz degustaciju viski kole siguran sam da će i um biti domišljatiji i kreativniji. Stoga boljoj polovici saopćavam da joj više ne želim pokazivati klasične turističke atrakcije u Londonu, ionako smo većinu vidjeli. Pitam je da li bi htjela upoznati pravi London? Lako je uspijevam nagovoriti da krenemo put Covent Gardena, meni možda i najomiljenijeg londonskog kvarta. Nemam predodžbu što točno bi nas tamo moglo čekati, ali nakon jedne popijene boce viski kole nije mi ni bitno. Na putu do Coventa stajemo na Leicester square-u na kojem je bio instaliran veliki rollercoaster. Ne znam koliko je bilo pametno pod gasom ići na rollercoaster, ali jednom se živi i samo je jedna Nova godina 2008. Pogled na londonske krovove iz rollercoastera je znatno uzbudljiviji od pogleda i doživljaja koji daje London Eye. No, jedna vožnja roller coasterom nije bila dovoljna, te se gradivo moralo utvrditi ponovnom vožnjom. Srce mi je manijakalno lupalo, na sreću želudac je bio ok. Pri silasku na tlo, trebalo mi je par minuta da uhvatim zraka i dođem k sebi. Na putu prema Coventu, višesatno druženje viski kole i bubrega izaziva potrebu za olakšanjem, no vlasnici lokalnih vijetnamskih i kineskih restorana ne daju ni da se približim njihovom toaletu, srećom u jednom indijskom restoranu su imali znatno više razumijevanja. Dolazimo u Covent, na jednom od trgića mladi dečko na gitari i pojačalu svira Tracy Chapman. Frajer jako dobro svira i još bolje pjeva. Sjedamo na terasu puba na trgiću. S vremenom naše aplaudiranje postaje sve glasnije, a mi smo sve bolje volje. Nakon sat-dva nam prilazi čovjek star kakvih četrdesetak godina, traži vatre. Nakon što je po vatru došao i treći put, ponudili smo mu da sjedne s nama za stol. Frajer je, barem ovako na prvu loptu, sasvim ok. Što razgovor i druženje s njim više protiče, sve više mi se sviđa. Prvih pola sata druženja sam imao odredenu skepsu i nelagodu obzirom da je frajer beskućnik. Ali frajer je zabavniji i normalniji od većine ljudi koje znam! Ubrzo ustajemo sa stola, te se pridužujemo društvu našeg novopočenog prijatelja koje cupka na muziku dva metra od našeg pjevača. U društvu ima svakakvih, i Škota i Engleza i Iraca... Škoti i Irci nas grle i hvale jer smo nabili Engleze u nogometu. Jedan od njih je Irac, bivši svećenik a sada beskućnik, koji nas je dva puta vjenčao te noći. Treći put te noći nas je vjenčao redar ispred lokalnog puba-kluba , s kojim smo se zapričali i nazdravili.

Da skratim, mogao bih satima opisivati tu noć s nizom detalja i događaja. Skakali smo po trgiću, pjevali, sjedili i ležali i pričali na cesti, pa opet skakali i pjevali. Novogodišnji provod kakav bih teško mogao doživjeti negdje na ulici u Zagrebu.

Tri dana kasnije, noć prije odlaska u Zagreb, smo u kazalištu Aldwych u Coventu gledali mjuzikl "Dirty Dancing" koji je toliko loš da ga ni pod koju cijenu nemojte gledati. Na povratku iz kazališta a lutajući prema metrou, sudbina je htjela da ponovo dođemo na mjesto zločina, na naš trgić, na mjesto koje smo obilježili na Staru godinu. Zastajemo na 10 minuta, promatramo to mjesto desetak minuta i samo šutimo. Riječi nisu bile potrebne. Već je prošlo 23 sata, moramo krenuti prema metrou. A iza ugla u vreći za spavanje spava naš dragi Irac, svećenik koji nas je dvaput vjenčao, ljudina od čovjeka (s velikim LJ). Prolazimo pored njega, ulazimo u metro, ali savjest ti kaže da se moramo vratiti natrag i javiti mu se. Budimo ga iz sna, grlimo se i razgovaramo kao da se znamo godinama. Znam da bih se osjećao kao pi*da da mu se nismo javili. Sresti ćemo mi opet našeg prijatelja i društvo, neće proći mnogo vremena, a mi ćemo se vratiti. London calling.