DISKOVI ZA PAMĆENJE, VOL. 19

Joni Mitchell – Turbulent Indigo

  tekst: Nenad Grakalić, kolovoz 2008

Roberta Joan Anderson rodila se 7.11.1943. u Fort McLeodu, Kanada. Kao 9-godišnjakinja oboljela je od dječje paralize i oporavljajući se, u bolnici je svojim pjevanjem zabavljala osoblje i pacijente. Kasnije je naučila svirati gitaru uz pomoć knjige Petera Seegera, upisala i završila umjetničku školu i postala konstanta folk scene oko rodnog grada. Nakon selidbe u Toronto, udala se za pjevača Chucka Mitchella 1965. god i počela nastupati pod imenom Joni Mitchell. Godinu kasnije preselili su u Detroit i kratko potom rastali. Umijeće skladanja, pisanja tekstova i osebujan glas osigurali su pozornost medija i doveli Joni do kultnog statusa u New Yorku. Postala je cijenjena i slavljena, potpisala ugovor s nakladničkom kućom Reprise i s Davidom Crosbyjem kao producentom snimila akustički prvijenac naziva Joni Mitchell. I drugi umjetnici nizali su uspjehe pjevajući njezine pjesme – Judi Collins, Fairport Convention, Tom Rush i mnogi drugi.

Nemirna duha, inovativna u svojoj osobnosti, postala je jedna od najvažnijih kantautorica 20. stoljeća. U rasponu od duboko osobnog folka, popa, avangarde, jazza pa i world music usmjerenja, njezin je utjecaj na mnoge umjetnike i "umjetnike" golem. Nikad nije pratila trendove, već ih je stvarala i vodila ili im uopće nije pripadala. Nosači zvuka s njenim potpisom nisu se prodavali u velikim nakladama možda jer je bezbrižno i beskompromisno eksperimentirala svojim umjetničkim identitetom i hrabro utirala put mlađim kolegicama - od Patti Smith, Chrissie Hynde do Courtney Love, Sarah McLachlan, Diane Krall i Jane Siberry.

Zahvaljujući osebujnosti, samouvjerenosti i dosljednosti svog umjetničkog izričaja, neke su njezine ploče ipak odsjele na top ljestvicama (Clouds 1969., Ladies of the Canyon 1970. i Blue 1971.), primila je niz nagrada za svoj rad, te uvrštena u Hall of Fame. Blue, potpuno prosvijetljena ispovijest u skladbama nastalim za njenog odmora u Europi, bila je ploča koja je Joni ustoličila na mjesto izvanredne umjetnice pop izričaja beskrajna talenta. Predvidjevši pomamu za suradnjom umjetnika s raznih strana globusa (tzv. world music), 1975. god je prigrlila eksperimentalni jazz izričaj s utjecajima afričkih Burundi bubnjeva na ploči The Hissing of Summer Lawns. S basistom Weather Reporta, Jacom Pastoriusom snimila je fenomenalnu Hejiru 1976. god u minimalističkoj maniri. S te ploče odsvirala je i otpjevala Coyote na oproštajnom koncertu The Last Waltz grupe The Band. Eksperimentalni projekt, dvostruki album Don Juan’s Reckless Daughter iz 1977. vrvi dugim improvizacijama u društvu jazz glazbenika Larry Carltona i Wayne Shortera, Chake Kan i grupe latino udaraljkaša. Potom čuveni Charles Mingus poziva Joni na suradnju pri uglazbljivanju poznatog djela Four Quartets iz pera spisateljice T.S. Eliot. Mingus je skicirao melodije a Joni je brinula o tekstu. Kako je Mingus bolovao od Gehrigove bolesti, nepovratnog neurodegenerativnog procesa, umro je prije završetka albuma. Joni je posao završila sama, a ploča je nazvana Mingus. Zatim slijede ploče Shadows and Light - 1980., Wild Things Run Fast - 1982., Dog Eat Dog - 1985., a 1988. Chalk Mark in a Rain Storm s gostima - Peter Gabriel, Willie Nelson, Tom Petty i Billy Idol koji su svesrdno pomogli već legendarnoj umjetnici. Ogoljeli korijeni njena glasa uz gitaru vraćaju se 1991. god na ploči Night Ride Home.

Turbulent Indigo stiže 1994. god s ekipom suradnika od kojih klecaju koljena: Joni Mitchell (glas, gitara, klavijature, udaraljke), Seal (glas), Michael Landau i Stewart Smith (gitare), Bill Dillon (guitorgan – gitara koja može imati zvuk sličan orguljama), Greg Leisz (pedal steel gitara), Wayne Shorter (saksofon), Larry Klein (bas, orgulje, klavijature, udaraljke), Jim Keltner i Carlos Vega (bubnjevi), Charles Valentino i Kris Kello (prateći glasovi).

Kao i obično, sve je pjesme, osim How Do You Stop, skladala Joni a ploča je 1996. osvojila Grammy kao najbolji pop album i najbolje snimljeno djelo. Joni je svoj povratak matičnoj kući (Reprise) obilježila na jedini mogući način – briljantnom autorskom pločom prepunom skladbi koje integriraju najbolje elemente svih njenih stilskih faza iz prošlosti. To je remek djelo kontrasta i raspoloženja, negacija i potvrda, vjere i sumnji prezentirano kroz sjajne aranžmane i zreli, uvjerljivi kontraalt podržan akustičnom gitarom. Prateći sastav je nevjerojatno čvrst a istovremeno razigran i nježan u maštovitim aranžmanima koji sjajno odgovaraju raspoloženjima unutar skladbi i podržavaju svaku autorsku ideju. Skladbe u potpunosti uspjevaju prenijeti razmišljanja autorice slušatelju, a njena osobnost dugo nije bila tako izražajna i uvjerljiva. Kroz tekstove se eksplicitno ili metaforički provlače teme kao što su borba pojedinca protiv društva, nepravde i civilizacije općenito, kritika pravosuđa, nastanak ozonskih rupa, nemogućnost komunikacije između puka i umjetnika, razočaranje u ljubav, nerazumijevanje među ljudima, nasilje u braku, strah od side i druga socijalna i osobna pitanja i dvojbe.

Slušajući ovu ploču ne mogu se oteti dojmu kako su žene jače, osjećajnije ali zapostavljene ili manje hrabre od muških autora koji su, u pravilu, uspjevali s i daleko skromnijim materijalima. Omot je urešen reprodukcijama njenih slikarskih radova (sama tvrdi da je prvo slikarica a tek onda glazbenica), od autoportreta na naslovnici do krajobraza i mrtvih priroda na unutarnjim stranicama. To potvrđuje univerzalnu umjetničku svestranost i potvrđuje ovu ploču kao veličanstveni dokument ženske umjetnosti i nezaobilaznu stanicu na putu prema savršenstvu.

Joni Mitchell nakon ovog materijala izdaje kompilacije Hits i Misses - 1996., Taming the Tiger - 1998. i Both Sides Now - 2000. U listopadu 2002. najavljuje povlačenje sa scene dvostrukim albumom Travelogue. Između 2002. i 2006. god svjetlo dana su ugledale mnoge kompilacije i remasterirana reizdanja do pojave (ipak!) albuma Shine - 2007.