"O VRIJEDNOSTI AUDIO SISTEMA"

  tekst: Dean Baričić, travanj 2007

U jednom od pisama upućenih Bobi, iskazao sam mu svoja razmišljanja o materijalnoj vrijednosti, konkretno vlastitog sistema. Prvotna reakcija na to je bila: koja je to enormna suma novaca. Međutim nakon toga, u usporedbi sa vrijednošću svojeg auta je priznao da je stvar uglavnom relativna. Naime uložen novac u auto, ma koliko bio dobar i s tim povezano skup, daleko brže gubi na vrijednosti, ne računajući sve one novce potrošene na održavanje i potrošnju goriva tijekom korištenja. Da li je usporedbe uopće opravdana? Danas kada je auto u svakoj obitelji osim prestiža ipak i pitanje potrebe? Prepuštam svakom da prosudi o toj temi iz vlastitih iskustava. Isto tako valja reći da komponente stare i po 20 godina ipak u odredenom miljeu imaju određenu vrijednost koja ipak nije adekvatna odnosu vrijednosti automobila starog 20 godina. Napokon, da li treba sa ozbiljnošću postavljati pitanje uloženih materijalnih dobara u vlastito zadovoljstvo koje nam hi-fi pruža? Kako bi neki rekli, i auto (i to onaj skupi), kao i preskupe komponente, predstavljaju na neki način produljeni ego i pružaju vlasniku osjećaj vlastite važnosti. Automobil naposlijetku vide svi važi znanci i susjedi, a hi-fi komponenete vide i čuju samo oni odabrani i pozvani u vaš dom. U svijetlu tog razmatranju možda leži i poneki odgovor. Da li naš sistem služi samo za reprodukciju ili za vlastito produciranje? Rekli bismo to je novo pitanje, a ne odgovor. Naravno da se naizmjenično isprepliću kako nova pitanja, tako se isto tako u našoj dubini nazire i poneki odgovor na postavljeno pitanje. Sigurno je da naš hobi slušanja reproducirane glazbe nema samo materijalnu notu, jer bi to bilo tužno, već ima i socijalnu i duhovnu notu kao potrebu ukupne nadgradnju naše osobe. Pri tome treba cijeniti osobnu iskrenost prema vlastitom životu i odnosu spram materijalih dobara kojim raspolažemo. Prisjećam se sada jedne sličice, kada na nekom od mnogih garage sale, žena bolje rečeno, udovica prodaje kolekciju ploča svog pokojnog supruga. Mogu to biti i djeca ili unuci, koji s lakoćom gotovo izbacuju na ulicu i prodaju «nečiji život» za sitnicu. Ne treba pri tom kukati, iako i sam ponekad razmišljam o scenariju svoje kolekcije ploča i komponenti, ukoliko iste prežive do tada.

Smiješna mi učinito i kratki razgovor koji sam prije nekog vremena vodio s mojim malim blizancem Lukom. Radi se o tome, da je Luka od sve moje djece pokazuje najveći interes u svezi mojih audio komponenti i ploča, i često smo znali slušati koju priču za laku noc na nekoj od mojih ploča za djecu. Tako je na pitanje, koje sam postavio Luki, da li želi da mu jednog dana ostavim svoje ploče, rekao da, a ja ću svaki dan po jednu prodavati za kuglicu sladoleda. Meni se je to učinilo zgodnim, obzirom da mališan ne doživljava vrijednost ploče same po sebi, već je odmah preračunava u kuglice sladoleda. I to je to, to je zbilja koja je niminovna.

Pa koliko onda treba uopće, ulagati, ako to uopće možemo nazvati ulaganjem u hi-fi komponente? Po vlastitom sudu bih rekao - ne previše, iako priznajem da sam i sam u tome često pretjerivao. Odnosno, treba uložiti toliko novaca da vas ne grize savjest, ukoliko nemate novaca za neke važnije potrebe. Poznajem ljude, koji žive kao samci i koji većinu svojih prihoda ulože što u ploče što u uređaje. Da li im treba zamijerati? U stvari, tko bi im i trebao pri tome zamjerati. Radi se jasno o odraslim ljudima, koji pretpostavlja se znaju svoje mogućnosti i potrebe.

Kada se radi o kohabitaciji našeg hobija s obiteljskim životom, žene, muža i djece, stvari ipak izgledaju malo drugačije. Osim novaca, naš hobi oduzima, bolje rečeno traži i vrijeme koje onda i posvećujemo bilo čitanju žurnala, slušanju ili svim onim malim pažnjama i ritualima koje izvodimo u svezi s time. Ukoliko zanemarujete svoju ženu ili djecu na račun hi-fi-a, moj savjet je razmisliti malo o vlastitoj sebičnosti. Danas, kada već nakon 20 godina braka, profesionalnog rada kroz prizmu sebičnosti promatram svoje navike koje sam imao pri slušanju glazbe, a koja je katkada bila preglasna ili u neprimjereno vrijeme, prihvaćam svaku kritiku svoje djece i žene i to na način da ne forsiram situaciju za slušanje, ma koliko to meni u tom trenutku bilo važno i potrebno, već nastojim postići odgovarajući kompromis, tako da unaprijed predvidim sve okolnosti i potrebe bližnjih s osobnim zahtjevima.

Naposlijetku želim reći da je kao i za sve ostalo potrebno vrijeme sazrijevanja u mudrusti, a koje je ponekad nestrpljivoj mladosti teško čekati. Ali kada dođe vrijeme berbe plodova, rod je puno veći ukoliko smo tijekom rasta vodili brigu o našoj biljci koja pri tome ne predstavlja samo naš ego, već i korijen i male izdanke u obliku naših bližnjih.