"OGLED O PSIHOLOGIJI GLAZBENE REPRODUKCIJE"

  tekst: Dean Baričić, studeni 2007

Uvodno bih spomenuo da su se psihologijom bavili i stari filozofi, ali nisu tada koristili izraz "psihologija" već se isto proučavalo u okviru filozofije. Jedna od definicija psihologije kaže da je to "znanost o duši", što možda nije potpuno zadovoljavajuća, obzirom da je dušu moguće sagledavati u domeni filozofsko-religioznog pojma. Mogli bismo reći da se danas psihologija ipak zanima prvenstveno za psihočke procese koji su doveli do nekih reakcija, a isto tako možemo promatrati i one koje nemaju vanjsku reakciju, poput mišljenja, pamćenja ili učenja. Dakle moglo bi se zaključiti da je psihologija znanost o doživljajima i ponašanju koje je odraz tih doživljaja. U tom svjetlu bih naglasio da i doživljaj slušnog iskustva zasigurno treba promatrati iz tog ugla.

Kako sam već u nekom od dosadašnjih članaka napisao, doživljaje kojima se bavi psihologija možemo podijeliti na kognitivne-spoznajne, emocionalne-čuvstvene i motivacijske koji zajedno s emocionalnim reagiranjem nastoje nešto poduzeti. Sada bih čisto školski rekao koju riječ o osjetima i percepciji. Osjetilni organi primaju podražaje iz vanjskog svijeta, a ti se isti podražaji u receptorima pretvaraju u živčano uzbuđenje i senzornim živcima putuju do mozga, a gdje nastaje osjet. Nadalje osjet: vida, sluha, njuha, okusa i dodira šalje informacije o stanju naših pojedinih organa ili dijelova tijela. Isto tako može se primijetiti da kako bi se neki fizikalni podražaj mogao osjetiti, potrebno je da on bude dovoljno intenzivan. Glede rečenog može se zaključiti da za svako osjetno područje postoji najmanji intenzitet podražaja koji je potreban da bi se izazvao osjet. Taj intenzitet u literaturi se inače naziva apsolutni limen. Nadalje, limen se može promijeniti pod utjecajem različitih psiholoških faktora, kao naprimjer očekivanje ili veća usredotočenost na nešto. Osim apsolutne osjetljivosti, postoji i osjetljivost na razlike - diferencijalni limen. To je u stvari najmanja razlika u podražaju koja dovodi do promjene osjeta. U svezi spomenutog osjeta, može se reći da se slušni organ može pojednostavljeno podijeliti na vanjsko uho, srednje uho i unutarnje uho, koje se naziva i pužnica. Zanimljivo je da korištenjem oba uha možemo lokalizirati izvor zvuka. Naime uši su razmaknute, stoga pomoću razlike u brzini dolaska zvuka možemo precizno lokalizirati odakle zvuk dolazi. Tako već i razlike od stotinke sekunde dovode do uspješne diferencijacije u lokalizaciji zvuka. Za slušanje se općenito može reći da ono nije samo pasivno primanje zvučnih utisaka, nego i aktivno shvaćanje zvučnog fenomena. Isto tako slušanje može biti i auditivno sintetičkog karaktera prateći detalje i slažući ih nadalje, pomoću glazbene memorije, u utisak cjeline.

U pogledu lokalizacije zvuka moram primijetiti da se je svojednobno u nekim audio žurnalima često pretjerano naglašavao aspekt kvalitete pozicioniranja izvora zvuka pri glazbenoj reprodukciji, kao važnom karakteristikom općeg slušnog dojma. Po mojem sudu isto ne treba odbaciti kao nevažnu karakteristiku reproduciranog zvuka, ali ono po meni ipak predstavlja više informaciju negoli kvalitetu i sadržaj, kao što je slučaj recimo s timbrom i ukupnošću dojma prostora uhvaćenoj na snimci. I tako u jednom od brojnih, po meni veoma korisnih i poučnih članaka, autor zapaža kako je prostorna diferencijacija izvora zvuka, poput lijevo-desno ili naprijed-natrag, jako gruba karakteristika reproduciranog zvuka, dok su instančane nijanse u parametrima timbra, dinamike i trajanja tone puno teže uočljive. S tim u svezi treba reći i da obzirom na različitost ljudi i razlika u građi ljudskog organa sluha, zasigurno različite osobe različito čuju i doživljavaju reprodukciju bilo žive ili reproducirane izvedbe. Sveo bih to na zaključak o različitom slušnim iskustvima koje osobe komentiraju na nekim zajedničkim slušaonicama. Međutim, mišljenja sam da niti te različitosti u percipiranju zvuka ne mogu umanjiti dovoljno kvalitetnu reprodukciju glazbe, na način da su stajališta o slušnom iskustvu dijametralna. Postoji neki konsenzus o tome što zvuči, rekao bih dovoljno dobro, a da bi bilo u tom smislu i dovoljno prihvatljivo za većinu slušatelja. Nadovezao bih ove misli na pročitano u knjizi Carla Dahlhausa - ESTETIKA GLAZBE, gdje kaže kako se u svakoj lijepoj umjetnosti ono bitno sastoji u formi, koja služi svrsi promatranja i prosudbe, gdje je ugoda ujedno kultura, a koja duh ugađa za ideje. Na drugom mjestu, ove krasne knjižice, koju iskreno mogu preporučiti ljubiteljima glazbe, opet stoji: "Jer glazba, kao i sve druge umjetnosti, ne prikazuje ideje ili stupnjeve objektivacije volje, nego neposredno samu volju, otuda također možemo objasniti da glazba neposredno utječe na volju, to jest na osjećaje, strasti i afekte slušatelja, tako da ih brzo uzvisuje ili čak preugađa.

Isto tako značajno bi bilo primijetiti da se današnji čovjek brani od svakodenvnih frustracija na nekoliko načina, a isti se nazivaju popularno obrambeni mehanizmi. Prvi način je agresija, koju riječ u današnja vremena u našem društvu nažalost ne treba previše tumačiti. Drugi način je regresija, koja je svojstvena malom djetetu i primitivnom čovjeku. Nadalje se javlja racionalizacija, kojom težimo objašnjenja u koja onda vjerujemo. Zatim nailazimo na lokus kontrole, kada vanjska događanjima pripisujemo različitim faktorima, pri čemu uspjeh tumačimo vlastitim zaslugama, a neuspjeh vanjskim faktorima. Isto tako jedna od mogućnosti je bijeg, kao konkretan ili pak apstraktan u zaboravu. Posljednji mehanizam bi bio fiksacija, kojim ponavljanjem jednog načina reagiranja, a koje ne dovodi do rješenja. Način reagiranja i uključivanje nekog od obrambenih mehanizama jasno ovisi o osobinama čovjekove osobnosti i proživljenim iskustvima. Nadalje se u stručnoj literaturi navodi pojam motivacije, koja nam jasno govori o tome što čovjeka najviše motivira kao primjerice novac, nagrada, kazna, natjecanje, moći... kao i razne kombinacije. Psiholozi kažu da su na prvom mjestu fiziološke potrebe, nadalje potrebe za sigurnošću, potrebe za ljubavlju, poštovanjem i samoostvarenjem. I tako se može reći da se nove potrebe javljaju tek onda kada je predhodni stupanj zadovoljen. Mogli bi se složiti da se oko motivacije u sudjelovanju u hi-fi hobiju, možda najbolje nazire različitost osobnosti i motiva koji su osobu navele da osobnu ugodu ili zadovoljstvo potraže u ovom hobiju. Ponajprije se može primjetiti da je dio slušatelja orijentiran na uglavnom, tehnički aspekt, koji onda brzo rezultira ili brzim mijenama uređaja koji onda prolaze kroz naše domove ili pak kolekcionarstvom. Potraga je to za apsolutnim zvukom ili savršenstvom, koje u našim okvirima brojih ograničenja ne može rezultirati pronalaženjem mjesta gdje duga započinje ili završava. Isti obrasci ponašanja mogu katkada biti uzbudljivi, ali osnovna značajka im je po mojoj skromnoj prosudbi da nikad ne dosižu ispunjenje, već nakon nekog vremena neminovno dovodi do frustracije. Drugi pak način odabira slušatelja je traganje za sadržajem glazbe, te poniranje u sveraznolikost bilo interpretacije, istraživanja različitih glazbenih epoha, izvedbe, orkestracije ili nečeg drugog. Moje osobno mišljenje je da osobe koje na ovaj nacin pristupaju ovom hobiju, uz možda neka povremena koketiranja s tehničkom stranom ovog hobija mogu zadovoljiti svoje motivacijske afinitete, i to na lakši, interesantnij i suptilnij način. Kažem to iz razloga, što put i pristup osoba opisanih u posljednjem primjeru, kao nagradu za uloženi trud i spoznaju o kvaliteti glazbenog zapisa ipak puno lakše dolaze do svojeg cilja. Na određeni način dolazimo do paradoksa koji kaže, kada se odreknete svojih igračaka, i bavljenja isključivo igračkama, otkrit ćete jedan potpuno novi svijet i dimenziju glazbenog i životnog iskustva, koji pri tome koristi te iste naprave na ispravan način, ne priznaje im prioritet, ali ih priznaje kao potrebne transmitete u lancu glazbene reprodukcije. Gledajući svobuhvatnije, odraz je to donekle i materijalistickog duha našeg vremena, u kojim zatrpani mnoštvom informacija i materijalnih dobara, postali smo slijepi za iskonske vrijednosti i veliki dio života proživljavamo u borbi sa površnošću i zagljupljujućim načinom života, koji nam ne daje prostora i priliku za poniranje u dubinu našeg bića i traženja bitka.

Završio bih ovaj tekst konstatacijom da DOŽIVLJENO ne znači i PROŽIVLJENO, Isto iskustvo može ostati na površini i nikad ne biti kvalitetno preradeno u nešto dublje i vrijednije. U određenom smislu još kod starih Grka i u vrijeme baroka i renesanse glazba je imala namjenu i mjenjati i oplemenjivati ljude. Danas u većoj ili manjoj mjeri GLAZBA više služi kao ukras namjenjena zabavi i pružanju ugode. Stav je to rekao bih dobrog dijela mlade populacije, koja na taj način biva zakinuta za sve one bogate finese života i iskustva koje se ipak nalazi ispod provršine, kako glazbe tako i života.