"ODABIR AUDIO SISTEMA"

  tekst: Dean Baričić, studeni 2007

Pokušajte se na početku sami zapitati koliko mi kao audiofili uistinu biramo sisteme, odnosno pojedine komponente, a koliko je ta konstatacija upitna. Naime, radi se o tome da smo uvelike izloženi medijskoj promidžbi određenih brandova, kako u audio sferi tako i inače u potrošačkom svijetu u kojem, htjeli mi to ili ne priznati, pripadamo. Moguće je postaviti i pitanje odnosa kvalitete samih uređaja u odnosu na njihovu stvarnu i realnu vrijednost. Možda je teško pri tome govoriti o realnoj vrijednosti samih komponenti, znajući pri tome da se one razvijaju kroz dulji period u inženjerskim timovima ili glavama osebujnih audio konstruktora, a što uvijek predstavlja veliki trošak. Pa opet ne mogu ne primijetiti da su danas komponente takozvanog high-end statusa s cijenama otišle u nebo. Donekle bi se ista činjenica mogla protumačiti zakonima ponude i potražnje ili jednostavno trgovačkim riječnikom rečeno "svaka roba ima svojeg kupca". Po svemu sudeći čini se da je to usistinu tako, jer teško je objasniti, pa i posvjedočiti stvarnu kvalitetu uređaja čija nabavna cijena premašuje često i godišnju plaću Europljana ili stanovnika nekog drugog bogatijeg svijeta. Uzevši u obzir da je prosječna zaposlenička plaća u Hrvatskoj oko 4.500 kn, teško je opravdati i kupovinu uređaja skupljih od tri prosječne hrvatske plaće, a da to obitelj ne osjeti na vlastitoj koži.

U tom svjetlu dade se naslutiti i moje razmišljenje kako pri kupovini audio komponenti od kojih će biti izgrađen naš hi-fi sistem nismo posve slobodni. Dakako da se to može sasvim uvjetno reći, jer nitko vam ne može oduzeti slobodu biranja, samo se postavlja pitanje da li je već ranije netko nešto odabrao za vas. Međutim ono što bih htio naglasiti sastoji se u mojem poimanju te "ograničene" slobode, koja je opet uvjetovana raznim recenzijama i medijskim kampanjama. U stvari, čini mi se da danas i mnoge ozbiljnije tvrtke dosta novaca ulažu u marketing, što je po sebi razumljivo, uvažavajući činjenicu da reklama pomaže postizanju cilja prodaje što većeg broja uređaja, a s time vezano i ostvarivanja veće dobiti. Na tom tragu mogu također primijetiti, a što sam nedavno komentirao s jednim od audio prijatelja, da današnji svjetski audio konstruktori možda manje znaju o samoj glazbi, da ne govorim o znanju sviranje jednog ili više instrumenata te čitanja nota i partitura, nego u vijeme pionira hi-fi-a (čast malom broju izuzetaka). U tom svjetlu javljaju se i trendovi i pomodarstva u poimanju kvalitetnog zvuka, kao da stalno treba izmišljati toplu vodu. Da li bi to baš tako trebalo biti? Činjenica je da dolazimo i do paradoksa, koji nas navodi da svaka generacija novih modela nekog proizvoda mora apriori biti puno bolja od predhodnika. Na svakom ponaosob je da sama razmisli o istom pitanju "revolucije" u svakom novom proizvodu.

S tim u svezi ne može se zanemariti činjenica da audio komponente svakim danom, a uz razvoj tehnologije, postaju sve savršenije, međutim isto priznavanje napretka ne znači da se pomak dešava linearno i uvijek sa uzlaznom krivuljom. Nadalje bih usporedio slike vrhunskih plazma i LCD-a kojim se ne može odreći kristalno čista slika, ali koja po riječima nekih prijatelja, znade biti toliko čista i jasna da postaje zamorna. Možete jasno posegnuti za opcijom MOVIE, koje onda umjetno sfumira sliku i radi je mekšom, međutim to je samo jedna od mogućih tipki za igranje. Slično bih primijetio i u svezi težnje da zvuk bude prožet prevelikom čistoćom, a kojoj teže kako određeni konstruktori tako, a tako i konzumenti. Radi se jednostavno o tome da i čistoća ima svoje granice do kojih seže, a kada se pretjera, kao što se danas sa svačim često pretjeruje, stvari baš i ne izgledaju bajne. Vještina i mudrost je u životu naći pravu mjeru i od date tehnologije izvući ono najbolje.

Da zaključim ovo ponoćno razmišljanje riječima da sam osobnog uvjerenja da i prečesto mladi audiofili prihvaćaju tuđa mišljenja i savjete o kvaliteti i poimanju zvuka bez potrebne doze kritičnosti. Dešava se pri tome da onda bezuvjetno ponavalju kao papagaji ono pročitano, pri čemu sami sebe uvjeravaju u istinitost određenih tvrdnji.