"GRANICE HI-FI HOBIJA"

  tekst: Dean Baričić, kolovoz 2010

Na razmišljanje na ovu temu me potaknuo razgovor s prijateljem Kikijem na jednoj nedavnoj kavici. Naime, ušli smo u diskusiju odnosa uloženih financijskih sredstava u odnosu na dobru mjeru ukusa i dobivenog zadovoljstva s onim što bi ta sredstava pretočena u komponente hi-fi sistema trebale vlasniku pružiti. Odmah se nametnulo pitanje kvanitifikacije pojma zadovoljstva s onime što predstavlja, recimo to tako, doživljaj glazbene reprodukcije. Napomenuo sam mu da bi granica od nekih 30.000 Eura predstavljala uistinu ono što bi trebalo zadovoljiti ne prosječnog, već i nadprosječnog hi-fi konzumenta.
Odmah sam se prisjetio riječi jednog prijatelja, a koji mi je davnih dana svjedočio da je najljepša i najintenzivnija iskustva s glazbenim doživljajem imao u vrijeme služenja JNA vojske, ali ne iz zvučnika nekog hi-fi sustva, već iz malog tranzistora. To svakako ne znači ništa onome tko to iskustvo nije proživio.
Imam u sjećanju i svjedočenje jednog ozbiljnog i dugogodišnjeg audiofila koji je u određenom razdoblju života slušao discman, i koji mi je s velikom uvjerljivošću znao reći da su one noći provedene uz more, uz zvuke Chopinove glazbe, vrhunac njegova doživljaja zadovoljstva reproduktivnom glazbom. Dakako da se nitko od čitatelja ne može posve udubiti i shvatiti ono što su dotične osobe željele time iskazati, ali svakako može doprinijeti vlastitom razmišljanju o postojećem fenomenu.
I tu uranjamo u sferu duboke intime i subjektivnosti onog doživljenog pri slušanju glazbe.
Naposljetku, ovo razmatranje ne može i ne želi niti u kome pobuditi ono što riječima nije moguće izreći, ali daje možebitnu slutnju otkrivanja vlastitih poimanja vrijednosti, i to je ono što bih želio da čitatelj shvati nakon pročitanog teksta. Svakako treba razlučiti da odnos uloženih financijskih sredstava nije proporcionalan osjetu ugode i zadovoljstva s krajnjim rezultatom, jer to je uistinu toliko kompleksan odnos da ga nije moguće previdjeti i posve rasvijetliti. Kako ljudi znaju reći, kada je čovjek uistinu gladan, dovoljno mu je i fina korica kruha i čaša vode, a kada je preobjesan ni najbolji škampi i šampanjac mu ne mogu ispuniti očekivanja. Kako glasi ona istočnjačka uzrečica, koja kaže da smanjiti želje znači biti zadovoljniji čovjek. Preveliki apetiti i prevelika očekivanja nečesto rađaju prevelikim frustracijama, a ne treba naglašavati da je to sve u domeni psihologije ljudskog bivstva i općeg iskustva.
Nadalje, tržišni princip ekonomije i marketinga uvijek baca udicu ispred onoga tko je zadovoljio svoje apetite, i to na način da već u tom trenutku sanja o novim željama. Ta opažanja su svakako provjerena i na vlastitom iskustvu i iskustvima mnogih prijatelja, a koji netom što su nabavili novu komponentu - već sanjaju o nekoj novoj.
I kada sam u naslovu ovog razmatranja postavio pitanje granice hi-fi hobija, nametnula se misao da je granica svakako imaginarna i ovisi o našim prohtjevima. Nekome je dovoljan sistem vrijednosti 20.000 kn s puno nosača zvuka, a nekome nije dosta potroštiti ni deset puta više. A sigurno je samo jedno - krajnje zadovoljstvo ne ovisi niti u kojem slučaju o količini uloženih financijskih sredstava. Često je to iracionalna komponenta, koja ponajviše ima veze sa životnim vrijednostima svakoga ponaosob. Pa tako ima ljudi koji si čvrsto zacrtaju da za određeni predmet ne daju više od zamišljene sume novaca, a opet i onih kojima se ta granica fluidno rasprostire do unedogled. Naposljetku bih rekao da nikome od navedenih ne treba suditi, jer svatko od nas je barem ponekad bio u situaciji koja je izmicala kontroli.
Prisjetio bih se i popularne i poznate knjige Ericha Froma iz razdoblja sredine 1950-tih godina pod nazivom "Imati ili biti", jer teško se čovjek može oteti dojmu da je imati vrijednije od biti. Svatko od nas je pozvan na preispitivanje vlastitog odnosa prema posjedovanju stvari i kvaliteti unutarnjeg zadovoljstva. Mislim da osobni mir i zadovoljstvo sa "imati" ne mogu biti posve ispunjeni. Treba reći i da maketing u hi-fi industriji (kao i u bilo kojoj drugoj industriji!) dobro znade na koji način treba zagolicati maštu i novčanik audiofila koji često ostaju i gladni kruha samo da bi si priuštili posjedovanje nekog od reklamiranog uređaja, a koji je pobrao pet zvjezdica, pet uha ili A+ klasu u nekom od žurnala.