AUDIO ESEJ

  tekst: Dean Baričić, travanj 2006

Pišem ovaj esej da bih podijelio svoja iskustva, muke i razna razočaranja koja sam doživljavao tijekom bavljenja AUDIO hobbyem. Iza mene su nekih 20-ak godina kako radnog iskustva tako i radosnog i manje radosnog audio iskustva i osjećam potrebu da stavim na papir i rezimiram ono što me je u tolikoj mjeri okupiralo i privuklo ovom hobbyu.

Glazbena reprodukcija je stara nekih 120 godina (od otkrića prvog gramofona) i taj vremenski period sigurno ne predstavlja veliku važnost u ukupnom glazbenom izričaju čovjeka od pamtivijeka, ali je brzina i kvaliteta reprodukcije odigrala sigurno važnu kulturološku ulogu u čovjekovom razvoju u tom razdoblju.

Pokušati ću u nekoliko poglavlja samo naznačiti teme koje smatram bitne za razumijevanje našeg hobbya, kako s glazbene tako i s psihološke strane, iako moje obrazovanje kao građevinskog inženjera nema previše veze sa glazbom.

  Glazbeni ukus
Sigurno je da se glazbeni ukus u proteklih par stotina godina uvelike promijenio. Postavljam si pitanje: "Što je glazba Bacha, Mozarta i drugih velikana značila ljudima u njihova vremena?". Sigurno je da su ljudi bili «primorani» na slušanje žive glazbe obzirom da se prvi glazbeni zapis pojavio krajem 19. stoljeća. Danas smo svjedoci ubrzanog razvoja tehnike i elektronike koja se u posljednjih 100 godina neprestano mijenja i to sve brže i brže. Jedno je sigurno - mono ploča je bila aktualna nekih 30 godina, stereo ploča nekih 50 godina, a CD svega 25 godina. Da li može čovjek sa sigurnošću ustvrditi da je 50 tih godina prošlog stoljeća ljubitelj glazbe manje uživao negoli danas? Nisam baš previše siguran u takvu konstataciju. Svako vrijeme nosi svoje draži i ljepote.

Velika je sreća današnjih tehničkih reproduktivnih mogućnosti koja nas vraća unazad kao vremeplov prošlosti pomoću kojih ulazimo u glazbeno naslijeđe sve od pojave prve ploče.

Dakle ako glazbu podijelimo na ozbiljnu, jazz, popularnu, etno, a koje su daljnje gradacije nepregledne ovisno o mijeni glazbenih stilova, možemo sa sigurnošću reći da svaka vrsta glazbe ako je dobra predstavlja i pruža podjednaku vrijednost i zadovoljstvo.

  Izgradnja vlastitog sistema
Većina nas zaljubljenika u slušanje bilo žive ili reproducirane glazbe, kada se radi o reprodukciji glazbe nastoji zadovoljiti osobne afinitete i ukuse. Često se navodi u mnogim člancima audio časopisa da zvučnik, gramofon ili bilo koja druga komponenta u lancu sistema za reprodukciju zvuka, ako vjerno reproducira originalni zvučni zapis, ne utječe na samu vrstu glazbe koju slušamo. Međutim nisam siguran da ne postoje mala odstupanja u pogledu odabranog sistema i vrsti glazbe koju putem reprodukcije slušamo.

Sa sigurnošću bih pak rekao da novac uložen u sistem nije proporcionalan kvaliteti reprodukcije, obzirom na činjenicu da što su uređaji kvalitetniji i mala odstupanja od dobro ugođenog sistema znaju često narušiti balans zvuka. S tim u svezi rekao bih i da je podjednaka umjetnost složiti sistem da radi na ispravan način, a da pritom izaziva emocionalnu reakciju na reproducirani glazbeni materijal. Zaključio bih ovo poglavlje rezimirajući da za glazbeni doživljaj često puta nisu potrebni veliki novci. Često vrijeme što smo ga potrošili za svoj hobby čini naš hobby tako dragocijen.

Na trenutak bih još spomenuo snimke Carusa, Furtwanglera, Maingelberga i ostalih velikana s početka 20. stoljeća. Te snimke sigurno nisu savršene u punom smislu, jer su u procesu snimanja naglašavale određene frekvencije. Najveći disbalans je bio u području od 400-1000 Hz, obzirom da je oprema za snimanje bila najosjetljivija u tom rasponu frekvencija. To starim snimkama daje topli prizvuk. Usprkos tome ljudi vole te snimke bez obzira na distorzije i pozadinski šum jer one još uvijek daju emocionalni doživljaj. Sigurno je jedno, a to je da ljudi koji su radili na starim snimkama nisu ni sanjali kako dobro one mogu zvučati u punom sjaju.

Nadalje, do 1970-ih godina pojačala su bila male snage tako da je glasno slušanje reproducirane glazbe novijeg vremena. Kao što je poznato ljudsko uho je mnogo više opraštajuće na distorizije pri niskoj razini glasnoće - glasniji zvuk, veće distorizije. Iz toga proizlazi da su se neki problemi pojavili tek pojavom snažnijih pojačala i navike slušanja na većim glasnoćama.

Iz današnje perspektive gledanja na zvuk audio sistema, mogu svakako reći da ne volim kada je zvuk ogoljen do kraja. Volim kada me nešto vuče da otkrijem tajnu glazbenog zapisa i izvedbe. Jasno je ipak da sistem treba biti dovoljno dobar da otkrije sve čari zapisane u brazdama vinyla ili CD-a.

  Rituali i pripreme za slušanje
Počeo bih ovo poglavlje malom digresijom iz knjige "Mali princ", kada govori o lisici koja ga s nestrpljenjem očekuje. Lisica kaže da ako on bude dolazio uvijek u isto vrijeme ona će biti pripremljena srca u očekivanju dogovorenog vremena i zato su potrebni obredi, koji su nažalost nešto odavno već zaboravljeno.

Mislim da uvjeti koji su neophodni za istinski doživljaj glazbe moraju biti kumulativno ispunjeni. Tek onda možemo osjetiti pravu puninu doživljaja. To bi značilo da osim dobrog zapisa, izvedbe, sistema i naše raspoloženje mora biti prikladno. Moje današnje poimanje slušanja reproducirane glazbe se uvelike razlikuje od mojih početaka. Možda je to samo razvojni dio mojeg puta, ali moram priznati da danas ne mogu koncentrirano slušati glazbu u komadu dulje od 2 ploče. Isto tako jako me raduje kada se predhodno pripremim za slušanje nekog djela, na način da predhodno pročitam nešto o kompozitoru, djelu i izvoditeljima. Mogao bih reći da kako se bolje pripremimo, veći glazbeni i emotivni doživljaj možemo očekivati. To je kao i s prijateljima ili ženama, što ih dublje upoznajemo sve više želimo biti i družiti se s njima.

  Što nam glazba može pružiti?
Osobno mi glazba pruža smirenje i povlačenje u vlastitu nutrinu i stvara mi intimni kutak mog života. Mislim da je svakome od nas taj mali kutak potreban. Ono što me privlači glazbi je ono božansko utkano u glazbu ili bilo koju drugu umjetnost.

Mogu reći, a mislim da to nije samo moje osobno mišljenje i velika novost, da su ljudi od pamtivijeka bili povezani s glazbom. Grci su govorili da glazba može popraviti čovjeka i koristili su je kao odgojno sredstvo. Što glazba znači današnjem čovjeku, u ovom vrtlogu života i potrošačog mentaliteta? U svakom slučaju kao što sam spomenuo u poglavlju o Zvuku sistema, današnji čovjek je rijetko u prilici naći dovoljno vremena i strpljenja posvetiti se glazbi i uronuti u tajanstvani svijet notnog i zvučnog zapisa. U svakom slučaju ne dijelim mišljenje onih ljudi koji pripisuju glazbi samo zabavni karakter i gubitak vremena. Netko može reći da je vrijeme posvećeno slušanju glazbe izgubljeno vrijeme, s čime se ne mogu složiti. Vrijeme posvećeno slušanju glazbe je vrijeme provedeno sa samim sobom i kulturnim naslijeđem čovječanstva i svakako je doprinijelo obogaćivanju mojeg života.

  Čemu ovaj naš audio hobi?
Osobno bih mogao reći da sam često sebe uhvatio kako osobne probleme ili nezadovoljstva pokušavam razriješiti odnosno prenijeti na sferu audio hobbya. Mislim da tome nisam usamljeni jahač.

Rekao bih da ovaj hobby ne smije biti odvojen od same glazbe tako da uređaji i nosači zvuka poprime preveliku pažnju i postanu sami sebi svrhom. Često se može primijetiti da osobe koje prečesto mijenjaju komponenete sistema, a nedovoljnu pažnju usmjeruju na diskoteku, svoje nezadovoljstvo osobnim životom prenose na promjene onoga što je moguće. Kao što sam rekao od te pojave nitko od nas nije imun, pa tako niti ja, ali sve promjene trebaju biti usmjerene ka podizanju kvalitete slušnog iskustva i većeg emocionalnog doživljaja.

  Zvuk vlastitog sistema
Moram priznati da moj prvi sistem iz davne 1986. nije pružao ono što sam tražio. Danas, nakon gotovo 20 godina mogu reći da sam imao brojne uspone i padove u traganju za onime što je zvuk u određeno vrijeme trebao predstavljati i što mi je u svemu tome značio. Konačno sam shvatio da je čitava ta priča oko slaganja audio sistema, kao i inače u životu, puna kompromisa i besciljno je težiti nekom savršenstvu a za koje ne znamo niti kako bi trebalo izgledati.

U člancima Anstending instituta navodi se teza da čovjek ne osjeća zvuk samo ušima već čitavim tijelom, te da vibracije koje dolaze iz izvora zvuka uzrokuju da tijelo počne vibrirati u skladu s izvorom zvuka. Navod mi se čini dosta logičnim i točnim iako do sada nisam razmišljao na sličan način. Način na koji glazba potiče naše tijelo na vibracije je pitanje emocionalnog doživljavanja. Iskustveni sadržaj zvuka je mnogo teže čuti obzirom da cijelo tijelo treba duplicirati nijanse zvuka na način kojim ga osoba čuje ili osijeća. Ako nečije tijelo ne vibrira u skladu s emocionalnim izražajem glazbene izvedbe, osoba neće iskusiti te emocije. Nadalje ako su vibracije tijela grublje od nijanse glazbene izvedbe, one isto tako neće moći biti registrirane. Kao primjer se navodi osoba koja je upravo doživjela veliku tragediju. Takva osoba i njezino tijelo će biti u području drugačijeg raspoloženja, često velikog stresa i neraspoloženja. Reproducirajući veselu glazbu takva osoba zasigurno neće moći doživjeti tu glazbu na veseli način. Informativan i iskustveni karakter zvuka su polarizirani kao relacije vremena i prostora... Informativan način i iskustveni načni su samo polovi, a dijelovi su iste stvari, oduvijek zajedno i ne mogu po prirodi biti odvojeni. Primjer iskustvenog: prostor, duša, emocije, yin; primjer informativnog: vrijeme, duh, intelekt, yang.

Današnji način života, kao vremenski orijentirano društvo više ne njeguje emocionalni aspekt života, a isto tako ne dozvoljava dovoljno vrijeme i pažnje za samo slušanje. Istraživanja Anstending istituta su pokazala da se čovjekova pažnja može kvalitetno koncentrirati na samo jednu stvar. Isto tako bih naglasio da nas radnje poput čitanja uz slušanje glazbe ne mogu dovesti do potpunog doživljaja.

  Recept za dobar zvuk
Često se čuje na subotnjim kavama u audio kružocima, a koji se okupljaju uglavnom oko naših audio dućana, priča koja kaže da treba slušati glazbu jer je ona cilj i svrha, a uređaji su samo sredstvo koje nas kao vremeplov prenosi u čarolije glazbenog zapisa. Iskreno bih rekao da to ponekad čujem i od ljudi koji nemilice, brzopleto i prečesto mijenjaju svoje komponenete i onda mi to zvuči kao licemjerna fraza. S druge strane, iz osobnog iskustva mogu reći da ukoliko slušate dobru glazbu s izvrsnim izvoditeljima i nadahnutom izvedbom, tada možete osjetiti čaroliju kako na jeftinom, tako i na vrhunskom sistemu. Ništa novo, reći ćete. Dakle, rekao bih, da užitak trenutka u kojem glazbeni zapis postaje magija nije usko povezan s vrhunskom kvalitetom zvuka. Veza dakako postoji, ali ona nije proporcionalna. Ima ljudi koji glazbu slušaju na najskupljim sistemima i opet nisu zadovoljni. Ima i onih koji istu glazbu mogu slušati i na skromnije baziranim sistemima i puno su zadovoljniji.

To dakako ne znači da osobno ne treba težiti kvalitetnijoj reprodukciji zvuka. Možete sada postaviti pitanje, što predstavlja pojam kvalitetnije reprodukcije zvuka. Naravno da na ovo pitanje ne mogu jasno i jednoznačno odgovoriti. Svakome od nas kvaliteta može predstavljati sasvim različitu stvar, ali ipak bih rekao da kada više osoba čuju kvalitetan sistem ipak koliko toliko mogu uskladiti svoja pozitivna mišljenja o istom sistemu. Pada mi na pamet jedan članak iz nekog od starijih brojeva Stereophila u kojem se sistemi s CES-a ocjenjuju od strane posjetitelja. Od 100% rezultata, čak i najbolje koncipirani sistemi pri tome dobivaju svega 5-10% glasova. Meni takva lista raznolikih rezultata izgleda čudna. Čovjek bi očekivao da na sajmu na kojem sviraju sistemi od nekoliko stotina tisuća USD budu jednoznačno ocijenjeni kao najbolji, ali očito je da baš i ne mora biti tako. Moglo bi se ta činjenica protumačiti na način da ukusi, predznanje i vjera u vlastiti sud i sluh previše disperzira, obzirom na šaroliki profil posjetitelja. Svakako pri tome treba uvažiti i činjenicu da se set-upovi na sajmovima često rade s premalo pažnje i raspoloživog vremena, a dakako da često u sasvim nepoznatim hotelskim sobama dolaze neusvirane komponente.

Pa opet mogu reći iz vlastitog iskustva da sobe i postave u kojima sviraju isključivo sampler ili audiofilske snimke s kojekakvim efektima, a ne glazbom, s namjerom da Vas iznenade grmljavinom i helikopterskim prizemljenjem, mene ne mogu privući. Usporedio bih tu pojavu s gostom koji vam dolazi u Vaš prostor prvi puta na slušanje, kada ga vlasnici sistema nastoje impresionirati s nekom od poznatih audiofilskih snimki ili preglasnih nivoom slušanja. Glede preglasnog slušanja bih rekao da je to porođajna muka mladih audifila, koji slušajući preglasnu glazbu možda trajno uništavaju svoj sluh, a slušanje postaje napor, a ne ugoda. Inače mi je ostalo u sjećanju sa više sajmova, s čime će se složiti oni koji su to isto doživjeli, a to je da sistemi koji dobro sviraju, to čujete već na ulazu u te sobe.

Želio bih spomenuti sada po meni i jednu od zamki, a koju nosi sa sobom slušanje i testiranje sistema s nama referentnim nosačima zvuka, koje sa sobom nosimo kao suvenire. Moram pri tome prizanti da sam do nekog vremena i sam bio jedan o onih koji je imao nekoliko referentnih snimaka. Naime čitao sam u jednom kritičkom članku da takav način uspoređivanja najčešće može biti dvosjekli mač, obzirom da je naše uho naviklo čuti te snimke na određeni način, često obojen zvukom vlastitog sistema. Koliko god se mi trudili ostati otvoreni prema novom iskustvu, često očekujemo u novom sistemu čuti već ono otprije poznato i po tome sudimo. S tim u svezi ne mogu reći da ne postoje uistinu dobre snimke s dobrom glazbom, međutim pisac istog članka naposlijetku predlaže da jednostavno poslušamo nešto novo i neopterećeni na taj način osjetimo što nam zvuk može iskazati.

Zaključio bih ovaj pasus s poznatim riječima da uistinu vjerujete svom uhu, sluhu, instinktu i osjećaju kako bi trebao zvučati dobro izbalansirani sistem, koji će Vam potom pružati dugotrajnu ugodu.

Savršen recept za dobar zvuk po mojem skromnom sudu ne postoji. Ma koliko se mi trudili iz raznih «kuharica za dobar zvuk» kupiti prave sastojke, ono što svakom dobrom jelu daje određenu notu su uglavnom začini i to umješno dozirani. Zvuk vlastitog sistema je uvelike odraz Vaše cijelokupne osobnostni, stoga nastojte razvijati vlastiti kritički sud, čime ćete uvelike dograđivati i vlastita promišljanja o svemu oko Vas. Nemojte se pri tome truditi da zvuk Vašeg sistema, poput dukata zadovolji svačiji ukus. S vremenom uz puno uložene pažnje, pokušaja, učenja i mešte, a usudio bih se reći i malo sreće napraviti ćete od sistema ono o čemu ste samo sanjali. Međutim pitanje je da li ćete u datom trenutku to znati prepoznati.

Naposlijetku bih Vas uputio da pročitate knjigu Pascala Brucnera "Neprestalna ushićenost" koji u zaključku kaže da je sreća ne neki određeni način nepredvidiva, što joj omogućava da se pojavi usred običnih dana ili se iskrada iz elikih događaja. Prema Pascalu, sreću treba držati uvijek i svagda sporednom, jer naposlijetku ona dolazi samo uz nešto drugo.

  Krivi putevi i stranputice
Kada s putem krenemo u krivom smjeru, sve dalje što dalje idemo, dalje smo od cilja. Rekao bih to na početku. A postavljam si odmah pitanje, pa kako mlad i neiskusan čovjek može uopće znati da je na pravom putu? Poslužio bih se tu jednom anegdotom iz Brazde: "kada je srce čisto a čovjek spokojan i istinski osjeća dobro, isto tako može i intuitivno biti spokojan sa onim što sluša". Uopće se ne radi o tome da da se maksimiziraju vlastiti prohtjevi i očekivanja već upravo obrnuto: mirenje sa sobom i onim što slušamo. To bi svakako značilo da osoba može čuti veliku i vrijednu izvedbu određenog glazbenog djela i na posve običnom uređaju. Ono što pruža neizmjerno zadovoljstvo je doživljaj koji je stvoren u tom trenutku. Kada se prepustimo čarima glazbe i zaboravimo pri tome sve oko sebe, mogu reći da je sve ostalo oko audio komponenti tada nebitno.

Izrekao bih još jedno veoma važno zapažanje Marka Anstendinga, a to je da je percepcija prostora, a kojom audifili često znaju biti pretjerano opterećeni, jedna od velikih zabluda, ako ne i smetnji pravom emocionalnom iskustvu. Percepcija prostora je prema njegovim riječima vrlo grubo opažanje i kao takvo može upropastiti uživljavanje u one najfinije nijanse glazbene poruke.

  Zaključak: savršenstvo ne postoji!
Kako smo mi ljudi stvorenja, a ne stvoritelji, svojom smo inteligencijom, znanjem i vještinama sposobni štošta izraditi, ipak smo kao ljudi uvelike nesavršeni. Isto tako i područje našeg hobbya je opterećeno raznim predrasudama i prevelikim očekivanjima. Ponekad i nemogućim očekivanjima. Pomislite samo koliko je nesavršenosti ugrađeno u lancu od snimke glazbenog događaja do njegove reprodukcije u našim domovima. Još je i dobro kako iz takvog sistema uopće dopire ikakav zvuk.

Zamislite koliki broj kombinacija postoji pri izgradnji audio sistema, pa koliki broj glazbenih zapisa, pa s tim u svezi i koliko različitih prostora u kojima se sve to odvija. Zaključio bih s time da je poželjno da nazivnik ovog razlomka bude glazba, a brojnik može biti toliko različit, a opet da ne narušava ukupnu ljepotu i sklad kompozicije.

Naposlijetku, kada ljudi govore o karakterima audio sistema i pojedinih komponenti, te o nekoj neutralnosti koja počiva na živoj glazbi, postavio bih protupitanje: koliko različitih instrumenata u orkestru ima, koliko različitih dvorana ima, koliko različitih sistema za snimanje, pa gdje onda možemo naći pravu referencu. Bez velike mudrosti bih zaključio da je veliki dio našeg hobbya baziran na subjektivnom dojmu i kao što svaki čovjek ima različit otisak prsta i karakter, tako i bogatstvo različitosti upravo obogaćuje ovaj svijet, pa tako i naš hobby.