AUDIO DNEVNIK

  tekst: Dean Baričić, veljača 2008
  napomena urednika: većina stvarnih likova su u tekstu zamijenjeni izmišljenim imenima

  28. siječnja 2008.
Neva je prošle srijede dobila svoj majstorski cello i bilo je to mogu slobodno reći ugodno iznenađenje, kako vizuelno tako i zvukovno. Jasno je da se cello mora rasviravati i da će taj period prema riječima prof. Sedera trajati nekoliko mjeseci, iako moram priznati da iovako neusviranu cello jako jako dobro zvuči. Toliko o tome što smo očekivali predhodnih 6 mjeseci od kada se u kolovozu 2007. cello počeo izrađivati u majstorskoj radionici Franjo Schneider.
Što se tiče hifi-a mogu reći da sam prošle subote navratio do kuće mojeg prezimenjaka Branka u Šestinama i Marka i ostao sam iznimno iznenađen kako je kuća lijepa i kvalitetno napravljena, a još uz to ima još i pravu Black Master slušaonicu za publiku i kupce koja je doista prekrasna!! Slušaonica je tek otvorena, još je potrebno malo dampiranja, pokoja slika, stalaža i nešto namještaja i biti će sve za pet! A i ovako, ovakva kakva je trenutna akustika, bar prema onome što sam tada čuo obećava naveliko! Slušali smo Black Mastere spojene na hibridni izlaz u A klasi za kojega mi vele da će i ići van kao komercijalni proizvod i moram priznati da je zvuk koji se širio sobom bilo vrlo vrlo ozbiljan, pogotovo što akustika sobe još nije gotova.
Od ostalih stvari mogu spomenuti intrigantnu priču o anticables proizvodima, pa preostaje da iste kabele možda čujem u svojem sistemu i donesem sud o tome o čemu se naveliko piše i govori u superlativima.

 29. siječnja 2008.
Jučer sam kupio jedan krasan CD Sergiua Chelibiachea, snimka Mise u f-molu sa Munchenskim orkestrom iz 1990.god. dok je stari maestro još bio živ. Iako CD nisam poslušao na velikom sistemu već na pomoćnom sistemu, dalo se je naslutiti sva dramatičnost i osebujnost izvedbe. Koliko sam pročitao u jednom inteviewu (Razgovor Grunthera Pecoviusa sa Sergiuom Celibidacheom – WAM broj 9) s maestrom, on je tijekom života u kojem se osim glazbe upoznavao i studirao i matematiku i filozofiju, bavio i Zenom, a to se dakako odražava i u njegovo pristupu dirigiranju. Maestro Celibidache je uvažavao činjenicu da u svakom vrhunskom glazbenom djelu postoji točka kulminacije, iz koje se djelo odvija do kraja, a u samom kraju se nazire ponovo i početak djela. Na taj način Celibidache je pristupao djelu cijelovito i to na način da bi glazbeno djelo najprije sebi posložio u glavi, a potom pretočio u orkestar koji je također morao razlučiti i razumijevati najbitnije elemente djela na način na koji ga je maestro razradio. Kako se čini nisu svi dirigenti u prošlosti, a tako niti u današnje vrijeme pristupali na tako poseban i cjelovit način umjetnosti dirigiranja, a što se može protumačiti i širinom svijesti i pogleda osobe koja se glazbom bavi. U svakom slučaju za preporuku je pročitati isti tekst u WAM-u (arhiva br.9) i pogledati koji od dokumentarnih filmova o njegovom životnom djelu.
Kao završetak ovog malog poglavlja moram primjetiti da se je oko anticables proizvoda digla buka, a vidjeti ćemo u kojem smjeru će ta priča odvesti. Ono što se meni čini, je da se je tijekom ovih posljednjih 15 godina isprela glamurozna priča o svemirskim letovima i povezanosti svega s tim u svezi s kabelima i općenito hi-fi-jem, a čime se ide na ruku zidanju velikih cijena u odnosu na osnovni materijal od kojih su kabeli obično izrađeni.

  4. veljače 2008.
Pitam s koliko smo mi audiofili u svojim kontaktima i prosudbama o raznim sistemima i zvukovima koje pri tom cujemo iskreni. Antun Gustav Matoš je rekao «ljudi praštaju sve osim iskrenosti». Da li je to čudno? Normalno bi bilo da čovjek u odnosu sa dragim osobama prihvaća iskrenost koja neki puta znači i kritiku, i to onu konstruktivnu, međutim na koji način reći prijatelju ne samo da ti se ne sviđa zvuk njegova sistema, već i da njegov sistem ne radi u većini parametara ispravno? Tko smo mi da se stavljamo u ulogu prosuditelja nečijeg ukusa možemo se zapitati? Moje opažanje je da se često puta ne radi o pojmu ukusa, već korektnosti i istinitosti izvođenja glazbenih zapisa. Pa opet u većini naših kontakta prisutna je doza licemjerja i laži, na način da podilazimo svojim recimo znancima ili prijateljima u davanju pozitivnih prosudba u svezi njihova sistema, a koje nisu uvijek iskrene i istinite. Ljudi očito jako vole kada im se podilazi i govore lijepe stvari, bilo o njima njihovim ljubimcima ili naposlijetku hi-fi sistemima. Da li se stvara zla čud i nevolja ukoliko se isto ne događa po rečenom obrascu, u kojem naveliko hvalimo ono što smo čuli, a znamo da nije dobro, pa opet hvalimo? Mene to podsjeća na priču o Carevu novom ruhu u kojemu masa ljudi kliče i divi se pri tome caru i njegovim prekrasnim haljinama, dok se ne nađe hrabar i dovoljno drzak um koji kaže CAR JE GOL!
I naposlijetku jedan citat Hegela: «Prava je budala čovjek kome traže njegovo iskreno mišljenje, i on im ga daje». Sve u svemu izgledno je da živomo u svijetu u kojem iskrenost kao vrlina i krepost nije na prevelikoj cijeni, odnosno nije dobrodošla i može nam samo stvarati dodatne probleme.

  5. veljače 2008.
Netom sam poslušao emisiju prof. Tomislava Ivančića koja ide na Katoličkom radiju svakog utorka. Riječi je bilo o utjecaju zananosti u našim životima i o njenom odnosu i utjecaju prema religiji. To me je ponukalo na razmišljanje kako i naš hobi dijelom pripada primjenjenoj zananosti, a dijelom umjetnosti. Ukoliko se u domeni hardwearea mogu preklopiti i znanost i umjetnost, toliko se u pogledu glazbe prema mojem skromnom mišljenju treba dati primat umjetnosti. Na određeni način vrhunski spoj znanosti i umjetnosti stvara misterij, a koji se potom otkriva u onim rijetkim trenutcima bilo vrhunske i nadahnute žive interpretacije, ili pak reprodukcije. Na um mi pada i riječi prof. Ivančića kako genetičari danas govore da je u genetskom ljudskom kodu pohranjena citava povijest čovječanstva, pa tako i svijest o Bogu. Nameće mi se pri tome usporedba kako se i u reproduktivnom lancu od medija za reprodukciju do zvučnika nalazi neka vrsta glazbenog koda. Nadalje u istoj emisiji spomenute su i riječi Bonaventure, koji je u Michelagelovom umjetničkom djelu klesanja kipova često vidio otkrivanje onoga misterija, koji se je već nalazio skriven u kamenoj gromadi, a slavni umjetnik je samo oslobodio isti lik iz te stijene. U tom smislu iako se ne može direktno usporediti, slaganje sistema koji ne postoji, već protekom vremena nastaje, postupkom ablacije, odnosno skidanjem viška materijala i pročišćavanjem, koji objekt u tom slucaju predstavljaju naše komponente, dolazi se do onoga što predstavlja vrhunski sistem. Na neki čudan način predmijevam da i u našoj svijesti i mozgu postoji ideja ili ideal zvuka koji nastojimo ostvariti ili «uhvatiti». Međutim pri tome ne treba transcedirati istu težnju u sferu idealnog već moguće ostvarivog. Upravo u tom idealnom zvuku prema našem pojmu, leži i zamka neuhvatljivosti, a isto je moguće ostvariti samo asimptotskim približavanjem idealu i to si svatko od nas treba posvijestiti.
I da zaključim ovo kratko kasnovečernje razmišljanje, rekao bih kako je prema osobnom iskustvu, potrebno o svemu u životu neprestano promišljati, stvarati vlastite sudove, i biti uvjeren u iste. Na taj način čovjek može autentično sijati i sjeme oko sebe. Neki puta će ono pasti na kamen, neko na trnje, neko će pojesti ptice, ali određeni dio će zasigurno pasti i na plodno tlo i donijeti bogati rod.

  6. veljače 2008.
Napravio bih mali otklon od tema u kojima se više nazire psihologija nego konkretna strana našeg hobija. U tom pogledu mogu reći da sam jučer napravio mali eksperiment i to na nacin da sam izlazno pojačalo Pass Alepha 5 direktno spojio mrežnim električkim kabelom u zidnu utičnicu. O istoj sam problematici davnih dana čitao, te je rečeno da je preporuka proizvođača pojačala poput Krella i Passa, da se njihova pojačala direktno spajaju u električnu mrežu, a ne preko kondicionera ili filtera struje. Kako Hydra 6 koju koristim već koju godinu, u tom pogledu nije klasični kondicioner struje i nema trafoe smatrao sam da se ta preporuka ne odnosi na isti proizvod. I što mi je preostalo nego pokušati prespojiti uređaj sa Hydre 6 u utičnicu i u miru poslušati što će se desiti. I što sam čuo? Kao prvo čula se je povećana dinamika, što zasigurno predstavlja poboljšanje. Isto tako i glazba je drugačije «disala» i čini mi se ne temelju onoga što sam slušao da je i donja oktava malo grublja, ali isto tako i konkretnija. Kada već siciram zvuk, a što inače ne volim, mogu reći i za visoke tonove da su potom bili ponešto zrnatiji, ali dovoljno kontrolirani bez agresivnosti. Općenito sam slušajući dobio dojam veće neposrednosti i životnosti, a u tom pogledu i realnosti. Sve u svemu izgubio se je dio poliranosti i uglaળenosti, te stoga treba još u miru poslušati i donijeti konačnu odluku i prosudbu o kvalitetnom pomaku glede rečene promjene. Eto opisao sam ukratko svoje prve osobne dojmove glede utjecaja spajanja pojačala direktno u električnu mrežu, s time da sam jučer također prebacio i CD na Hydru, a na koju su uz nju spojeni i tuner, gramofon i pretpojačalo, te doživio time kvalitativni pomak.
Za kraj ovog napisa, preporučio bih poslušati koji od CD-a Gianmaria Teste, talijanskog kantautora, radi se za moj pojam o vrhunskom kantautoru, vrhunskoj glazbenoj produkciji i nadasve lijepoj glazbi.

  7. veljače 2008.
Upravo sam se vratio s kavice s Kikijem uz koju smo razgovarali o mojim i njegovim iskustvima sa jučerašnjom probom ukljucivanja izlaznog pojačala direktno u mrežni napon. Moram priznati da me je ustvari Kiki i potaknuo na istu probu, a podsjetivši me pri tome na preporuke spomenutih proizvođača izlaznih pojačala o preporuci ukapčanja izlaznih pojačala direktno u stuju, a što navodno piše i u njihovim tvorničkim manualima. Razvila se je isto tako i priča oko doze dramatike, koja je u glazbenoj reprodukciji neovisno i vrsti slušane glazbe više nego poželjna, a da bi reprodukcija imala veliku dozu vjernosti ili realnosti. U tom smislu spomenuli smo i veliki broj audifila koji naginju gotovo hedonističkoj životnoj ugodi i na taj način slažu i svoje sisteme. Mislim to na način da određeni broj takvih audifila teže nekom umjetno stvorenom zvuku koji ima naglašenu dozu bilo neprirodne mekoće, svilenkatosti, ugode i sl., a što u određenim ekstremnim slučajevima može rezultirati sirupastim zvukom koji je onda sve samo ne vjeran zvuk. Dotakli smo se iste teme na način da smo isto primjetili kako je obilježje današnjeg vremena, u kojem se na veliko u brojnim žurnalima za razbribrigu, naglašava i veliča pojam hedonizma, određene vitkosti tijela, zdrave hrane, sexa i ostalih stvari koje tome pojmu pripadaju, a koji svi zajedno podsjećaju na lošu sapunicu.
Glede rečenog ponovo bih naglasio da sam jučerašnjom promjenom osjetio na svakoj ploči dodatnu dozu dramatike, koja je vec postojala, ali je bila zamotana u fini omot. Sama riječ drama značila bi da su, bilo u filmu, operi, pročitanoj knjizi, ili reproduciranoj glazbi naglašeni i ocrtani svi aspekti različitih emotivnih stanja, kako stvaratelja djela tako i onoga koji to prenosi dalje. Bez toga, kao niti u dobro spravljenom jelu, gubi se dobar okus, te raznovrsnost i bogatstvo samih namirnica od kojih je jelo napravljeno. U određenom smislu, sistemi koji sve sviraju na isti način, postaju ili toliko neopterečujući ili toliko sladunjavi i mlaki da je izgubljena ona osnovna supstanca od koje su napravljeni kao i zrna soli koje im daje pravi okus. U tom pogledu moje skromno mišljenje je da upravo ta raznolikost, kako jela, tako i reproducirane glazbe, donosi kvalitetu i sve bogatstvo koje je u njima sadržano. Prihvatiti sve skupa na ispravan način, sa svim pozitivnim i negativnim elementima života, znači doživljavati život kao svakodnevni izazov, a ne samo muku i tlaku.