AUDIO DNEVNIK

  tekst: Dean Baričić, siječanj 2008
  napomena urednika: većina stvarnih likova su u tekstu zamijenjeni izmišljenim imenima

  7. prosinca 2007.
Jedna od emisija Interpress na HR3 prije nekog vremena ostavila je na mene veliki dojam. Govorilo se naime o izvodima iz eseja "Golo mnoštvo" Jeffrey Rosena, profesora prava na sveučilištu George Washington. Naime, koliko se prisjećam istog teksta, prvotno je bilo riječi o današnjem čovjeku u društvu kojem se više ne može oslanjati na tradiciju i čvrstu hijerarhiju, a da bi se uspostavo vlastiti identitet. Isto tako u tom smislu osjećamo sve veću potrebu da neznancu otkrijemo pojedinosti svojeg osobnog života, a kako bi zadobili povjerenja, a i da bismo mi njima ukazali svoje povjerenje. O istome je govorio i Erich Fromm davnih 50 tih godina, kada je govorio da čovjek doživljava sebe kao predmet koji treba uspješno iskoristiti na tržištu... Njegov osjećaj vrijednosti ovisi o njegovome uspjehu: o tome može li se dovoljno prodati... Ukoliko pojedinac ne uspije postati profitabilne investicija, samog sebe smatra neuspjehom, a ukoliko uspije onda je ON uspjeh.
Internet je uvelike povećao prilike u kojima se pojedinci mogu podvrgnuti zahtjevima tržišta osobnosti, a ishod je rast zbunjenosti i tjeskobe zbog nedoumice koliko sebe trebamo otkriti neznancima. Traganje za pažnjom neznanaca i za emocionalnom povezanošću s njima u stvari je prepuno opasnosti. Glede rečenog, treba napomenuti da postoji sve veći broj web blogova, osobnih dnevnika (jedan od njih upravo čitate), a činjenica je da misli koje je primjereno otkriti prijateljima i prisnim osobama nije nužo otkrivati i svijetu. S tim u svezi valja zapaziti da je američka narav oduvijek određivala tjeskobu zbog nedoumice koliko sebe trebamo razotkriti neznancima. Ali ta tjeskoba je promijenila oblik tijekom IX i XX stoljeća, odražavajući promjene u društvu i tehnologiji. Krajem stoljeća, poimanje osobne istinoljubivosti promijenila su se na način koji kritičar Trilling opisuje kao prijelazak na autentičnost.
Nadalje, treba reći da se je ideja o prodaji ljudi kao proizvode počela je javljati u Americi krajem 70-tih godina, ali se je ideja osobnog brendiranja proširila tek 1990-tih. Da biste izumili uspješan brend navodi autor, morate uspostaviti odnos povjerenja s neznancima, tvrde gurui brendiranja. Osobni brend se tako definira kroz to da li vam ljudi vjeruju, da li im se sviđate, te da li vas pamte i cijene. Kada se radi o međuljudskim odnosima, svi kažu da od druge osobe najviše žele dobiti dojam autentičnosti. S tim u svezi može se reći da najtrajniji i najživlji dojam ostavljamo onda kada se ljudi osvjedoče da se ponašamo u skladu sa svojim uvjerenjima i da je naše ponašanje usklađeno s onim tko i što doista jesmo. Naposlijetku treba istaknuti i još jedno vrijedno zapažanje autora ovog teksta, a to je da uspješni brendovi moraju biti autentični, jer «tržište nanjuši kada nešto ne štima».
Što naposlijetku reći o brendovima u hi-fi-u? Čini mi se da se je današnje tržište toliko zasitilo svime i svačime da se uistinu cijene oni brendovi koji mogu dugoročno dokazivati svoju autentičnost i uspješnost. Pri tome ne mislim toliko na poslovnu uspješnost i ostvarivanje profita, koliko na težnju onih malobrojnih osobenjaka koji svojim vizijama i kreativnošću utiru put čak i onima koji će ih netom kopirati. U stvari, oduvijek sam se ježio proizvoda koji su bili kopija kopijine kopije i to uvjerenje me drži i danas bez obzira koliko sami takvi proizvodi bili uspješni i kvalitetni.

  10. prosinca 2007.
Kako je prošao Sv.Nikola i bliži se Božično vrijeme, osjećam da je masovna histerija zahvatila cijeli grad. To se vidi u prometu, parkiranju, dućanima itd. Sve skupa me već dosta vremena zamara i čovjek jedva čeka da prođu svi blagdani i da počne u Novoj godini opet uobičajeni život. Da li je današnjem čovjeku sve prenaporno u svezi rečenog jer je većina blagdanskih običaja svedena na puko materijalističko poimanje i neku vrstu histerije i prisilnog osjećaja kupovanja mira, ljubavi, osjećaja sreće i to preko darova?
Moram primijetiti da se u mojem dnevniku slušanja zadnje vrijeme sve rijede bilježe sati, bolje rečeno minute slušanja. Žalim zbog toga, ali si ne mogu pomoći, pa mi jedini vjerni prijatelj preostaje mali Tivoli One. Možda se ograničenje u vremenu i prostoru trenutno mora prihvatiti kao svojevrsni kompromis i to s ostatkom obitelji. Ali isto tako bih rekao i onih rijekih 30 minuta za jednu stranu ploce predstavlja svojevrsno zadovoljstvo. Isto je sadržano u činjenici da je svjesna odluka žrtva odricanja od slušanja velikog sistema pošto poto, pridonijela mojem razmišljanju na višoj i sveobuhvatnijoj razini.
Nadalje bih se kratko osvrnuo na prezentaciju Kuzminih gramofona održanoj prošli petak u kafiću Reto. Žao mi je što sam na prezentaciju koja je pocela u 15 sati došao tek 10 minuta prije 19 sati, tako da sam zatekao Franca Kuzmu pri završnim riječima i nisam pristvovao predavanjima i slušnoj atmosferi. Istom skupu nazočilo je tridesetak audiofila, a slike će vjerovatno biti objavljne na internetu. Rekao bih da je takav skup iako malobrojnih audiofila zainteresiranih za analogiju, svakako doprinos našoj audio sceni i treba reći veliko hvala gosp. Kuzmi za sve dobro što je napravio u posljednjih gotovo 3 desetljeća za razvoj analogije, koja kako se čini još nije spremna za muzej.

  27. prosinca 2007.
Bliži se kraj još jednoj godini, i osjećam potrebu da bar nakratko rezimiram svoje dojmove tijekom iste. Glede mojih audiofilskih kupovina, moram priznati da sam se usredotocio na kratkotrajne trenutke druženja sa svojim sistemom i brojnim pločama, ali isto i tako sve dugotrajnije druženje s HR 3 slušajući mali Tivoli One. Tako sam prošli vikend na poklon od istaknutog violinista HRT-a orkestra, sada umirovljenog, dobio nekih 70-tak vinila, i mogu reći da me je isto veoma obradovalo, koliko god se trudio ne kupovati ili bolje rečeno ne unostiti nove ploče u naš stan.
Nadalje, tijekom godine bilo je kupovine dobrih vinila, a isto tako i krasnih CD-a. Uostalom moja poimanja slušanja glazbe ne obezvrjeduju niti jedan format nosaca ili izvora zvuka, pa bilo to tuner, CD, gramofonska ploča ili nešto treće. Svakako da treba imati na umu dosege pojedine komponente, ali iz osobnog iskustva mogu reći ne samo da sam na HR 3 čuo prekrasnih komada i djela za koje bi bio zakinut da isto nisam čuo, i potom često nabavio, već sam uvelike i često bio prezadovoljan s kvalitetom reprodukcije s istog medija.
S tim u svezi rekao bih da i ne razmišljam o medijima bilo to I-Pod, CD, SACD, vinyl, kazeta kao naprednim medijim ili onim nepodobnim i spremnim za ropotarnicu. Naime, često se u životu i inače pokaže neka starija vrijednost kao nedovoljno cijenjena u svojem životnom vijeku ili protekom malog vremenskog perioda, a da bi već nakon proteka dvije ili više generacija noviteta zadobila ponovnu pažnju i značaj. Isto se na određeni način dešava s današnjim gramofonskim pločama, kada mladi ljubitelji glazbene reprodukcije, nerijetko iz čisto znatiželje posežu za njome. Jasno je da sve ima svoje vrijeme, a što je moguće vidjeti u umjetnosti i srodnim granama, kao arhitektura, designu i modi. Kada kažem moda, to ne znači izričito sa negativnom konotacijom, a obzirom da mislim da su mode prolazne , a klasicna struktura i oblik vječni. Međutim, naći pravu mjeru u vlastitom odnosu prema modnim detaljima, tj. ne biti «demode», a opet ne slijepo slijediti svaki modni krik, znaci naci svoj vlastiti stil, kako u odijevanju, tako i u hi-fi-u i u životu općenito. U tom svijetlu da nakratko vratimo temu na hi-fi, koji je također podložan raznim modnim trendovima, što ne znači uvijek biti protiv novoga apriori. Međutim, to novo treba pametno iskoristiti i uklopiti poštujući i određenu tradiciju i normu, kao i stvarne vrijednosti onoga prijašnjeg.
Naposlijetku ovog kratkog razmišljanja, rekao bih da sam prisustvovao i nekolicini krasnih koncerata, kako u Lisinskom tako i u HGZ-u, a želja mi je češće posjećivati i HNK koji mi je od kuce udaljen par stotina metara.

  2. siječnja 2007.
Netom smo ušli u Novu godinu, dobra raspoloženja i naravno prejedeni. Kako je boretina u našoj dnevnoj sobi zauzeo gotovo 1/4 sobe od pravog slušanja glazbe nema ništa dok se borek ne raskiti.
Na prvi dan Nove godine posjetili smo prijatelje na Vrbiku i kroz čašicu razgovora dotaknuli neke teme i o hi-fi-u, a obzirom da je i prijatelj Keks davnih dana radio kao disk jokej. Naime kroz naš razgovor provlačila se je nit gubljenja stvarnog užitka u današnjem svijetu u kojem uistinu ima svega previše i odmah je sve dostupno, gotovo potezom i klikom miša na kompjuteru. Prisjetili smo se potom dana, kada je ploča ili komponenta bila naručena iz inozemstva i vremena iščekivanja da isto stigne u naše ruke. Bilo je to vrijeme puno iščekivajna, koje je cijeloj priči davalo i dodatnu dimenziju, ma koliko to danas pateticno zvučalo. U stvari, kada određenu stvar ili želju ili recimo prazan želudac pripremimo na vrijeme čekanja i tada naposlijetku stvar dobijemo ili ostvarimo želju ili kušamo komad kruha ili finog jela, SVE doživljavamo s većim intenzitetom i s radošću. Pogotovo je to znakovito u vrijeme došašća i korizme, kada se čovjek jednostavno i fizički i psihički priprema za nešto veliko, što u tome smislu tada ima dublje i punije značenje. Naprotiv tome današnje vrijeme u kojem svega ima previše, stvara isto tako i osjećaj manjeg vrednovanja, gotovo omalovažavanja onoga što potom postaje tako lako dostupno. U neku ruku treba se prisjetiti i vremena, za mene je to vrijeme moje mladosti, kada su određene stvari poput dobrog vina, finog cognaka ili hi-fi komponenata bile dostupne samo manjem broju ljudi. I upravo ta nemogućnost posjedovanja nečega trenutno izazivala je u nama čežnju i stvarala čar života i to na način da se za sve trebalo predhodno dobro pomučiti ili oznojiti. U tom smislu današnja dostupnost i preoblilje svega i svačega stvara u nama i mogući osjećaj krivnje da živimo bolje negoli smo to u stvari zaslužili. Ovo treba uzeti s velikom rezervom, a obzirom da je i činjenica da prosječni Hrvat prezadužen «kao Grčka», a opet nesretan, a opet ne izričito bez nagovora svekolikih reklama u kojima nas uporno uvjeravaju da moramo baš to imati, jer smo mi to zaslužili. Postavljam si pitanje da li smo baš sve zaslužili, a da se nismo lakomisleno i bespotrebno zadužili.
Ma koliko se ove misli ne vežu direktno uz hifi hobi, velika doza rečenog pripada i svijetu hi-fi zbilje. Kao zaključak bih spomenuo usporedbu koja kaže da često ne želimo unaprijed znati završetak i rasplet nekog filma unaprijed, jer se time gubi draž oćekivanja raspleta. Slično je kada se počnete baviti hi-fi-e bez muke, barem one financijske prirode, kada je normalo da se započinje s jednostavnijim komponentama i sistemima upoznavajući pri tome i svoje osobne afinitete, izgrađujući usput i vlastiti ukus i dio osobnosti, koje neminovno unosite u vaš sistem. Osvrnuo bih se i na osobno kritičko zapažanje našeg današnjeg hrvatskog društva u kojem cijenim da je puno manje tolerancije, poniznosti i zadovoljstva. Na djelu je općeprihvaćanje zakona jačega koje rezultira bahatošću, arogancijom i naposijetku primitivizmom. Važno je imati i to što javnije pokazati. Možda je i to znak manjka dobrog odgoja i ukusa, a za što ne treba krviti samo mlade naraštaje, već i one koji dominiraju medijskim prostorom, plasirajući raji jeftine sapunice začinjene sofisticiranim reklamnim slogovima koje često puta vrijeđaju dostojanstvo čovjeka. Naravno da ovo zasigurno nisu samo moja zapažanja i da u stvari niti sam ne zam kako pomoći, kako sebi i svojoj djeci, tako i bližnjima, te nalazim kao mogućnu obranu distanciranje od istih provokacija, kritički pristupati istome, pa makar i na ovaj način pisanja o problemu. Vjerovatno je takva način gotovo pasivnog Ghandijevskog otpora uvelike neučinkovit za veće i sveobuhvatnije promjene, ali neka ove riječi navedu i jednoga od onih koji čitaju ove tekstove u pozitivnom i konstruktivnom smjeru, biti će to poput malog kamena bacenog u vodu, čiji se potom koncentrični valovi šire dalje.

  15. siječnja 2008.
Završio je moj zimski godišnji odmor i mogu reći da sam se dobro odmorio, pomalo i zaželio posla, a isto tako i glazbe. Kako sam nekoliko dana proveo kod roditelja u Rijeci posjetio sam neke prijatelje audiofile u Rijeci. Kod kompanjerosa je bilo uobičajeno interesantno i s guštom smo proveli jednu večer družeći se i slušajući taktove glazbe uz njegov «veliki» i «mali» sistem. Naravno da nismo razgovarali samo u hi-fi-ju, već su se teme doticale i svakodnevnog života i sličnih pitanja koje si postavlja čovjek naše dobi. U svakom slučaju mogu reći da je i nakon određenih promjena u sistemu Kompanjero uvijek raspoložen za dobru glazbu i sve što je prirodno okružuje.
Drugo ugodno poslijepodne sam proveo sa Bobom takoder družeći se i slušajući njegov jedini sistem u kojem se nalazi Vincent pre amp i izlaz, te Sonus faber Electa Amator. I ovaj pute me po ne znam koji puta iznenadio zvuk tog sistema. Zvuk je to koji svakako premašuje ono što prosječan audiofil ima prilike čuti, kako na sajmovima ili kod nekog od svojih prijatelja audiofila.
Kako sam danas prvi dan na poslu, popio sam s Kikijem kavicu u kafiću preko puta ureda. Teme za razgovor su nam bile gotovo uobičajene, te smo zaključili da treba raditi na sebi i svojem odnosu prema hi-fi-u. Na koji način pitate me? Pa jednostavno se po mojem sudu treba potruditi, na način da proširimo svoje horizonte u svezi glazbe i svega oko nje. To dakako podrazumijeva, kako od posjećivanja koncerata, čitanja glazbenih publikacija i ostale literature, tako i razmjenjivanja osobnih iskustava, ali na nivou koji podrazumijeva pozitivan pristup istome.
Da rezimiram ovaj mali napis osobnom dojmu, a u svezi kulture slušanja. Naime, nedugo sam gledao na TV History, jedan od krasnih BBC dokumentaraca o abdikaciji princa Eduarda iz nekih kasniji 1930-tih godina prošlog stoljeća. Zapalo mi je za oko jedan detalj, a koji se odnosi na činjenicu da su prema arhivskim snimkama ljudi srednje dobi sa zanimanjem na starim radio prijemnicima, s velikim zanimanjem slušali diljem zapadne Europe, konkretno govor princa Eduarda i zasigurno ne samo to. Bili su to uglavnom bračni parovi uz starinske radio prijemnike, koje je lijepo bilo vidjeti kako koncentrirano slušaju ono što im je bilo tada važno. Na odredeni način, volio bih kada bi i danas ljudi srednje dobi, možda ne više uz starinske radio prijemnike, već uz nešto modernije uređaje zajedno sjeli i poslušali koju glazbenu ili govornu emisiju s radija. Ne govorim to iz nostalgije, već se moje zapažanje više odnosi na činjenicu da je stari radio prijemnik nekada više zbližavao ljude koji žive pod istim krovom negoli to čini danas televizija ili kompjutori. U tom smislu volio bih i osobno više vremena provesti uz svoj sistem, ne svaki puta osamljen uz pustu elektroniku i rezne medije, već i u društu svoji najbližih, spajajući tada ono što koji puta jezik ne može spojiti, ali glazba može i oplemeniti i premostiti.