AUDIO DNEVNIK

  tekst: Dean Baričić, rujan 2007
  napomena urednika: većina stvarnih likova su u tekstu zamijenjeni izmišljenim imenima

  7. svibnja 2007.
Nikad ne reci nikad. Kako je audio dnevnik došao do kraja fizičkog datuma nastanka, a koji kolidira sa mogućnošću brzinskog pisanja, te netom objave novih nastavaka, odlučio sam trenutno prekinuti s pisanjem. Međutim, po riječima mnogih znanaca bilo bi šteta ne nastaviti s pisanjem.
Stoga počinjem malim osvrtom na prezentaciju Sonus faber Elipsa zvučnika u Esplanadi koja se je održala prošli vikend 4. i 5. svibnja 2007.god. Naime, žalim što nisam mogao prisustvovati samoj službenoj prezentaciji, ali mi je bilo vrlo drago čuti istu postavu dan ranije, odnosno večer 3. svibnja 2007.god. U Esplanadu sam došao u pratnji Danijela i ostali smo nekih sat vremena. Ono što sam čuo je po mojem sudu bilo veoma dobro. Ali isto tako nakon i za vrijeme službene prezentacije čuo sam razne komentare, a od kojih se svi baš i ne mogu svrstati u blagonaklone. Isto tako treba uzeti u obzir činjenicu da su Elipse i Krell imali nekih 80-tak sati predhodnog sviranje, što zasigurno nije dovoljno za čuti sistem u punom sjaju. Po mojem skromnom sudu radi se o iznimno skupom i dobro ugođenom sistemu, a kome se sviđalo ili ne ostavljam svakome na prosudbu. Nadalje su mi rekli da se na Minchenskom sajmu sprema prezentacija Elipse Auditor, a na Milanskom Top audiu redizajn Cremone Auditor. Ustvari, ne svrbi me niti jedno niti drugo, a obzirom da moj trenutni sistem jako dobro svira i tu, bar za neko vrijeme ne treba previše čarobirati.

  10. svibnja 2007.
Glede pojma referentnog zvuka, mogu primijetiti da smo kao ljudi općenito i to ne samo u pogledu zvučnog iskustva već i vizualnog ili osjeta njuha uvelike vezani na mentalnu mapu predhodnog iskustva. S tim u svezi, može se reći da je novo iskustvo gotovo uvijek povezano sa svim prehodnim, te ukoliko staro sjećanje na određeni način stvara prepreku i kočnicu za doživljavanje nove razine iskustva bez čuđenja i rezerviranosti. Slično se događa kada čujemo po ne znam koji puta izvedbu nekog nam dragog i poznatog djela. Ne samo da očekujemo da ćemo ga ponovo čuti u istom ozračju, vec i s nestrpljenjem očekujemo i neke nama znane taktove ili melodijske linije. U tom smislu mogu izraziti svoja nedavno iskustvo s izvedbom Vivaldijeva-Četiri godišnja doba na ploči u izvedbi Hornancoura na starim instrumentima. Naime u svojoj kolekciji ploča imam nekoliko izuzetnih izvedbi istog djela (I musici, Anna Sophie Mutter..), a izvedba pod vodstvom Hornancoura je u svemu drugačija, u tempu, instrumentaciji, a isto je očito obzirom na inače drugaciji tehniku sviranja na starim instrumentima. Moram priznati da sam nakon prvog slušanja ove ploče bio dosta rezerviran, na način da sam pomalo bedasto pomišljao da li je ta izvedba, a u Hornancourovoj intepretaciji, doista iskazuje ono što je Vivaldi zapisao i kako se u njegovo vrijeme isto interpretiralo. Rekao bih da se tu ne radi samo o bržem tempu, već i o drugačijoj intonaciji i općenito načinu sviranja, što rezultira novim slušnim iskustvom.
Evo da zaključim ovo razmišljanje s riječima da u svemu životu po meni treba biti otvoren za nova iskustva i nove načine razumijevanja kako glazbe, tako i života i svijeta općenito. Stalno tražiti jedno te isto može rezultirati da se sve pretvori u hrđu ili monotoniju.

  28. svibnja 2008.
Danas sam primio još jedno Bobino pismo u kojem po ne znam koji puta izriče svoje pohvale na moj dnevnik i ostale napise. Interesantno je da je Bobo predložio bi bilo dobro na kraju dnevnika napisati jedan recimo apendix u kojem bih pobrojao recimo referentne sisteme po mojem sudu. Naravno da sam mu brzo odgovorio da što se referentnih sistema uopće sjećam mogu reći da mi je trenutni vlastiti sistem moja referenca, a isto tako na drugi način Bobin sistem koji sam čuo nekoliko puta, te i neki od sistema mojih audio prijatelja. Međutim, što bi to konkretno značilo onome koji to pročita. Magla i to ona gusta. To je po meni neiskazivo, na način da nije moguće riječima dočarati sliku Moneta ili Cezana. Ono što su bile moje usporedbe sa slikarstvom dalo bi se sabrati u par riječi i to na način da impresionističko slikarstvo pod kraj 19 i početkom 20 stoljeća najviše volim. Meni to znači da u različito doba dana, raspoloženja, rasvjete itd. svaki puta na slici mogu otkriti nešto novo. Moje slike, meni znače isto to da slika lučice u Rovinju, u plavo tirkiznom tonu, koju sam naslikao s 12 godina, i koja se nalazi preko puta mojeg kreveta u meni budi neke emocionalne naboje i osjećaje. Da li sam istim riječima imalo opisao rečenu sliku, a da je osoba koja ju nije vidjela može predstaviti. Sumnjam. Eto tako je i sa subjektivnim dojmom slušane glazbe da ne duljim. Tim više, kako Bobo u svojem pismu spominje vrhunskih sistem Theodorakisova sina, koji je imao prilike jednom slušati u Ateni, koji ga je impresionirao, ali je opet nešto nedostajalo. Da li je ispravno uopće tražiti u sistemima impresiju velikog naboja. Obično su takvi trenutci i inače u životu, povezani sa sijaset okolnosti, koje zajedno tvore neku imagirarnu sliku o nekom doživljaju ili viđenom predmetu, hramu ili građevini. Ustvari tu su toliko fuluidni pojmovi da ih je bolje ostaviti u zasebnom svijetu imaginacije, priželjkivane reakcije i sl., jer ustvari čarolija ukoliko je i ima nestane paljenjem rasvjete ili pokužajem ovjekovječavanja ili zamrzavanja istog trenutka.

  30. svibnja 2007.
Moram priznati da sam jučer bio dosta jadnog raspoloženja. Nazvao sam prijatelja, riječkog audiofila Dražena i od njegove supruge saznao da je Dražen umro prije nepunih 20 dana. Toliko me je to pogodilo da sam i danas još po dojmom njegovog preranog odlaska. Iako se nismo pretjerano intenzivno družili, već je činjenica da smo se poznavali preko 10 godina, i nagli odlazak tako mladog čovjeka u najboljim godinama dovoljno je tužna činjenica, kako za njegovu obitelj, prijatelje i rodbinu.
Kako je preko dana dosta zahladilo i večernja temperatura u stanu se spustila na primijerenih 23 st.C, poslušao sam uvečer 2 netom kupljene ploče. Prva je snima Mozartovog klavirskog koncerta br. 23 u A duru, sa Clarom Haskil u Philipsovoj ediciji, a druga je na red došla ploča Koncerta za dvije oboe Thomasa Albinonija, na Philipsu, u izvrsnoj izvedbi i Musici orkestra. Moram priznati da za rumunjsku pijanisticu Claru Haskil, predhodno nisam čuo, ali bih isto tako požalio da ovu ploču, a koja je u odličnoj kondiciji nisam kupio. Radi se o nadahnutoj izvedbi iste pijanistice rečenog klavirskog koncerta s Wiener Symphonike orkester, pod dirigentskom palicom Paula Sochera. O drugoj preslušanoj ploči i sjajnoj izvedbi Albinonijeva djela ne treba puno pisati, već jednostavno treba nabaviti neku snimku istog orkestra i osobno se osvjedočiti u njihovu virtuoznost izvođenja barokne glazbe.
Od drugih događanja mogu spomenuti slušno iskustvo sa Sonus faber Elipsa zvučnicima s Burmester elektronikom. Rekao bih iskreno da iako se radi o modernijem zvuku Sonus faber škole zvuka, ali ne s negativnom konotacijom riječi moderno, u svemu što isti zvučnik može pružiti zavređuje svoju cijenu i pretpostavljam visoku reputaciju koju će ubuduće ovaj zvučnik vjerovatno zadobiti.
No čitajući forum i komentare na stranici www.sonusfaberclub.com primjećujem da stariji članovi ovog kluba ljubitelja Sonus faber proizvoda, osnovanog u Danskoj prije godinu dana, sa žaljenjem i rezignacijom govore o novim proizvodima SF. Slobodno sam rekao ŠKOLA zvuka, jer što god o SF produkciji mislio, u razdoblju od 80-tih godina naovamo, mora se primijetiti da je ista tvrtka svojim vrhunskim proizvodima i osebujnom pristupom izradom zvučnika obilježila gotovo dvije decenije na svjetskoj audiofilskoj sceni.

  23. srpnja 2007.
Na početku ljeta sam instalirao malog Tivolia Model One u vikendici i pri tome ga spojio na stari Harman Kardon DVD player. Moram priznati da mojem ugodnom iznenađenju u načinu kako svira rečena kombinacija nije bilo kraja. Kako sam gotovo svaki vikend proveo u Jadranovu, a preko tjedna radio u Zagrebu, tijekom vikenda bih obzirom na nesnosne vrućine poslijepodneva uglavnom provodio u spavaćoj sobi gdje sam se družio sa nekim od meni dragih CD-a. Rekao sam si da bih Harmana na jesen trebao donijeti u Zagreb i istu kombinaciju instalirati u našoj spavaćoj sobi. Nije prepotentno reći da sam sa zvukom koji proizvodi ovaj mali dvojac toliko zadovoljan da tijekom ovih paklenih vrućina i i po 15 dana ne palim veliki sistem i to mi uopće ne nedostaje.

  26. srpnja 2007.
Jučer sam proveo večer družeći se u slastičarni Zagreb s Borisom i Mladenom. Razgovarali smo o koječemu, a s Mladenom sam zaključio da prevelika druženja i kruženja oko raznih audio dućana donose samo nevolje i dodatnu nervozu. Isto tako Mladen mi se je pohvalio da je svojedobno kupio Sansui kazetofon, čini mi se model 5000 i da je izuzetno sretan i ponosan te svakako zadovoljan zvukom istog. Nadalje smo se osvrnuli na kasne 70-te godine prošlog stoljeća, koje su prema mišljenju nekih audiofila bile uistinu zlatne godine hifi-a. Naime, radi se o tome da su posljeratne generacije toliko stasale i zaradile nešto novaca da su te novce mogli investirati u svoj hobi. Također treba primijetiti da su konstruktori tog doba bili izuzetno potkovani u glazbenom sadržaju, te su znali kako određena komponenta odnosno cijeli sustav treba zvučati. Naposlijetku se Mladen zainteresirao za promjenu lampi u svojem integriranom pojačalu Anthem. Dvojbe je bilo oko toga koje lampe koristi njegov integrirac, tako da smo dogovorili ukoliko se radi o lampi 6dj8, odnosno E88CC, da mu ja iz svojih zaliha mogu posuditi Telefunken i NOS 6H23NB za probu.

  28. srpnja 2007.
Godišnji je započeo te sam danas slučajno pogledao reprizu emisije "Na pragu znanosti". Naime, bilo je riječi o interesantnoj temi a radi se o graditeljskim umijecima starih kultura Maja, Inka, Egipćana i sl. Ono što me je zaintrigiralo je istaknuta teza, a koja je od prije poznata je pomicanje I građenje građevina od megalitski blokovi od nekoliko destetaka do tisuća tone, današnjim graditeljima čine nemogućim zadatkom. Jedna od interesantnih teza u svezi podizanja takvih megalita, i općenitog umijeća graditeljstva starih naroda je bilo poništavanje sile, gravitacije. Od jednog sugovornika koji je sigurno meritoran na tom podučju rečeno je da je odredenih doktor svojedobno 70-tih godina prošlog stoljeća prisustvovao seansi gradnje jednog hrama u Tibetu te napravio o istom dogadđaju filmski zapis. Naime, veli da su oko kamenog bloka koji je mogao imati nekoliko tona, oko sredine bloka koji je položen na jednu kamenu ploču s utorom u sredini velicine 15 cm, okupljeni glazbenici na određenim velikim puhačim instrumentima, udaraljkama te zborom od 200 glasova. Priča kaže da je glazba počela izvođenje sa ritmom bubnjeva, tada im se pridužuju trube, a onda i veliki zbor. Rezultat je nakon određenog vremena bio pojava levitiranje kamenog bloka i odmicanje istog na uzvisinu visine cca 200 m. Kako sugovornik ističe, i zbor i instrumenti su bili smješteni pod određenim kutem u odnosu na kameni blok i očito je da se je uz pomoć zvuka dogodila pojava odredenog poništenja sile gravitacije. Pitamo se kako je to moguće. Sigurno je da su stari narodi u određenom smislu bili povezaniji sa prirodom, a rekao bih i sa većim spiritualnim sposobnostima ljudskog uma. Danas je zapadni čovjek uvelike orijentiran na materijalni svijet, dok je duhovnost zanemarena. Isto tako poznata je i činjenica da se čovjek koristi sa svega manje od 10% potencijala ljudskog mozga, što daje velike naznake da su stare kulture, ma koliko ih današnji čovjek smatrao primitivnim, u mnogočemu bile naprednije. Sveukupno gledajući i razmišljajuci o rečenom ponovo mi se nameće misao da zvuk ima magičnu moć. Jasno da se o pri tome ne radi o bilo kakvom zvuku i bilo kakvim rezonancijama, već je isto bilo poznato ono što danas moderni čovjek i ne razumije. Nadalje je bilo riječi o percepcijama i razmišljanjima čemu su služili ti megliti. Jedno od tumačenja bi bilo da su isti korišteni kao energetski potencijali, odnosno kondenzatori energije. Iako se nikada nisam prije zanima za slične teme, rečeno mi se čini itekako interesanto i važno, a obzirom na primjer poništenja sile gravitacije pomoću zvuka, bolje rečeno određenih rezonantnih frekvencija. Zasigurno da i naši glazbeni sustavi na određeni način utječu svojim rezonancama na naše tijelo, a potom i na duh.

  1. kolovoza 2007.
Čitam dio prijevoda knjige "Milovati psihu" koju moja supruga prevodi s njemačkog. Knjiga govori o stimuliranju određenih zona na koži koji tada oslobađaju hormone koji dijeluju izrazito opuštajuće, podižu raspoloženje, energiju, uravnotežuju, te čine čovjeka sretnijim. Nadalje, u knjizi se ističe teza da su hormoni i njihova ravnoteža odgovorni za osjećaj sreće, zadovoljstva i ljepote. Isto tako navodi se da hormoni stresa, Adrenalin i noraderenalin djeluju na tijelo tako da tijelo i psihu ponesu na visoko stanje pripravnosti u kojem daju najbolje od sebe. Isto tako Endorfini predstavljaju tvari slične morfiju, koje tijelo ima spremno u određenim trenucima. Oni podstiču osjećaj zadovoljstva i zdravlja. U određenom smislu oni su suprotnog djelovanja od adrenalina, čime dovode do opuštanja stresa i približavaju nas drugim ljudima. Ovo malo pročitanog iz uvodnog dijela knjige daje mi za razmisliti da i glazba na određeni način dijeluje na naše zdravlje i osjećaj zadovoljstva. U stvari sigurno je da mehanizmi djelovanja određenih hormona i njihovih reakcija u našem tijelu na sličan način stvaraju osjećaj zadovoljstva nakon poslušanog stavka pojedinog glazbenog djela.

  10.kolovoza 2007.
Prije odlaska na godišnji odmor stupio sam u kontakt s fundacijom Antonio Janigro u Americi, a koja je osnovana od strane sina Damira Janigra, priznatog kardiokirurga iz Cleavlanda. Nakon nekoliko razmjenjenih mailova Damir mi je poslao mail sa sadržajem da će mi besplatno poslati nekoliko diskova sa snimkama Antonia Janigra iz najboljih dana. Kada je u Zagreb stigao paket oko 2. kolovoza 2007.god. bio sam nemalo iznenađen, a pogotovo kada sam vidio u paketu 9 diskova sa snimkama Bachovih Cello suita, cello koncertima - Dvoraka, Haydna, Shumana, Beethovnovim sonatama, te Brahmsovim sonatama... Sama činjenica da ti netko danas i to iz najkapitalističkije zemlje besplatno pošalje 9 CD-a ne poznavajući te je uistinu zadivljujuća. Naravno da sam se isto poslijepodne po dolasku u Jadranovo bacio na slušanje diskova i ne mogu reći koji je bolji. Istu vijest o dobivenim diskovima sam javio Alojziju koji se odmah preporučio za presnimavanje CD-a. Između ostalog, Alojzije mi je rekao da je počeo sa izradom cella za Nevu, pa bi do Božića instrument mogao biti gotov. Kako se Grace i Rob vraćaju iduće subote u Chicago, zamolio sam ih da uzmu sa sobom jednu moju sliku- ulje- morski motiv na lesonitu i pošalju je kao izraz zahvale Damiru Janigru u Cleavlend.

  28. kolovoza 2007.
Ljeto je iza nas, kao i obično provedeno u vikendici, a i gdje bi drugdje s petero djece, vec u svoju kuću. Moram priznati da sam se odmorio i predobro, ako se tako može reći. Od kupanja, sunčanja, roštilja i svakako ugodnih druženja s mojim novim otkrićem TIVOLI ONE + Harman Kardon DVD 22. Jako me je razveselio Ban sa snimkama emisija s HRT 3 radio programa na MP3 formatu, sa govornim emisijama poput Doba znanosti, Divni novi svijet... Uživao sam u svakoj od poslušanih polusatnih emisija, a isto tako i u nekoliko CD-a koje sam ponio na more. Inače, Mladen se je odlučio da bi od mene otkupio Telefunken E88CC, 2 komada po istoj cijeni koju sam ja svojednobno platio i mislim da je to OK.
Nadalje mogu reći da je u mojim razmišljanjima nastupila faza hlađenja od audio hobija, što se ne dešava prvi puta, ali mislim da će ovaj puta period relativne hladnoće potrajati. Mogu se priupitati što je tome razlog? Da li čovjek konačno prihvati svoja lutanja i stremljenja ka savršenom zvuku kao nedostižnom idealu i razbistri i glavu i emocije? Čini mi se da ista pojava javlja i kod još nekih prijatelja audiofila.

  31. kolovoza 2007.
Danas sam se telefonski čuo sa svojim kompanjerosom i rekao mi je da mu je svega dosta i da je jednostavno oglasio u oglasniku prodaju velikog dijela svoje aparature. Da li je to žalosna činjenica ili sluti na nova istraživanja i putovanja, niti sam ne znam. Znam da je i meni mogu reći češće ujesen nakon povratka s godišnjeg, nerijetko dolazila na pamet ideja o rasprodaji svoje aparature i... i što onda. Isto tako još neki od prijatelja su se upustili u slične avanture, i to s velikom hrabrošću prodaje svojeg sistema koje su gradili godinama, neki i desetljećima. Da li se radi o neispunjenju onoga za čime smo težili pri kupovanju naših igračaka? Da li je to sindrom konzumerizma, koji potrošenu ROBU odbacuje i potom traži novu utjehu? Ne mogu sa sigurnošću reći što do toga čina čovjeka dovede, jer naposlijetku svatko od nas ima vlastitu filozofiju života. Međutim, sigurno je da ono za čime je čovjek težio i čemu je stremio ne biva u potpunosti ispunjeno i to rada frustraciju. Kako sam u nekom od tekstova vec rekao, čini mi se da je u slučaju težišta našeg hobija na komponentama odnosno hardwareu, poteškoća što je unaprijed možemo slutiti je da sva nesavršenost rada ljudskih ruku ne može nikada ispuniti stremljenja ka savršenom cilju. Donekle je stvar olakšana kada se radi o težištu koje je dano na glazbu, koja svojom nematerijalnošću i uvijek nekim novim iznenađenjem otvara vrata trenscedenciji za kojim čovjek urođeno teži. Upravo ta otvorena vrata su izlaz iz zakučastih situacija, u kojima se svi mi ponekad nađemo. Kako sam već spomenuo, a u kojim situacijama razmišljanja o prodaji sistema sam se i sam nalazio, možda je pametnije sačekati neko vrijeme i sa strpljenjem i pažnjom analizirati svoje premise koje su nas uopće navodile na kupovinu, nerijetko preskupih uređaja. U svakom slučaju mogu ponovo konstatirati da se gore opisana događanja ponovo zbivaju u domeni ljudske psihologije, a ne tehnike, ili same ljubavi prema umjetnosti i glazbi, a što sa većom ili manjom pažnjom nastojim opisati i zabilježiti u svojim napisima.