AUDIO DNEVNIK

  tekst: Dean Baričić, ožujak 2007
  napomena urednika: većina stvarnih likova su u tekstu zamijenjeni izmišljenim imenima

  15. siječnja 2007.
Ušli smo u Novu godinu lijepog raspoloženja i volio bih da većina vremena prođe u takvom ozračju. Inace proveo sam 15 prekrasnih dana na godišnjem odmoru, što kod roditelja u Rijeci, a nekoliko dana smo mali klinci, supruga i ja proveli u toplicama Sv. Marin na Muri. Sve u svemu mogu reći da sam se prilično odmorio, a isto tako sam se malo odmorio i od HI-Fi-a. Dok sam boravio u Rijeci posjetio sam mog riječkog prijatelja audiofila Giannija i proveo nekoliko ugodnih sati u druženju i slušanju njegovog sistema. Mogu iskreno reći, iako sam se dugo vremena promišljao da je Gianni pretjerao s količinom novaca uloženim u Shun Mook elemente, da se svakako osjeti poseban ugođaj i postignuće koje ove male stvarčice rade na tuniranju zvuka. Zvuk je to bogat, topao s dozom posebne vrste energije i elegancije, kojoj mislim da uvelike pridonosi Shun Mook.
Naposlijetku došavši na posao prvi radni dan, pregledao sam poštu koja je bila zatrpana, a isto tako pogledao što ima novo na Audio pulsu. Rekao bih da je Marko u posljednjem tekstu pod naslovom Klasični audiofilski problemi, Vol.2 dotakao samu bit i smisao problema koji su svima nama koji se bavimo ovim hobijem često zajednički. Isto tako treba biti toliko pošten sam pred sobom , a onda imati i hrabrosti ista zapažanja i napisati i objaviti, rekao bih javno.
Povezao bih ovo pitanje kontrole nad iracionalim odlukama prilikom kupovine raznih Hi-Fi uredaja s pozivom na čistoću u pogledu spolnosti i bračnog života. Citirat ću odlomak iz Katoličkog katekizma, a vi prosudite koliko se isti tekst može primijeniti u svjetlu naših strasti prema HI-Fi-u:
"Čovjek može zapovijedati svojim strastima i tako uživati duboki duševni mir ili može dopustiti da strasti njime gospodare i tako postaje duboke nesretan. Čovjek ne smije dopustiti da bude vođen slijepoćom strasti, nego treba sam birati ono što je za njegovo dobro. Naš razum treba biti gospodar strastima i težnjema ljudske osjećajnosti. Gospodariti sobom može samo ona osoba koja je ustrajno i dugo radila na izgradnji svoj identiteta. Ovo je trajan posao koji traži puno odricanja i žrtve ali u konačnici daje osobi obilatu radost i mir."
Bez obzira o našem vjerskom stavu i religijskom osobnom iskustvu, mora se priznati da ove rečenice mogu isčitavati i u bilo kojoj svjetskoj religiji ili filozofskoj misli i da ih je teško poreći. Kao što sam znao već reći u prošlim zapisima, tanka je linija koja umjerenu i poželjnu dozu strasti prema bilo čemu pa tako i prema HI-Fi hobiju dijele od provalije u koju sigurno padamo ako strast prevlada nad raciom.
Ponekad si mislim da se u reproduktivnoj glazbi bilo živoj ili u našim domovima čak pretjerano naglašava važnost emocionalne note glazbe, a olako mimoilazi racionalni dio koji ta ista glazba isto tako sadrži. Ushit i ugoda, koja se doživljava pri slušanju vrhunske glazbe, kako sadržajno tako i interpretativo ne treba zanemariti i podcijeniti, ali posvještenje i vraćanju u racionalni dio života je isto potom nužan.
Zaključio bih ove rečenice mišlju da je po mojem poimanju duševni mir važan preduvjet ukupnog osjećaja zadovoljstva svojim životom i svime oko njega. Nažalost u današnjem svijetu sve je manje mogućnosti, znanja i poticaja za stvaranje preduvjeta za postizanjem duševnog mira i spokoja, kako u osobnom , tako i u obiteljskom ili društvenom životu. U stvari kad bolje razmislim, današnji tempo i nacin života stvara u nama namjerni nemir, koji se potom prividno, ali bezuspješno olakšava drogom, seksom, agresijom ili novcem.
Naposlijetku bih spomenuo i važnost poimanja pitanje u obliku rijeci SLOBODA, pri čemu se često zaboravlja riječ ODGOVORNOST, a isto tako i pojma PRAVA pri čemu se isto tako zaboravlja i riječ OBVEZE.

  9. veljače 2007.
Prošlih tjedana sam nakon gotovo 25 godina ponovo posegnuo za knjigama Ericha Fromma "Imati i biti" i "Umijeće ljubavi". Svakako bih preporučio svakome zainteresiranom za razmišljanje na te teme iste knjige pročitati ponovo, ako ste ih već davnih studentskih dana zdušno upijali. Ono što Fromm govori sredinom 70-tih godina prošlog stoljeća i te kako je aktualno i danas.
Nadalje na HRT 3 sam neki dan slušao najavu knjige Erberta Elliasa, sociologa i filozofa, pod naslovom Mozart sociologija genija. U knjizi koju čitam sa velikim zanimanjem, Mozart se promatra sa šire vizure ondašnjih socijalnih prilika, dajući nove poglede na život velikog umjetnika, a sagledavajući ondašnje društvene prilike. Interesantno je možda zapažanje Elliasa u istoj knjizi koje govori o uvjetovanosti umjetnosti u zadanim okvirima vremen i prostora, gdje publika traži odredenu formu i sadržaj, po svojem ukusu. Samo je lucidnost i hrabrost mladog Mozarta dozvolila velikom umjetniku iskakanje iz prostora sigurnog posla na dvoru u nesigurni život slobodnog umjetnika, te stvaranje djela koja su prešla zadane okvire poimanja glazbe tog vremena. Pitam se da li i današnja HI FI industrija podilazi na odredeni način ukusu potrošača odnosno konzumentata. Po mojem skromnom mišljenju dogovor bi bio pozitivan. Kako inače objasniti posmisao da uredaji nastali 50, 60, 70 tih godina prošlog stoljeća, koji se smatraju retro designom nemaju veći značaj u širem krugu ljubitelja HI Fi-a. Ono što je tada predstavljalo vrhunsko poimanje zvuka, takoder bi i danas bilo jednakovrijedno. Iako nas Hi Fi industrija u raznim časopisima i interent inačicama hrane slikom u neprestanom napretku, koji zasigurno postoji do neke mjere u kvaliteti dijelova uredaja, medutim koncepti dobrog designa i zvuka stvoreni u počecima Hi Fi-a i danas zasigurno imaju veliko značenje, te pružaju siguran oslonac za kreiranje raznih novih uređaja.
Inače, slobodnog vremena za slušanje glazbe i čitanje imam sve manje i jednostavno osjećam teret, kako posla, tako i svakodnevnog obiteljskog života. Veseli me da sam prekjučer kupio nekoliko prekrasnih ploča. Jedino ne znam kamo više ploče i knjige staviti, obzirom da su sve police pune.

  13. ožujka 2007.
Prije tjedan dana sam bio na Rijeci, polu privatno polu službeno. Veselilo me susresti se s kompanjerosom Giannijem. Proveli smo u petak ugodnu večer uz pršut, domaći sir i vino, a razumije se i zvuke glazbe iz njegova krasnog sistema. Kuzma Stabi 2, Stogi Ref, Shelter 501, AR i Jeff Rowland elektroniku. Zvuk s vinyla je bio veličanstven, produhovljen i rafiniran. Kompanjeros koristi i dalje veliki broj Shoon Mooka, ali naposlijetku i ti mali pakići i ostali rezonatori zasigurno doprinose onome sjajnom zvuku i atmosferi, koju sam po ne znam koji puta imao prilike doživijeti.
U subotu sam se takoder sreo s krasnim čovjekom Bobom, kojeg sam davnih dana upoznao preko zajedničkog prijatelja. Bobo je rafinirani ljubitelj glazbe i svega onoga što ima veze s glazbom i umjetnošću. Iako se relativno slabo poznajemo, našli smo vrlo brzo zajednički jezik i sličan ukus. Moram priznati da me zvuk njegovog sistema (Vincent elektronika i Sonus faber Eleta Amator I) jako razgalio i potaknuo na razmišljenje da je stara škola Sonusovih zvučnika možda i bolja od današnjih perjanica. Davnih dana, prije nekih desetak godina (koje su prošle prebrzo), Bobo je slušao iste zvučnike s Copland elektronikom i isto mi je također ostalo u lijepom sjećanju. U svakom slučaju ono što me je razveselilo je činjenica da zvučnik Electa Amator 1, koncepcija zvučnika stara preko 20 godina, s ne preskupom elektronikom Vincent daje tako krasan, rafiniran i bogat zvuk. Ponavlja se po ne znam koji puta priča da za ugodno slušanje vrhunski repoducirane glazbe ne treba kupovati pretjerano skup sistem, već isti izgraditi s ljubavlju i smislom za lijepo .
Jučer sam na televiziji oko ponoći gledao emisiju Na rubu znanosti. Bilo je riječi o teoriji kolektivnih mapa, sinkreciteta i sličnim metafizičkim idejama. Koliko su sugovornici govorili, a koliko se sjećam iz knjiga K. G. Junga pročitanim u studenskim danima, sinhornicitet je definiran kao psihički uvjetovana relativnost prostora i vremena. Zapela mi je s tim u svezi jedna misao jednog od sugovornika sugovornika, a to je da nas današnji mediji namjerno truju svim mogućim strahotama i utjeruju nam strah u kosti kako bi šačica moćnika lakše vladala i gospodarila većinom. Čini mi se, ma koliko ta ideja zvučala kao teorija zavjere, da ima nešto istine u rečenom. Naime gost emisije je iskazao potrebu pojedinca za kvalitetnijim, pozitivnijem i duhovnijem načinom razmišljanja, koji bi onda po teoriji sihroniciteta dao poleta općem pozitivnom raspoloženju čovječanstva koje je po mišljenju mnogih umnih ljudi na samom rubu samouništenja. Međutim nužan uvjet za taj rast duhovnosti je rad pojedinca na sebi.

  18. ožujka 2007.
Uzeo sam kasno uvečer u ruke knjižicu Anselma Gruna - 50 Anđela za dušu, koju sam kupio prošlog Božića. Isto tako sve ostale pročitane knjige istog autora mogu toplo preporučiti za čitanje onome koji je naumio raditi na sebi i nalaziti one male isječke iz života koji isti taj Život tada nadopunjuju i oplemenjuju. Kaže tako na početku ove male knjižice pisac: «U stanju mira i spokoja može covijek graditi osiguranu egzistenciju i doći do blagostanja. Riječ Eirene je povezana i sa skladom. Ako je sve za čovjeka u skladu, tada možemo skladno živjeti u suglasnosti sa svojim srcem, ali i u skladu sa svojom braćom i sestrama. Tada nastaje sklad srdaca i skladno suzvučje vanjskih odnosa». Pišući ove retke slušam Tristana i Izoldu, iako nemam česti običaj slušati glazbu na nacin zvučne kulise, medutim napetost tonova Tristana i Izolde bude u meni isto tako očekivanja i dozu napetosti u pročitanom tekstu. Sigurno je da nemam namjeru pročitanu knjižicu citirati ili prepričati u cijelini, medutim osjećam potrebu staviti na papir one misli koje su u skladu s mojim poimanjima pristupa životu i našem hobiju. Tako na drugom mjestu pisac piše o Anđelu mira: " Ne postoji samo mir medu ljudima, nego i unutarnji mir, mir duše. Ovdje se radi o tome da zaštitimo unutarnji prostor duše i ne pustimo nepijatelja naše duše da u njega prodre". Ove riječi mi nisu nepoznate jer upravo citajući iste ponovo razmišljam koliko je i za slušanje glazbe potreban unutarnji mir i spokoj. Katkada sam znao u trenucima rastresenosti i uzmenirenosti kojekakvim brigama posvetiti se slušanju glazbe. Moram priznati, ukoliko sam slušao u tim trenutcima taktove Mozarta, Bacha ili Vivaldija da sam nakon nekog vremena osjetio osjećaj opuštanja, medutim moja najdublja i najljepša iskustva sa reproduktivnom glazbom su ipak bila povezana i sa trenucima posebnog duševnog mira kako u meni tako i u bliskom okruženju. Još i danas se mogu živo prisjetiti tih trenutaka i preslušanih ploča, te živopisno oživjeti drage uspomene.
Zapazio bih i slijedeće rijeci Gruna u obliku jedne anegdote: Mladi monah pitao je iskusnog monaha zašto neprestano sudi o drugima. Starac odgovori: jer ne poznaješ sebe. Tko poznaje sebe, ne sudi o drugima. Kao što mladi monah treba starca, tako ti trebaš Andela koji će te obzirno dovesti do samospoznaje. Tada nećeš osuđivati ni sebe, ni druge ljude». Do sličnog stava sam došao i na osnovu vlastitih iskustava i spoznaja, a ponajviše u pogledu osudivanja i kritičkih osvrta o slušnim iskustvima pri slušanju tudih i vlastitog sistema. Jasno da je dozu kritičnosti ne treba odbaciti, međutim biti prežestoki sudac, a ne stavljati slušnu sitaciju u širi kontekst, zasigurno budi u nama frustracije i neželjene osjećaje promašenosti.
O Anđelu zaborava nadalje Anselm kaže kako zaboraviti znači napustiti nepravdu koju mi je drugi nanio. Ne smijem zaboraviti prebrzo. Inače bi uvrede bile potisnute. Moram najprije pripustiti srdžbu. Ali zatim je važno pustiti da prosto prođe i zakopati je i zaboraviti. U ovom smislu zaborav je najviši oblik praštanja. Pravi cilj zaborava je u tome za zaboravimo sama sebe.
Poznajem ljude koje se neprestano vrte oko sebe. Kad su na godišnjem odmoru, ne mogu se prepustiti ljepoti krajolika, jer se pitaju, jesu li izabrali pravi godišnji odmor (ne zvuči li nam ovo slično s pitanjem da li smo izabrali prave komponente) . Pri svemu što čine, na njihovom putu stoji vlastiti ego... Zaboraviti sebe umijeće je stvarno biti nazočan, biti sasvim u trenutku, potpuno se prepustiti onomu što upravo JEST. Samo ako prestanemo razmišljati i o sebi i svome djelovanju prema van, mogu se upustiti u susret i razgovor. Tada mogu uživati u onome što tu među nama nastaje. Naposlijetku bih ovom malom crticom zakljucio ohrabrujućim riječima «Kada te Anđeo nauči umijeću zaborava, osjetit ćeš toliko intenzivno opažaš sve oko sebe, kada odjednom postaneš sposoban uživati i kušati trenutak, kušati život sam, biti sasvim u kušanju i tako naskutiti bogatstvo bića». Rekao bi slobodno da se procitani tekst slobodno može primijeniti i na podrucje hi-fi-a, kada zaboravljajući na sistem i komponente koje sviraju u trenutku vremena osjecamo svu puninu, ljepotu i bogatstvo glazbe koju pri tome slušamo.