AUDIO ANTOLOGIJA, VOL. 18

napomena urednika: ovi tekstovi su nastali kao rezultat dopisivanja dvojice audiofila i prijatelja, njihova imena ću ostaviti van dosega javnosti. Pojedina imena i nazive sam editirao, ostatak teksta nisam dirao kako bih sačuvao autentičnost. Tekstovi su bezvremenski, duhoviti, iskreni, poučni i - antologijski. Uz napomenu da ovdje izneseni stavovi nisu nužno stavovi Audio Pulsa.


Dragi moj prijatelju,

što se tiče tvojih zvučnika, opusti se malo, ja se ne bih previše opterećivao time od kojeg materijala je izrađena kutija tvojih zvučnika. Što se mene tiče, mogao bi zvučnik biti izrađen od piljevine ili kartona - ako dobro svira, što te briga od čega je. Nemoj se ljutiti što ti ovo govorim, ali malo se više opusti i vezano za hifu, a i vezano za život, nemoj dopustiti da te primi i zarobi audiofilis nervosis. Mišljenja sam da nije bitno ni koje je marke (tj. brenda) tvoje pojačalo ili zvučnik.

Kakve veze ima materijal od kojega je izrađen tvoj zvučnik prema svim onim notama i muzici koju imaš? Jasno da se radi o ograničenju uma i nekakvoj tvojoj fiks ideji. Ma lako je meni seruckati, a radi se o tebi bitnoj stvari...

I pusti to sekiranje oko kabela na miru, kabeli jesu bitni, ali nisu presudni. Možda bolje da PRVO riješiš probleme koje imaš sa sobnom akustikom, a TEK ONDA da se baviš s kabelima. Da, znam, i ti ja smo sto puta razgovarali o problemima koje ti soba donosi, ali stvari se po tom pitanju još nisu pomakle s mrtve točke... Ponovit ću i ovo: mislim da bi zbilja bilo dobro da taj OGROMAN rack koji imaš, da ga zamijeniš za neki manji i horizontalni, ovako ti stoji direktno između zvučnika i ometa nastanak zvučne slike.

Mi svi često TAKO GROZNO griješimo kada se stalno fokusiramo na novu kupnju, novu audio komponentu, novi apgrejd. Hej! Stani, uspori, smiri malo. Ajmo se sad malo fokusirati na ono što imamo doma, ajmo u tome barem malo uživati. Jedna od većih mudrosti života jest život prihvatiti SADA I TU, a o tome govore i mnogi teolozi, filozofi, budisti i ini. Carpe diem. Mi smo kao oni psi na utrci, ispred nas se stavi plišani zec i mi trčimo k'o ludi da ga što prije ulovimo. Ok, dobro je da imamo nešto ispred sebe što nas draška i vuče, to je kao nekakvo gorivo koje nas tjera naprijed.... Ili možda UNAZAD?? Koliko puta smo mi svi kupili neki uređaj, a onda smo se križali i lupali glavom u zid? Nama je valjda u naravi da težimo onome što NEMAMO, to je način razmišljanja koji nam je svojstven, a rad na sebi može donijeti poboljšanje stanja svijesti u kojem prihvaćamo ono što IMAMO, a ne da plačemo jer nešto nemamo.

Generalno, stanje svijesti na Zapadu je u velikoj krizi. Prodali smo i/ili izgubili radost i jednostavnost života. Nekoć smo bili sretni da imamo posao, stan, Fiću ili Stojedinicu, nekakvu kantu od RIZ-a i slične materijalne stvari koje su bile u funkciji, a ne same sebi svrha. U međuvremenu, uvjerili su nas u neke druge vrijednosti. Ili možda nisu? Ja npr. doma još uvijek imam veliki, debeli televizor koji me u ono doba koštao nekoliko tisuća maraka i koji sve ove godine radi bez ikakve greške. Ajde mi reci, zašto bih ga mijenjao za tanki televizor? Zato jer to rade svi drugi ljudi? Kud svi Turci tud i Mujo? Da li da i svoju ženu mijenjam za neku mršaviju i mlađu?! Da li da i ona mene mijenja za nekog mršavijeg i mlađeg?! Ovaj moj debeli telkač ima tako dobru sliku kakvu većina ovih modernih tankih može samo sanjati, gledao sam po specijaliziranim trgovinama mnoge te nove telkače i većina njih ima užas sliku.

Veličina života je u samom ŽIVOTU. Tajna života je u samom životu, u prihvaćanju onoga što je sada, u punini vremena, u prihvaćanju da je to sada jedino moguće. Mi svi smo sebični umovi, egocentrici. Stoga često sakupljamo nepotrebne audio uređaje čiji smo robovi. Pričao sam ti o servisu moje punice starom preko 100 godina nad kojim ona strepi. Lijepo da je taj prekrasan servis očuvan 100 godina, a opet ako se razbije i jedan tanjur ne znači da je to kraj svijeta, isto je i za moj ili tvoj zvučnik koji više nije kao što je bio prije 10 ili 30 godina.

Pa vidiš i sam na šta današnji svijet liči. Treći svjetski rat samo što nije tu (nadam se da sam u krivu). Čovjek je čovjeku najveći neprijatelj. O vremenskim nepogodama da i ne govorim. Uživaj danas jer sutra tko zna što slijedi.

Živ mi ti bio. Do idućeg puta!

... par dana kasnije...

Dragi moj amigo,

da li je život u provinciji, kako ti nazivaš Rijeku, dobar ili loš? Prije bih rekao da je to u većem dijelu prednost nego mana. Ti nisi bombardiran sa sijaset munja i bljeskova koje proizvodi veći grad poput Zagreba. U Rijeci jest možda dosadnije, ali to je i pitanje načina života i preokupacija koje imaš i kojima se zanimaš. Ne treba ništa biti loše u tome da su čovjeku mir i dosada ono što mu ponekad pravi društvo. Jer prevelika napetost samo rađa nervozu. Dragi moj, kada bi ti samo znao koliko ljudi ja znam koji bi sve dali da se mogu odseliti iz Zagreba, maknuti se od tog silnog betona, asfalta, buke i zagušenosti.

Od svega gore navedenog, mislim da je upravo buka velik neprijatelj normalnom i zdravom životu čovjeka. Bilo da se radi o automobilima i motorima koji ti prolaze ispod prozora, kafiću koji se nalazi u zgradi ili susjedu koji buši po zidu dok ti spavaš poslije ručka. Pretpostavljam da je buka veliki uzročnik stresa i čitavog niza psihofizičkih bolesti. Svima nama fali više mira i tišine. Ne znam da li sam ti ovo ikada rekao, ali mene je kod slušanja hife uvijek jako veselila tišina između taktova. Ona tišina koja napeto čeka novu notu, ona tišina koja sluti nešto i samo čeka što će se iduće dogoditi.

Što se tiče novotarija u hi-fi svijetu, puno se priča o computer audiju. Ja sam ti tu pravi neznalica. I moram priznati da me, osim internet radija, to preveć niti brine niti zanima. A što se tiče tvog pristupa slušanju, pa jasno da se život ne može i ne smije nikako svesti samo na fotelju i slušanje hife. Da, da, hifa nama nije samo hobi, ona je puno više od pukog hobija. Ali postoji život i pored hife, nećemo se valjda pretvoriti u vampire koji danima nisu bili na svježem zraku, koji samo slušaju svoje sustave i stalno nešto drndaju po sustavu tražeći Sveti gral. Zbilja mislim da ne smijemo biti robovi tim metalnim ili drvenim hifi kutijetinama. Iznenadio me nedavno prijatelj koji je pokazao da nije rob ili fetišist, čovjek se zasitio zvučnika Sonus Faber Amati Homage i prodao ih po kratkom postupku. Kaže da se zasitio tog zvučnika, da ga je počelo smetati i biti opterećenje što ima tako skupi zvučnik. I navodi da ga je za slušanje potrebno jače nagariti, tako da o nekom easy ili tihom slušanju nema ni govora. Ok, pitanje je zašto i kako je on taj zvučnik nabavio ako ima premalu slušaonicu, ja mu to nikada nisam htio reći da ga ne povrijedim.

Znam samo da si je silno želio taj zvučnik. Njegova odluka, njegov novac. Sjetio sam se Serblinovog intervjua u kojemu se spominjala razlika između američkog i europskog pristupa slušanju glazbe i hife, ali i pristupa životu općenito. U Americi je sve preveliko, skoro da bi slona progutali. U Europi je to nešto drugo, uopće i ne treba objašnjavati što je nama primjerenije. Ti veliki, napumpani uređaji sa silnim Wattima su američke vratolomije koje mene osobno uopće ne diraju niti zanimaju. Gdje je tu osjećaj za mjeru? Mjera života je mjera onoga tko mjeri svojim aršinom, ne sudim pritom ni onima koji zinu više no što im stane u gubac, već žalim da ne mogu biti odmjereniji. Naravno da ni ja nisam u svemu odmjeren, pa možda bolje da ne dijelim packe drugima.

Pozdrav do idućeg puta!