AUDIO ANTOLOGIJA, VOL. 15

uvodna riječ urednika: ovi tekstovi su nastali kao rezultat dopisivanja dvojice dugogodišnjih audiofila i prijatelja, njihova imena ću ostaviti van dosega javnosti. Pojedina imena i nazive sam editirao, ostatak teksta nisam dirao kako bih sačuvao autentičnost. Tekstovi su bezvremenski, duhoviti, iskreni, poučni i - antologijski. Uvjeren sam da ćete uživati čitajujući ih! Uz napomenu da ovdje izneseni stavovi nisu stavovi redakcije Audio Pulsa.

Bok, prijatelju!

Naprosto je nemoguće objasniti što se to događa kada slušamo muziku! Ne samo nama, već i "najvećim" naučnicima na svijetu. Iako puno znamo, znamo jako malo. Znamo otprilike kako izgledaju korice knjige, koliko bi knjiga mogla imati naslova ili stranica, ali suštinu životnog teksta - o tome nitko nema pojma. Zato su i vjere potrebne (da ispune "prazninu", tj. da je "objasne"), ali zato su i tako uspješne. Sve vjere su uspješne. Svi sistemi propadaju, a vjere opstaju. Mislim da to govori upravo o toj praznini našeg saznanja, kao i vrlo velikoj ograničenosti moći shvaćanja. Naravno, postoje Tesle, Freudovi, Michelangeli, ali oni su po par u stoljeću, po par u ljudskoj povijesti. I samo su sitni pedalj dublji od prosjeka, toliko je bezgranično ono nepoznato u nama i oko nas.

Ja smatram da su životinje savršena bića, čovjek nije. Životinje ne posjeduju tu prazninu koju nosi čovjek. One su savršene u svojem postojanju, a mi smo kilavi, nama trebaju stalno nove sheme i novi poticaji, filozofije i vjere, nova pojačala i tuđe žene, države i cijela kugla zemaljska. Mi smo ti koji stalno nešto kopamo, tražimo, umišljeni u svojoj tako očitoj inferiornosti spram svih drugih bića na planeti. Majčica Gea nas sve teže i teže podnosi. Našu bahatost, pretencioznost, svemirsku glupost i egoizam. Ovu masu od par milijardi ljudi koja se stalno međusobno ubija i kolje, a zaklinje se na razne bogove. Životinje su mirne same sa sobom, s prirodom i s Bogom. One su pažljive prema majci Gei, one su jedini poslušni božji stvorovi. Životinje vole život i štuju Stvoritelja. Čovjek mrzi život (da li svoj ili tuđi, nije bitno), a time i Stvoritelja.

Što se to događa kada slušamo muziku, dakle, nitko nema pojma. Možemo se igrati i pričati o ćelijama, zvukovima atoma, DNK-u, možemo čak i točnije locirati neka objašnjenja. Ali sve je to samo sićušni dio cjelokupne priče o kojoj ne znamo skoro ništa. Sasvim sigurno da svaki proizvođač pojačala ili zvučnika polazi od svoje ideje kako zvuči "dobar zvuk".

Serblinova ideja o intimi je bila njegova ideja. Za mene intima nije nimalo vezana s veličinom. Niti je to slučaj kod arhitekture ili umjetnosti općenito. Veličina nije faktor koji igra, kvaliteta igra. Jedan veliki prostor može biti savršeno uređen i stvarati takvu intimu koju često ni mali prostor ne uspijeva postići. Da imam brdo para sigurno bih imao veliku slušaonu i velike zvučnike. Ne radi većeg basa, veće pozornice, ništa od toga "većega". Slušao bih, sasvim sigurno, isto ovako tiho kao što to radim u mojoj (ne baš) maloj prostoriji. I siguran sam da bi zvuk bio još veličanstveniji. Međutim, ne živimo u dvorcima, živimo s desecima drugih ljudi u istim zgradama i u vrlo skučenim prostorima. Unutar ove nezaobilazne stvarnosti, male kutije su pravo čudo i to što one ne mogu "do daske" prenijeti ama baš sve, to mi uopće nije bitno.

... par dana kasnije...

Pozdrav!

Ja sam sa zvukom svog sistema zadovoljan i to je ono najbitnije. Jasno, uz realna ograničenja (kao i kod tebe), u sferi manjka donjeg basa. Uz napomenu da sam (kao i ti) često stremio nekakvom zvuku - a koji nisam znao definirati i opisati! Kada čovjeku u glavi nije jasno što hoće, tada ne može ni dobiti to što hoće. A kad se približi toj asimptoti, uvijek se fokusira na onih malih 5 do 10% koje ne može dobiti. Po meni je pomiriti se s onime što imaš trenutno u životu (bio to posao, novac, auto, žena, prijatelji...) bitna pretpostavka da budeš makar malo zadovoljniji. A kada si otvoren prema onome što imaš i što dolazi, a ti to prihvaćaš ne kao fatum ili usud već jednostavno kormilariš kroz buru života, sve ispadne na dobro. Jasno je da to što govorim i pišem izgleda nalik nekoj utopiji i prevladavanju pasivnog načina primanja svega onoga što život nosi, koji puta dobro i koji puta manje dobro, ali treba vjerovati pozitivno, razmišljati pozitivno. Možda nisam uvijek u pravu, ali mislim da nisam ni daleko od cilja, a cilj je proći ovim svijetom i u životu činiti dobro.

Baviti se lošim mislima i iskustvima dodatno napinje naš um i emocije, a tim mislima i emocijama često ne možemo upravljati. Upravo zato su emocije toliko nestalne i podložne raznim vanjskim uplivima, a kormilo je teško držati. Takve nas emocije bacaju na sve strane, razdirući naše srce i misli.

Vezano za tvoje pitanje oko pojačala, nadodao bih da sam još kao mlad i neiskusan audiofil došao na pomisao da bi u mojem Sansui pojačalu bilo jako dobro promijeniti interno ožičenje. Kada me serviser pitao što bih htio time postići, ja posramljen nisam znao odgovoriti. Tako da sam kasnije shvatio, i to jako dobro, da gluplje pitanje nisam mogao niti postaviti.

Do idućeg te puta pozdravljam!

... par dana kasnije...

Prijatelju,

hajde mi javi kada prikopčaš svoje staro pojačalo, pokušaj ga hladne glave komparirati s novim. Zaboravi na činjencu da je novo pojačalo podosta skuplje od starog. Pokušaj prepoznati da li novo pojačalo ima zvuk za kojim žudiš. Pokušaj naći onaj feeling koji ti kaže da je to ono pravo, da dalje ne želiš ići. Prepoznati taj trenutak, taj zenit - to je tajna života. Prepoznati oko sebe dobre ljude koji zrače pozitivnom energijom je isto tako umijeće, a stječe ga se tijekom cijeloga života.

... par dana kasnije...

Lijep pozdrav,

moj trenutni interes je usmjeren na gitaru i svaki slobodan trenutak posvećujem tom instrumentu. Gitara mi je nedavno modificirana, tj. zamijenjena je hvataljka gitare s ebanovinom i to se odmah čulo. Gitara svira kao pravi koncertni instrument i to te jednostavno vuče da je uzmeš u ruke i proizvodiš zvukove. Slična je to priča i kada naš Hi-Fi sistem svira u punoj ljepoti i kada čovjek koji put ne može do dugo u noć na počinak, jer intuitivno zna da će sutradan čarolija - nestati. Možda to i jesu trenuci čarolije koja nestaje u ponoć, i kada se poput Pepeljuge brzim koracima opraštamo od svijeta imaginacije, a ostane samo neka staklena cipelica ili sličan trag netragom nestale čarolije.

Što se tiče hi-fija, moj interes je splasnuo, napravio sam mali odmak - i to uopće nije loše. Predugo, prečesto i preintenzivno uživanje i konzumacija nečega (bilo jastoga, duhana...) nije dobro, tako da poneki mali odmaci dobro dođu, a kako bi čovjek sagledao iste pojave i iz nekog drugog kuta.

... par dana kasnije...

Bok, amigo!

svi znamo kakv utjecaj na zvuk ima položaj zvučnika u prostoru, 2 ili 3 cm lijevo ili desno, naprijed ili natrag - i promijeni se zvuk. Iako ja mislim da ti i jesi manje-više previše okupiran zvukom. I nisi jedini takav u mome okruženju, ima ih više. Vjerujem i znam da tebi nije samo do zvuka, kao i većini ovih koje spominjem, i to mi je drago. S druge strane, razumijem i tvoje traganje koje je meni ponekad isto bila tema za razmišljanje. Mogu svjedočiti o trenucima kada bih nakon kvalitetno reproducirane i doživljene seanse s nekim dijelom otišao na počinak u sedmom nebu i spavao kao beba. Bilo je ipak više trenutaka kada bih otišao na spavanje loše volje jer nešto sa zvukom nije bilo dobro. Ili samnom nešto nije bilo u redu.

Ti i sam znaš da zvuk sam po sebi ne znači puno. Istina je da mi težimo kvaliteti, ali kada to preraste u "must-have", to je patologija. Nitko me ne može razuvjeriti da nije tako. Ne predbacujem ti ništa, samo se prisjećam svojih bolesti ili stanja kada nisam imao ono što sam želio ili očekivao da bih trebao imati "jer ja to zaslužujem".

Tako sam neki dan vodio razgovor s prijateljem audiofilom koji je podosta razočaran, i to iz razloga što ga je ostavila supruga nakon više od 30 godina zajedničkog života. Na moja razmišljanja kako ponekad osjećam grižnju savjest zbog potrošenih novaca na svoj egoistični Hi-Fi hobi, on mi je odgovorio da ja na to imam pravo. To i ja znam, svatko od nas ima pravo potrošiti to što malo zaradi na ono što mu je gušt. Da li sam trebao potrošiti te novce na djecu, ženu ili nešto treće - to neću nikada saznati. Znam samo da me ponekad grize savjest, to je sve što znam. Oko grižnje savjesti i nekakve krivnje, bilo osobne ili kolektivne, svatko neka priča sam za sebe, jer to je duboko u nama i svatko od nas sa svojim životom ima neku drugu priču.

A opet, priče su često toliko slične i tipizirane, da ne mogu ne vidjeti neko obrasce ponašanja i reagiranja na ono što doživljavamo pri kupnji novog uređaja. Svakome je jasno kao dan da su to nekakvi nadomjesci za sijaset stvari koje bi htjeli imati više od Rolexa ili Bentleya. Kao da su bogati ljudi puni mira i veselja jer voze skupi auto ili imaju skupi sat. Jasno je posve da su to "štake" kojema mi ljudi krpamo svoje nemire i nesigurnosti, pa na taj način želimo reći "Ja sam voljen i želim biti prihvaćen". Da, želimo biti prihvaćeni od bližnjih, prijatelja, šefa, djece, žene, a način na koji to iskazujemo često je odbojan i nama samima, i onda se sramiš samog sebe i svoje egocentričnosti i nekakve važnosti koju bi želio imati. Svi mi igramo nekave uloge koje si manje-više sami zadajemo, i koji puta je to u skladu s našim bićem, a više puta i sami osjećamo da to nije prava rola za nas. To svatko mora i može osjetiti ako je dovoljno iskren, jer onda kada si u skladu sa samim sobom, u skladu si i s prirodom i ljudima, i ljubimcima oko nas.

Često si mi znao spomenuti da te je često puta bolje kužila tvoja maca nego draga. I to je ono što nam fali. Fino tjuniranje s okolicim i nama samima. Taj osjećaj kada je sve posloženo je božanstven i ispunjava svaku poru našeg bića, duha i misli. Nisam otkrio nikakvu toplu vodu, a najmanje sam pozvan da drugima oko sebe tumačim što bi trebalo živjeti ili biti... Teško je biti sa samim sobom. Teško je biti zadovoljan sobom. Teško je suditi samom sebi na primjeren način. Kada jednog dana budemo promatrali svoj cjelokupni život iz perspektive cjeline, smijat ćemo se nekim trenucima koji su bili kao betonski zid oko nas. A izlaz je bio ili u podu ili gore. Najgore je misliti da izlaza nema, pa i ova trenutna svjetska situacija je toliko zabrinjavajuća da čovjeka tjera u očaj i paniku. A nije istina, bilo je i težih vremena, ali svakom je njegova muka najveća i uvijek su vremena bila bremenita. Da li je našim precima u spiljama ili šatorima bilo lakše nego nama? Da, oni možda nisu imali zagađenje reklamama, mržnjama... Televizija, telefon, radio i struja su stari malo više od 100 godina, a što predstavlja tih 100 godina tijekom cijele ljudske povijesti? Ništa, iako taj silan uzlet u tehnologijama na čudan način prede mrežu među ljudima. Ti danas prdneš na Aljaski, a onaj u Novom Zelandu to zna za par sekundi. Taj način povezanosti i premreženosti ljudi, koji puta nas to zastrašuje i mislimo da je bolje bilo ljudima prije X godina bez svih tih stvari. Ali ne zaboravi da život ide ipak naprijed, nezaustavljivo i moćno. Taj strah koji mi imamo od novoga je usađen u ljudsku psihu. I zato, vjeruj mi osjećam, da se na nekom tragu javlja buđenje svijesti kod ljudi i kao da cijela Zemaljska kugla pulsira i ključa da se rodi neko novo doba... Naša priča oko hi-fija je puno šira i sveobuhvatnija, pa stoga ti želim da nađeš svoj mir u sustavu koji imaš, i to danas, ne sutra. Ovo danas što živimo i jesmo je onaj ili ovaj tren u kojem se nešto stvara i događa. Sutra možda nećemo dočekati...