AUDIO ANTOLOGIJA, VOL. 14

uvodna riječ urednika: ovi tekstovi su nastali kao rezultat dopisivanja dvojice dugogodišnjih audiofila i prijatelja, njihova imena ću ostaviti van dosega javnosti. Pojedina imena i nazive sam editirao, ostatak teksta nisam dirao kako bih sačuvao autentičnost. Tekstovi su bezvremenski, duhoviti, iskreni, poučni i - antologijski. Uvjeren sam da ćete uživati čitajujući ih! Uz napomenu da ovdje izneseni stavovi nisu stavovi redakcije Audio Pulsa.

Ciao!

Evo mene opet u mojoj najdražoj fotelji za slušanje glazbe. Ako bi se pravila nekakva statistika, ovo je zasigurno mjesto gdje sam proveo jedan od najdužih perioda u svom životu. Maloprije sam sjeo i upalio Mezzo. Neočekivano dobra muzika krenula je od prve sekunde. Moderna, (melodična, ne atonalna) s cijelim orkestrom, ali i sintesajzerima - muzika za balet. Ugodno sam iznenađen kako dobro funkcionira zvuk klasičnog orkestra zajedno s elektronikom. I jedan i drugi zvuče toliko prirodno da se samo nadopunjuju - tamo gdje timbrički prestaje zvuk akustičnih instrumenata, nastavlja elektronika. I vice-versa.

To me navodi na pomisao da sam (smo?) toliko, ali toliko raspredao o tome što sve ne fali u zvuku mog Hi-Fi sustava, kako radi ovaj ili onaj kabel, komponenta, soba, sunčeve eksplozije itd, a sada kada je "dlaka (balvan...) iz oka" skinuta, kada se je desio taj mali, ali toliko veliki skok u iskonsku prirodnost-magičnost sistema za reprodukciju zvuka, kada je konačno sve leglo na svoje mjesto, osim par riječi općih konstatacija, ja šutim!? Nije baš da šutim, ali srazmjerno postignutim rezultatom i srazmjerno Ljepoti koja iz ovog zvuka proizlazi, očito ti to ne stignem reći, a trebao bih!

Kako sam ti bio rekao: imam dojam da se, figurativno rečeno, mozak više ne napinje u ispravljanju (i slušanju) zvuka i istovremeno, slušanju glazbe. Sada moj mozak samo sluša glazbu i sve što je u njoj. Kada je klasika ili bilo što drugo (simfonijski orkestar ili solo, uopće nije važno) odsvirano s nadahnućem, to se čuje! Čuje se interpretacija. Pa čak i onda kad je snimka prosječna. Kao što se čuje i kada nema nadahnuća ili osobnosti u izvedbi, iako snimka može biti "savršna". Ovdje govorimo o "krovnoj" dimenziji zvuka... gdje drvo progovori...

Ovo što sad imam je naprosto - zvuk koji mami. Savršen zvuk? Ne! Postoje detalji koje bih rado "dotaknuo". Međutim, UOPĆE mi ne smetaju i potpuno sam svjestan da UOPĆE nemam potrebu za tim. Sve moje "fiksacije" na ovaj ili onaj dio muzičkog spektra koji "ne valja" (malo je falilo da kupim sub) su nestale.

Samim tim je konačno riješena i jedna druga, "filozofska dilema", a koja me je podosta zaokupljala u zadnje vrijeme i doslovce zamarala, a radilo se o vječitom pitanju da li ja tragam za fantomima zvuka koji u stvari ne postoje ili postoje, ali se stalno mijenjaju - što dođe na isto - ili je taj Zvuk ipak realan, samo što ja do njega još nisam došao...!? Danas ZNAM da nisam toliko dugo godina lupetao... A što bi značilo da sam se "bavio" najglupljom i najnepotrebnijom (koliko i bezobrazno skupom) stvari na svijetu... A što sam prečesto imao dojam! Dakle, ljudi umiru od čega sve ne! A ja kupujem nekakve audio uređaje i dobijam živčane slomove radi komadića kabela za struju koji ne funkcionira kako je to mali Perica sebi utuvio u razmaženu i praznu glavu!? I sada, ono vječito pitanje i nadasve poruka hifistima u povojima ili onima koji su već oćelavili ili osjedili u iščekivanju Godota: da li se je sve to "isplatilo"? Moj odgovor je samo jedan: DA!

... par dana kasnije...

Ciao prijatelju,

a tko ne želi imati sve naj-naj? Naravno, u okvirima mogućega! Barem težiti k tome, što ne znači i biti stalno nesretan jer uvijek postoji bolje i bolje, i više i više, i ljepše i ljepše... Nakon što je čovjek proveo 30-ak godina u pažljivom odabiru audio sistema, ne bi li bilo APSURDNO kupiti najjeftiniji i po svim informacijama najograničeniji medij za slušanje radija, samo zato što je najjeftiniji?! To bi bilo kao da godinama "ugađaš" odnos pojačala i zvučnika, i onda kupiš najjeftiniji CD uređaj ili gramofon! Ili ono što su mnogi moji poznavaoci radili: bacili ogromnu lovu na sistem i onda slušali isključivo prepržene CD-e u bilo kojem formatu, samo da je besplatno, tj. jeftino.

Nije mi baš posve jasno da se okaljeni hifista koji je potrošio masu svojeg vremena i love na hi-fi sistem čudi što jedan isto tako okaljeni hi-fista (tj. ja) razmišlja i "traži" najbolji mogući zvuk s novog sistema slušajući radio "valove"? Ne tražim ja ništa "naj-naj", pokušavam naći samo nešto što zvuči DOBRO. I spreman sam platiti DUPLO veću lovu za "malo" bolji zvuk. I to je sve.

Čemu "malo" ili "više" boljeg zvuka? Pa čemu onda cijela hi-fi-priča??

Ja, isto kao i ti, pogotovo otkad su tu drugi strujaši, UOPĆE ne razmišljam da li danas ili sutra sve to skupa zvuči ovako ili onako. I kad zvuči "loše", još uvijek zvuči jako dobro i nema tu više NIKAKVE nervoze, opterećenosti, patologije s moje strane. Ovaj i više nego duplo skuplji streamer spram osnovnog, tj. prvog modela, a koji ću uzeti, po svim mogućim informacijama radi stvarno puno bolje. Onaj najskuplji model radi vjerojatno još bolje, ali me u suštini ne interesira. Ne interesira me jer cijela ova priča postiže novitete svakih pola do godinu dana, a cijene padaju kao i kod foto-aparata ili mobitela, tj. padaju a da nisi stigao ni preuzeti uređaj. A onaj sljedeći je već bolji za x-tu stvar... Prvi streamer za koji se kaže da zvuči stvarno hi-fi je to što ću kupiti i to je cijela "priča".

Izgleda da su tvoje želje, na kojima ti toplo zahvaljujem, već ostvarene, a da "nova godina" još uopće nije još došla! Ja sam jako zadovoljan sa zvukom koji u ovoj prostoriji imam, ne "čujem" više pomanjkanje ovoga ili onoga (iako čujem i to), čujem i kada je kada je bolji ili gori dan, i pogotovo i JEDINO razliku u kvaliteti snimke, a na što ne mogu utjecati niti mi pada na pamet.

Od zadnje promjene stvari, sasvim sigurno da posvećujem 20% više vremena slušanju glazbe, a to je bio moj prvi i JEDINI cilj sa svom ovom pričom: Glazba!

... par dana kasnije...

Bok prijatelju,

jedna od stvari koja me svojedobno bila začudila u Americi je bila činjenica da ulice počinju s brojem 100. Njihove ulice i gradovi, njihovi auti i frižideri, njihovi trbusi i stražnjice su - iznenađujuće veliki. Što se tiče velikih zvučnika, ne mislim da je to samo njihova karakteristika. Mozak voli kada mu se tepa, mozak voli jake emocije, jake doživljaje, slike u boji, zvukove sa svih strana. Mozak, baš poput čovjeka, je prirodno lijen. Osmjehuje se stvarima koje mu podilaze, a ljuti se na one koje od njega traže napor, napor bilo koje vrste, od učenja do slušanja. Tu se ne bih složio sa Serblinom da muzički kutak mora biti malen, zašto bi to trebao biti? Ako je netko dovoljno bogat, on će si priuštiti i veliku dvoranu za slušanje, kao i jaka pojačala i velike zvučnike. Sasvim sam siguran da će takvom čovjeku mozak sasvim lagano titrati, s osmješkom na rubu usana, vrteći milimetarski uši na sve moguće strane ne bi li uhvatio i najmanji detalj sa snimke.

Mislim da je pitanje veliki ili mali zvučnici nepostojeće. Sasvim sigurno da će veliki zvučnici puno lakše i impresivnije puniti prostoriju sa zvukom i da će opća veličina slike pridonijeti općem rasterećenju lijenoga mozga. Naravno, problem je dublji u smislu da se ipak treba prvenstveno izdvojiti pozamašnja svota novca, ali i to nije dovoljno, daleko od toga. Koliko puta smo bili svjedoci raznih super sistema s velikim (ali i malim) zvučnicima kojima je realno nedostajalo jako puno toga, nedostajao je krajnji rezultat: Muzika, neovisno o veličini.

Odavno znamo da potrošiti veliku lovu za cijeli sistem nije uopće nikakva garancija dobrog zvuka. Problem, a koji bi stručnjaci (elektroničari?) mogli vrlo lako obrazložiti je u električnoj nekompatibilnosti uređaja. Od predpojačala spram pojačala, od izvora zvuka spram pojačala, od pojačala spram zvučnika, od zvučnika spram prostorije, od interkonekta do zvučničkih kabela.... Putevi su jaako dugi! Uopće se ne slažem da smo u "novoj" Hrvatskoj toliko bogatiji za razne mogućnosti kupnje. I u doba crnoga mraka, moji prijatelji u Rijeci su bez ikakvih problema kupovali ono što najveći dio mlađih danas može samo sanjati. Platili bi carinu i stvari bi dolazile na konsignacijska skladišta. Iako danas imamo "zastupnike" i ostale dilere, niti cijene a ni neke veće mogućnosti ne postoje. Naravno, ima sijaset uređaja koji se po dućanima mogu poslušati, ali to je samo i samo u Zagrebu. A Hrvatska NIJE SAMO Zagreb!

Sastaviti liniju koja si paše je ISKLJUČIVO stvar proba i slušanja. A te mogućnosti su danas (SAMO u Zg) veće, ali općenito ništa bitnije od prije 20 godina. I problem je upravo u tome da nema druge mogućnosti da saznaš da li si uređaji pašu dokle ih ne kupiš i poslušaš. A onda je najčešće kasno...

Par riječi i mozgu kao takvom. Taj lijeni sivkasti organ obožava ljenčariti, obožava da pojačaš nivo slušanja, da muzika dolazi prema njemu, ne da se on napreže i da mora ići prema muzici. Međutim, u glasnim slušanjima se gubi jedna vrlo bitna komponenta, a to je "balans" između jačine zvuka i napora koji mozak mora učiniti da ga čuje. Opet, kao i u svim drugim stvarima u životu: ako mozak nije prisiljen na određenu dozu napora, isuviše lagan užitak se vrlo brzo troši i zadovoljstvo traje kraće. Isto tako malo duže glasno slušanje počinje smetati užitku slušanja, a o susjedima da i ne govorim. Jedino pri tišem slušanju mozak čini veći napor da bi čuo opću sliku, pogotovo detalje, i tu negdje "na pola puta" se događa jedno zadovoljstvo zvukom koje je puno dublje i dugotrajnije. Međutim, rijetki su, čak i najskuplji uređaji koji zvuče dobro i na niskim nivoima slušanja.

Kombinacija mojih zvučnika i pojačala je upravo u tome nenadmašna (ne mislim da ne postoji bolje!). Pri tišim, koji puta i skoro pretihim slušanjima, uopće se ne gube detalji i bas. Ako mi mozak još k tome mora učiniti mali napor (koncentrirati se-što mu nije potrebno ako je zvuk veliki i glasan) da se i on približi Muzici, a ne samo zvuk njemu: uživanje je kompletno i dugotrajno. Toliko dugotrajno da ja već više od godine dana uopće ne obraćam (niti imam potrebu) pažnju na zvuk. Zvuk je naprosto muzikalan na svim nivoima glasnoće. 90% vremena slušam toliko tiho da se ne mogu načuditi! Kada je komad ili pasaž bolji, interesantniji, maštovitiji u orkestraciji ili zvuku, pojačam sasvim sitno, a količina zadovoljstva se podupla. Naravno, uz čašicu dvije (čitaj: bocu, dvije) znam i ZNATNO pojačati zvuk. Sve i dalje ostaje savršeno na svojem mjestu. Pojačalo te mami da ga stalno pojačaš, sve dok na koncu opterećenje na bubnjićima ne postane preveliko.