AUDIO ANTOLOGIJA, VOL. 13

uvodna riječ urednika: ovi tekstovi su nastali kao rezultat dopisivanja dvojice dugogodišnjih audiofila i prijatelja, njihova imena ću ostaviti van dosega javnosti. Pojedina imena i nazive sam editirao, ostatak teksta nisam dirao kako bih sačuvao autentičnost. Tekstovi su bezvremenski, duhoviti, iskreni, poučni i - antologijski. Uvjeren sam da ćete uživati čitajujući ih! Uz napomenu da ovdje izneseni stavovi nisu stavovi redakcije Audio Pulsa.

Ciao,

preporučam ti jedan novi CD koji sam kupio: S.Rachmaninov - Vespers - St.Petersburg Chamber Choir. To je muzika za zbor (u crkvi) bez orkestra. U tom djelu Rachmaninov približava duhovnost pravoslavne vjere zemljama Zapada i katoličanstva, protestanata itd. Ima i jedna još bolja (puno bolja) izvedba od nekih Šveđana, ali ni ova nije loša. Divna muzika.

Pročitao sam tvoj zadnji mail s velikim interesom i s istim u potpunosti slažem. Da me svrbi slušanje i kupnja novih hi-fi uređaja, istina je - svrbi me! Pročitavši tvoj mail sam si iskreno postavio ista pitanja: pa dobro pobogu, što to tebe (mene) čini tako učestalo nezadovoljnim tvojim (mojim) zvukom? I momentalno mi je pao odgovor na pamet: prohujale su mi slike mojih davnih, prvih hi-fi slušanja i zadovoljstva koje sam tada po prvi puta osjetio. To je poput činjenice da droga najjače djeluje samo prvi put, a da za istu zadovoljstvo već drugi put moraš pojačati količinu. To je općepoznati fakt za heroin, kokain, opium i sve ostale droge. I čini mi se da podsvjesno stalno pokušavam doći do istog filinga "ekstaze", da stalno pokušavam ponoviti – neponovljivo. Stalno bih želio čuti nešto novo, nove uređaje, nove zvukove. Ponekad poželim rasprodati svoj cijeli sustav, kupiti novi, i tako svakih pola godine.

Očito teško prihvaćam i još jednu prostu činjenicu, a to je da nema nijednog sistema ili zvuka koji nema ograničenja, tj. nema SAVRŠENOG zvuka. Naši hi-fi uređaji su tako dobro napravljeni da su stvarno, kada to jesu, vrlo blizu nekakvoj vjernoj izvedbi. I onda si čovjek kaže: Eh, eto, još samo ova ili ona sitnica i to će biti "to". Pa onda tu sitnicu nekako i promjeniš i dotjeraš. I onda umjesto da je konačno sve u redu, tada shvatiš da tamo gdje si nešto dobio, na drugoj strani si nešto i izgubio. I onda počneš to nešto drugo ganjati. I priči nema kraja...

Radi se o tome da onu emociju koju više nisam u stanju doživjeti u muzici, prebacujem je na očekivanje iste iz zvuka, a što je apsolutno pogrešno i nemoguće. Očekujem da mi "dobar zvuk" nadomjesti vlastito pražnjenje rezervoara emotivnosti, da mi "šut" u basu ili prozračnost scene "nadomjesti" ono čega ili nema u muzici ili nema u meni u tom trenutku! To se najvjerojatnije događa radi prostog razloga što ja već više od 2 god skoro uopće ne radim, daklem u tom polupraznom prostoru i vremenu pokušavam, opet podsvjesno, nadomjestiti hrpu emocija koje čovjek doživljava kada je poslovno ili bilo kako drugo - aktivniji. Drugim riječima: slušam prečesto i preučestalo muziku, što je s jedne strane i privilegija i Bogom dano, ali i to ima u svojoj suštini svoju suprotnu stranu postojanja. Da me svakodnevnica tjera da se borim i razmišljam o nekim sasvim drugim stvarima i da konačno nakon 7 ili više dana uhvatim par sati za slušanje, sasvim sam siguran da bi moje "nezadovoljstvo" sa zvukom bilo puno manje i drugačije ili točno suprotno - češće bih se oduševio. Ovako očekuješ od zvuka da ti da onu emociju koju u tom trenutku niti ti sam više imaš, ali niti dotična muzika koju slušaš...

Pozdrav,
tvoj B.

... par dana kasnije...

Dragi moj!

Prije dva dana sam bio u lokalnom shopping centru. Iz nekakvog marketa elektronike u kojem sam bio vrlo kratko, ali dovoljno, čuo sam nekakav kineski hi-fi sistem koji je izgledao kao da košta par tisuća eura. A košta par tisuća kuna. A zvuk? Taj sistem je sistem svirao tako dobro da sam iznad glave imao jedan veliki upitnik. Bilo mi je preostalo tek da što prije POBJEGNEM i vratim se svojim iluzijama. Ne želim si priznati da tamo negdje postoji sistem koji košta desetke puta manje od onoga što ja imam doma, a da svira tako dobro.

To iskustvo iz shopping centra mi je jako loše sjelo. Sve to skupa zvuči tako grozno da se čovjek osjeća prosto kao budala, u najmanju ruku – kao idiot! A to baš i nije onako - ugodno... Osim što je i nevjerojatno frustrirajuće.

Pozdrav, B.

... par dana kasnije...

Ciao,

jučer sam se vratio s puta, nije me bilo 2 tjedna. Mogu konstatirati da je svaki povratak s godišnjeg ili pak s poslovnog puta za slušanje muzike (i uređaja) pravi melem! Prvih par dana nakon povratka sam slušao vlastiti sustav i mislio si: Kako ovo svira, čovječe! A nakon par idućih dana - sve bi se vratilo na stari skepticizam i kritike: Vidi, nema baseva, visoki se previše odbijaju...

Promjena komponenti je posve besmislena. Ali, nije ni prvi ni zadnji put da se, iako svjesni posljedica, opet i bacamo grlom u zlatne jagode. Naime, svaka promjena ne samo da je stvarno promjena, već je i veliko zadovoljstvo. Izgleda kao da se uho toliko naviklo na postojeće stanje da mu je jednostavno dosadno. Toliko dosadno da je i promjena na gore - dobrodošla promjena! Jedino dobro (pored povremenog zadovoljstva s kvalitetom zvuka) u svemu je slušanje muzike, a za koju više ne možeš odrediti je li prva ili drugo plasirano na rang listi očekivanja. Ali ipak ostaje činjenica da se u potrazi za "idealnim" zvukom sluša masu starih i ponešto novih stvari, i zato mi je cijela ova priča ipak i dalje jako draga.

U zadnjih par godina zvuk koji mi se činio kompletnim po nekim mojim mjerilima je bio onaj koji sam čuo kod tebe. Često se pitam, kada bih li mogao nekim magičnim štapićem prebaciti tvoj sistem u moju sobu, koliko dugo bi mi trajalo zadovoljstvo kvalitetom zvuka?! Pokušavajući napraviti nekakav pogled unatrag, uvijek mi se vraća činjenica da sam s prvim sustavom bio najduže zadovoljan! Vjerojatno zato jer moja očekivanja tada nisu bila velika, a i taj sistem me nije mnogo koštao. Što se tiče mog trenutnog sustava - nije stvar u tome da zvuk nije dobar, nego mi se naprosto čini da sam ja taj koji negdje šteka. Ja i soba, tj. akustika...

Sasvim sam siguran da uopće nije bitno shvatiti zašto nas nešto veseli, da li je to dobro, koliko je to dobro, zašto je loše, koliko je loše i ostalih milijun pitanja koje si svi mi postavljamo pri skoro svakom koraku u životu. JEDINO bitno je to samo veselje. Da li je to radi okrugle lopte za kojom bjesomučno i neshvatljivo trči 22 čovjeka, da li je to desetinka drugačije vibracije žice na gitari ili reprodukcije nekog tona ili milijun drugih stvari, nema veze s čime se veselimo, bitno je da smo sačuvali tu moć. Da, veselje je jedna fantastična Moć. Jedini problem nastaje kada vlastito veselje čini tuđu tugu, nesreću, siromaštvo, bol (što kod djece nikada nije slučaj). I zato – raduj se da se još uvijek možeš radovati, jerbo mnogima se desilo da ih je taj osjećaj jednostavno - napustio. Živih mrtvaca koji hodaju ima sve više.. A vrlo lako se to može desiti i nama... Neshvatljivo je tanka nit koja odvaja život od smrti, veselje od tuge, pamet od ludosti, zdravo tijelo od bolesti i zato - dokle god smo još zdravi i koliko-toliko vedrog duha: uživajmo!

Pozdrav do idućeg puta!

... par dana kasnije...

Ciao,

da, potpuno se slažem s tobom: strujni kabel je jednostavno ispeglao stvari, poredao ih na njihovo pravo mjesto i cjelokupni dojam je uravnoteženost svih dijelova zvuka. Ja sam prvo mislio da se radi o dojmu, auto sugestiji. Nakon toliko godina druženja s hifom, ako smo išta naučili to je da je psihički moment toliko bitan kao i fizički. Naravno, nakon nekog vremena mozak shvati da nešto nije u redu i poput sljepca napipavamo razne solucije koje i kad ih poduzmemo u suštini nemamo pojma što smo i da li smo baš taj segment dodirnuli ili prosto prošli totalno pored gola.

U toj slijepoj i sljepačkoj potrazi imamo samo dva faktora koja nas vode i navode na kupnju, to su recenzije i cijena uređaja. Isto tako naivno uzimamo za sigurno uređaj koji je i skuplji - što skuplje tim sigurnije! Koja naiva, Bože moj! Mislim da nema druge branše ljudske proizvodnje koja je subjektivnija od ove naše i u kojoj se najprostija muda mogu prodati pod dijamante. Nakon par dana, dojam uravnoteženosti je i dalje bio prisutan pa sam sve manje i manje sumljao i na koncu, nakon desetak dana sam ti se obratio sa sigurnošću i saopćio da stvari štimaju. Iako nisam imao potrebu za ičijom potvrdom ili osporavanjem, ipak mi je jako drago da si i ti čuo i osvjedočio se da je realno došlo do uravnoteženosti koju prije nisam nikada imao.

Moje opsesije s basom (ali i visokima) koje ti vrlo točno spominješ su bile izazvane realnim stanjem stvari, a ne "maštom koja luta". Koliko god se trudio da u sadašnjem stanju stvari nađem ili osluhnem krupnije nedostatke, prosto mi to biva nemogućim jerbo ih nema. Ovaj strujni kabel je učinio čuda u mom sistema.

I simptomatično je za cijelu hi-fi priču da taj Xindak strujni kabel od pišljivih 450 kn može toliko toga donijeti. Međutim, moram ti reći da sam već u par navrata bio dosta tužan. Zamisli, slušam divnu muziku u sistemu koji konačno radi vrhunski i obuzme me nekakva tuga!? Nakon par puta sam shvatio da je to radi svijesti o kraju moje hi-fi priče, možda ne cjelokupne, ali onog glavno dijela sigurno da.

Ja sada više uopće ne slušam zvuk, ja slušam isključivo Muziku.

Svjestan sam da je moj interes za pojačalima, zvučnicima i akustici prostora naglo opao. Zvuk koji sam desetljećima tražio je - tu. S relativno velikom, ali ne toliko velikom lovom koju prosječni hifista u životu potroši, i s puno sreće, ja sam našao ono što sam tražio. I to mi pričinjava neopisivu sreću, ali i tugu što se je jedna stranica definitivno okrenula. U mojim lutanjima i nezadovoljstvima znao sam ti napisati (tješeći se...) onu kinesku izreku: "Bitno je biti na putu..." Međutim, sada ti je opet spominjem jer sam na neki način došao do kraja tog puta... I to me čini žalosnim, i utoliko više je ta stara izreka - bezvremenski točna !

Pozdrav, čujemo se!