AUDIO ANTOLOGIJA
vol. 1

uvodna riječ urednika: s ovim tekstom započinjemo s objavom serije tekstova koje sam nazvao 'Audio antologija'. Nastali su kao rezultat dopisivanja dvojice dugogodišnjih audiofila i prijatelja. Njihova imena ću ostaviti van dosega javnosti, a objavljujem pisma samo jedne strane. Pojedina imena i nazive sam editirao, ostatak teksta nisam dirao kako bih sačuvao njegovu autentičnost. Tekstovi su bezvremenski i svevremenski, duhoviti, iskreni, poučni, autentični i - antologijski. Uvjeren sam da ćete uživati čitajujući ih! Uz napomenu da ovdje izneseni stavovi nisu nužno i stavovi redakcije.

Zdravo dragi prijatelju,

oprosti na ovoj dužoj pauzi u pisanju. Mislim na tebe često i s radošću u srcu u smislu da: "takvi" ljudi ipak još uvijek postoje. Ne znam iz kojih razloga, a biti će ih sigurno par i više, elem zdravlje me dosta zaokuplja... I upravo izlazim iz drugog bronhitisa i jedne gripe u manje od 3 mjeseca što je i za moje gabarite kroničara - novost. Uglavnom nisam plašljiv, barem ne dokle mi svijest doseže, smrti se ne bojim, bojim se "samo" boli, ali "Nje" se stvarno bojim i moram priznati da sam se ovom prilikom pomalo začudio, pa i uplašio (u strahu velike su oči...), ali danas sam konačno obavio rendgene, analize itd. Prema tome, sve je OK i stvarno mi je laknulo. I dalje TBC temperatura (37.2), malaksalost, ali duša je na miru a to je prvi i najvažniji lijek ili protuotrov strahu i stvarno, realno većim problemima. Sve je u glavi... a onda naknadno i u tijelu.

Osim toga, bio sam u Italiji poslom, radio sam od prošle nedjelje do četvrtka, što je neuobičajeno dug period i vrlo rijetko se događa, što daklem znači i da sam zaradio nešto više para i odmah ih potrošio na 5-6 CD-ova i nakon sigurno punih deset godina ponovno sam kupio hi-fi časopis Suono. Ali, krenimo od početka...

Nakon petnajstak godina bavljenja s problematikom zvuka, brdo slušanja, kompariranja, kupovina, promjena, zamjena, čitanja, konzultacija, divnih i nezaboravnih trenutaka "čistog" zvuka, kao i puno više padanja u komu radi bačenih, ali doslovce bačenih para za NIŠTA (niente, rien, nothing), cijela ta naša priča mi se toliko smučila da sam doslovce prestao, ne samo kupovati časopise (na koje sam potrošio sigurno iznos za jedan dobar McIntosh), već uopće razmišljati o Zvuku. Iskreno rečeno, svih ovih deset i više godina pauze, a kada god bih se uopće sjetio pojma zvuka, jednostavno mi nije išlo u glavu: na što sam ja to potrošio toliko truda i vremena? O novcu da i ne govorimo. I niti jednom mi nije palo na pamet da "se vratim"... I što mi je to trebalo? Kad to, eto i s najboljom mogućom voljom, jednostavno - NE POSTOJI, nije realno, ne šljaka, nešto stvarno ne štima.

U međuvremenu se cijelo društvo, a bilo nas je stvarno puno, raspalo. Ljudi se oženili, počeli raditi, jednostavno okrenuli novu stranicu i amen. Kao da ništa i nije bilo, kao da su svi ti nebrojeni sati, dani, mjeseci proba, zajedničkih razmišljanja uz cuge i nebrojene cigarete, nebrojenih odlazaka u Trst, konzultiranja i ipak nadasve slušanja i uživanja u dobroj (najčešće izvrsnoj) Muzici bili uzaludni, bezvezni, nepostojeći... !? Izgubljeno Vrijeme... "A la recherche du temps perdu" - Prouste. Ali, Prouste je bar postao književnik, napisao par (u stvari dosadnih) knjiga, a ja? A mi? Ništa! Kako Talijani znaju reći: zero virgola zero.

I tako dođoše prošlo ljeto, putovanje do Zlatana u Atenu, prvo nakon "raspada" Juge. Inače, Zlatan je riječanin, jedan od mojih najboljih prijatelja i "bivših" hi-fista koji živi i radi tj. svira više od 20 godina klavir u Grčkoj. I nakon par dana neopisivih klopica i cugica, Akropola i Sintagmi, pali se njegov uređaj i bacamo prvo od dugih nizova slušanja, uglavnom klasike, đeza i NESLUŠLJIVE moderne klasike. Od samoga početka, od prvih nota, nakon stvarno dugog perioda čujem nešto vrlo neobično i vrlo prijatno, čujem Zvuk. To ti dođe kao kada pročitaš u novinama da je netko poznat umro i onda ga sretneš na ulici... pa ostaneš bez riječi!

Vraćam se doma s jednom fiks idejom: moram, barem još jednom, pa makar završilo kako je i završavalo, pokušati ponovno, ako ništa drugo - onda barem malo poboljšati postojeće stanje zvuka koje je nikakvo! Nikakvo naravno po mojem ukusu, jer za masu prijatelja i poznanika "to" je bio najbolji zvuk koji su čuli. Međutim meni je bilo jasno, kristalno jasno koliko sam daleko od pravih stvari. Toliko nikakvo da sam skoro prestao slušati muziku, tj. 90% slušanja se svelo na mali Sony uređaj u kuhinji. Sa zvučnicima koje sam onda platio SEDAM MILIONA LIRA, Vincentom koji radi u A klasi do 100W (x 2, ostalo radi u izmišljotini od klase AB... nije bitno) i hvala bogu puno manjoj lovi nego što bi to bilo za istu kvalitetu pojačala samo zvučnijih imena, uz divan CD uređaj itd. Elem, svjestan da mi je baza ipak iznad prosječno dobra, krećem na jedine preostale mogućnosti, a to su: 1. struja, 2. kabeli.

Da ti skratim priču: jedan strujni kabel i jedan interkonekt od Janka, njegova novoosnovana firma mu se zove "Janko Audio" i jedan prosječan i jeftin (2.000 kn) ali dobar filter za struju (Xindak, Kina) konačno čine pomak s mrtve točke. Taj pomak se očituje u vrlo banalnoj činjenici da sam u zadnjih mjesec dana proveo konačno i ponovno više sati u dnevnoj sobi nego u kuhinji i to bez ikakvog forsiranja - upravo naprotiv - iz čistog gušta i zadovoljstva. Ima tu još dosta "sitnica" za popraviti, bolje rečeno za potražiti, ali Muzika je konačno procurila, a malo je falilo da skoro prestanem slušati što bi stvarno bila jedna neopisivo tužna i porazna činjenica. Jer, nemojmo zaboraviti - prvi prvcati i JEDINI smisao cijele naše priče, a to je kraljica umjetnosti, to je ovozemaljski vrh-vrhova, to je Njeno Veličanstvo: Muzika.

Čitajući, nakon jedne decenije pauze, časopis o zvuku, u prvih par stranica sam imao dojam nekakvog "pomlađivanja", na neki način (očito jer mi se vratio smisao stvari) povratka u "davnu" prošlost, daklem nostalgija. Prva stvar koja me ugodno iznenadila je bilo saznanje da se ljudi vraćaju hifi-u, tj. očito napuštaju svijet kućnog kina koje mi se od samoga početka činilo potpuno besmislenim. Upravo kao što je u ono davno doba postojala kvadrofonija koja nije nikako uspjela saživjeti i preživjeti jer je bila jednostavno besmislena (slušao sam par i to skupljih koliko i rijetkih uređaja), tako i taj pojam višekanalnih sistema mi u startu nije imao nekakve zdrave logike budući da i s dva kanala nismo bili odmakli daleko. U jednom članku koji tretira isključivo tu temu, novinar jednostavno i dokazno zaključuje da je cijela priča o kućnom kinu u stvari jedan marketinški trik (da trik) u čijoj je suštini bila samo jedna ideja, zašto uvaliti samo jedno pojačalo i jedan par zvučnika kada se to može "proširiti" i nagovoriti ljude da kupe šest zvučnika itd.

Druga stvar koja me ugodno iznenadila je količina članaka i proba klasičnih analognih izvora zvuka, tj. gramofona i zvučnica s konstatacijom da vrhunski (ili bolje rečeno vrlo dobri, jer "vrhunskih" CD uređaja ima vrlo malo ili ih uopće i nema) CD uređaj, u krajnjoj liniji IPAK zvuči gore od i čak prosječnog gramofona, što je jedna toliko JASNA I PROSTA činjenica da očitije ne može biti. Niti je moglo biti na samome početku prije dvadesetak godina. Jedno od mogućih objašnjenja je u činjenici da CD sistem ima realnu, totalnu separaciju lijevog od desnog kanala a gramofon u svojoj imperfekciji to ne uspijeva, međutim našem mozgu to "savršenstvo" odvajanja kanala umjesto da prija, u stvari nimalo ne prija, naprotiv, čak zamara... I to je jedna prosta konstatacija do koje sam odavno došao samo što mi se činilo da većina (koja zagovara CD), budući da je "većina" - mora biti u pravu, tj. da ja jednostavno nemam dovoljno skupi uređaj. Danas kada ga imam, opet zaključujem isto.

Treća stvar koja me doslovce frapirala, a koja ima itekako veze s onim (itekako važnim i prisutnim) iracionalnim dijelom cijele naše hi-fi priče, je taj novi pojam: takozvanih "vintage" uređaja... Koja smijurija, koji apsurd ab uovo! Intanto (tebi je to možda poznato, meni kao povratniku do sada nije bilo), cijeli jedan dio časopisa je baziran na pismima čitatelja i odgovorima "stručnjaka" u vezi kupovine uređaja iz 1960-70- i 80-ih godina! Sam pojam "vintage" je doslovce ukraden, ajde, budimo manje kritični, pozajmljen iz domene vina - a znači berbu, tu se uvijek misli na dobre berbe, tj. dobra godišta. Tako da te automatski asocira s izuzetnim godinama, jer, kao što i ptice na granama znaju: dobre (daklem rijetke, kao što je i dobar zvuk rijedak...) godine čine vrhunska vina, a vrhunsko vino je sinonim vrhunskog zadovoljstva tj.pijanstva... itd. Jedini problem je u tome što vino itekako ima veze s godištima i starenjem, ali elektronski uređaji su u točno suprotnoj poziciji - što su stariji, tim su veće smeće! Međutim, očito je priča plasirana, udica je progutana i masa čitatelja traže savjete o kombiniranju prastarih pojačala s prastarim predpojačalima, zvučnicima, tunerima, gramofonima itd. A samo dio te priče je stvarno istinit, a taj je da su razni Fase Lineri itd, da ne nabrajam stotine davno poznatih modela i danas nepostojećih marki, stvarno divno svirali (kada, i eto nas opet i uvijek na početku priče, tj. kada si ih imao sreću upariti s ostatkom sistema), ali i da si imao tu sreću i da je i danas imaš, uređaj star 20-30 godina može biti samo jedno jedino tj. - MRTAV. Jadni klinci, ako idu tim putem imaju još manju šansu da ikamo dođu, a kamoli do iole dobrog zvuka.

Kao što i sam primjećuješ, TEŠKO je odvojiti realno od nerealnog, stvarno dobrog zvuka od zamišljeno (izmaštano ili sugerirano) dobrog zvuka, jer zvuk je jedna vrlo subjektivna, tj. personalna kategorija a uz to je vezana itekako s (momentalnim) raspoloženjem, temperaturom trenutka, prisutnim osobama (ili samoćom), količinom uloženog truda, kvaliteti snimke i količini para i još masu drugih, na prvi pogle beznačajnih sitnica. I kada ti u sve to još uleti NAMJERNO izmišljena kategorija "surround" 5.1 sistema ili "vintage" ili bilo što tako niskog i lažnog - kaosu možeš reći DOBAR DAN.

S druge strane, a kako to prečesto i biva u životu, stvarnost je puno, puno jednostavnija i dohvatljivija, treba ti "samo" dosta truda, pažnje i sreće. Jer kako sam ti već spomenuo, REALNO DOBAR ZVUK tj. onaj kojem možeš naći puno mana ALI ipak si svjestan i znaš, bez da ti itko suflira, sugerira ili "laže", da je to - to, itekako postoji! Greška u koracima je nazvati ga "savršenim" ili "točnim", jer i jedno i drugo su posve (i ponovno) subjektivna stanja i kategorije i kao takva ne postoje dalje od nečije glave ili dojma ili trenutka. Ali, ono što postoji za sve nas (u smislu da ga bilo tko može prepoznati) je zvuk koji, čim ga čuješ, uglavnom u vrlo neočekivanim prilikama ali nije bitno, znaš - momentalno osjetiš da si se naježio, da ti je srce krenulo desetinku brže, da su ti se zjenice stotinku milimetra otvorile više - i da se Muzika događa i klizi u njenoj najljepšoj i najapsolutnijoj varijanti, a samim tim i najlakšoj za našu percepciju. Teško je naći većeg zadovoljstva i intimnije sreće. To se može mjeriti samo s prvim dodirima ženskoga tijela, s prvim "znakovitim" pogledima i izražajima tuđih očiju, sa stiskom Prijateljeve ruke...

I kako kaže stara kineska poslovica: bitno je biti na putu... U našem slučaju bitno je slušati Muziku, pa i igrati se promjena, kombiniranja, zamjena, novih kupovina, novih očekivanja, pokušaja da se zericu bliže približimo Savršenstvu, svjesni da je i svaki i najmanji pomak itekakvi izvor sreće, a da je samo Savršenstvo u stvari i nebitno koliko i nemoguće za doseći.

Danas više ne mislim da je svo proteklo vrijeme u potrazi za Zvukom bilo izgubljeno, beznačajno ili uludo utrošeno vrijeme. Nije bitno s čime se čovjek bavi - doktor nauka, filozofije ili stručnjak za metle i kante za smeće su iste kategorije u svojoj suštini, mi smo ti koji pravimo razliku. Jedino što valja je pronaći malo više vlastitoga smisla i zadovoljstva, apsolutno neovisno o čemu i s čim se radi. A to je upravo ono najteže.

Pozdrav do idućeg puta!