AUDIO ANTOLOGIJA
vol. 8

uvodna riječ urednika: članci pod nazivom "Audio antologija" su nastali kao rezultat dopisivanja dvojice dugogodišnjih audiofila i prijatelja. Njihova imena ću ostaviti van dosega javnosti, a objavljujem pisma samo jedne strane. Pojedina imena i nazive sam editirao, ostatak teksta nisam dirao kako bih sačuvao njegovu autentičnost. Tekstovi su bezvremenski i svevremenski, duhoviti, iskreni, poučni, autentični i - antologijski. Uvjeren sam da ćete uživati čitajujući ih! Uz napomenu da ovdje izneseni stavovi nisu nužno i stavovi redakcije.

Ciao prijatelju,

ja ovih dana - nakon punih 10 godina od kupnje mog aktualnog CD playera - po prvi put testiram neki novi player, radi se o CD-u marke Marantz. Što radi želje (najbolji uređaj je onaj koji nije tu...) da promijenim zvuk, što iz čiste ljudske radoznalosti oko eventualnog napretka tehnologije u zadnjih 10 godina.

Dakle, punih 10 sati na razne načine pokušavam dokučiti postojanje ili nepostojanje napretka u digitaliji. Točnije, u kojem se pravcu kreću stvari s CD-om?

Ja kroz hifu sagledavam široku problematiku. Točno ono što je netko ranije rekao: najbolji uređaj je onaj kojega tu nema, tj. onaj o kojemu se priča! To je čista psihologija: susjedova žena se bolje jebe od moje, susjedov auto je brži i ljepši od mog. Tuđi život je "upravo ono" što mi je ideal. Ta vječita i toliko nezaobilazna usporedba šljaka - vjeruj mi - na svakom nivou, pa i u hifi.

Sa svom mogućom tehnologijom oversamplinga i ekspanzirajućim poboljšanjima na 195 hz, ovaj CD player u odnosu na moj tuner od 100 kn zvuči poput razlike između orkestracije Ivana Zajca plemenitog i Bethovena (izvinjavam se što omalovažavam naše kompozitore, nije mi namjera). Možda je ovaj uređaj isuviše korišten po raznim dućanima (što se vidi po istrošenosti konektora i po prljavštini oko raznih dugmića), ali to ipak neće biti osnovni uzrok.

Osnovni uzrok je pokušaj (i uspjeh) ekvalizacije zvuka u smislu: tu dobiješ nešto što nisi ni sanjao da se može čuti, ali tamo izgubiš osnovnu harmoniku note.

Prilikom prvih impresija o ovom Japancu, sasvim je prevagnuo taj psihološki efekt: cijela "partitura zvuka" mi je djelovala fenomenalno, nečuveno, kristalno jasno s neophodnim zrakom među instrumentima... Nakon pomne analize, zaključio sam da je tehnološki napredak ipak učinio svoje i da, općenito govoreći, napredak ipak još uvijek ima smisla i realnosti. Taj zaključak nije bio samo bitan u vezi zvuka, već kao sinonim nekakve logike bez koje je stvarno sve teže i teže uopće prihvatiti smisao sadašnjosti - dakle, nešto puno šire od samog zvuka. U vrlo dobro poznatim snimkama čuo sam detalje koje do sada nisam imao prilike čuti i jučerašnji dan je završio s osjećajem blizu savršenstva, ali da ne upotrebljavamo prejake riječi-blizu ponovnog vjerovanja da stvari (ipak) idu u nekakvom pozitivnom smjeru, ali nije bilo "totalno jasno" u kojem.

Danas sam se oboružao strpljenjem i pitao se - kako ova sprava STVARNO zvuči? Zaključak je negativan u smislu da je napredak i više nego jasan (rezolucija u srednjim i višim tonovima koju sam samo mogao sanjati), ali je, kada prestaneš odvajati segmente baseva, srednjih, visokih itd, tj. kada poslušaš KONAČNI REZULTAT: audio karakteristike su se poboljšale, ali zvuk je lošiji.... Ovaj zaključak bih prenio na razliku između starih i novih Sonusa.

Svakoga dana, u svakom pogledu, sve više i više...

Pozdrav!

... par dana kasnije...

Kompa ciao,

iako si na praznicima, vjerujem ti da si se zaželio povratka u radnu svakodnevnicu. Neobjašnjivo je da čovjek cijeli život sanja slobodu, a kada mu se ona i desi - onda ne zna što bi s njom. Koliko puta sam čuo: "Znaš, bio sam doma već dva tjedna i mislio sam da ću pošandrcati!" Jasno je da se dan lako potroši, ali ne bih rekao da se troši na nevažne stvari. Koliko je uopće važno ići na posao za plaću i stoga i s tim na nametnutu realnost, tj. robiju trpljenja saobraćaja, trpljenja stupidnih odnosa itd. A živjeti bez trajne obaveze ove vrste se može ako je čovjek spreman da se odrekne masu nepotrebnih (i par potrebnih) stvari, i da se ohrabri latiti se prostijeg i humanijeg posla. Ali to bi podrazumijevalo i sučeljavanje sa samim sobom, a od toga bježimo kao vrag od tamjana!

Nego, sinoć sam konačno pristao doći do kolege koji me dulje vrijeme zove da čujem njegov sistem nakon što je on jednom bio kod mene i otišao bez komentara (čini mi da mu se nije svidjelo). Ne bih ni otišao da on nema isto pojačalo kao i ja. Dapače, ima i CD player iste marke. Što znači da je sa svim popustima dao oko 50.000 kuna. Zanimalo me odakle mu taj novac. Taj dečko radi k'o lud, onako kako nas i tjera ovaj batrljak od kapitalizma, živi sam, međutim - ipak je to ogromna lova. A kada dodaš i zvučnike koje je kupio u isto vrijeme, stvari postaju još misterioznije. Naravno meni je drago da si je mogao priuštiti takvu stvarčicu, jer vidim da puno radi, tj. nije jedan od ovih današnjih skorojevića.

Ali ne pišem ti o "bespućima hrvatske zbiljnosti", već o tome da sam se vratio kući - na vlastito iznenađenje - sasvim zadovoljan onime što sam čuo. Čak štoviše, mogu ti reći da takav zvuk do sada još nisam čuo! Nisam ni znao da postoji. Kao što nikada nisam čuo za te njemačke zvučnike koji koštaju 70.000 kn, a tu još dodaj razne kabele od 25.000 kn, plus lova za stalažu, šiljke, strujnu letvu i - objed je serviran.

Ogromni zvučnici, ne znam da li su mi lijepi jer su preveliki, pogotovo u njegovom stanu, u neboderu iz 1960-ih. Prostorija je bila dobrih dimenzija u dužinu, ali u širini je falilo barem metar i pol što sprečava zid koji mu ide u spavaću. Pogledao sam debljinu zida i savjetovao mu da što prije to sruši što ga naravno nije oduševilo. Ja bih s takvim sistemom i situacijom to učinio. Sjedili smo po širini prostorije, zvučnici su bili metar i pol od stražnjeg zida, razmak između njih je bio ogroman, tj. oko 4.5-5 m, ali smo mi bili na samo 2 ili 2.5 metra ispred njih tako da je cijela situacija dosta nemoguća. Strašno mi je žao što nisam ponio svoje CD-ove, a možda je i bolje da nisam. Najkraće rečeno, zvučna slika je bila TOLIKO OGROMNA da mi ispočetka uopće nije bilo jasno. Nisi više ni u prvom redu, kao da sjediš na rubu pozornice ili kao da je orkestar oko tebe. Timbar instrumenata sasvim točan i prirodan, ali širina i dubina zvučne slike - nešto najveće što sam ikada čuo. Visoki tonovi su neshvatljivi: idu totalno visoko, kristalno čisto, ali ujedno nekako zaobljeni, utopljeni, bez ikakvog viška koji bi zarezao uho. Bas je ogromnih dimenzija, impresivne debljine, ali po mojem ukusu nedovoljno čvrst. Pozicija je sasvim sigurno loša, ali mi je ostao dojam da bi isto bilo i u boljim uvjetima.

Cijeli današnji dan sam pod dojmom, ugodnim dojmom. Taj zvuk me podsjetio na davno slušane Magner Planare visine/širine 2x2 metra, samo što tu nije bilo basa. Prozračnost i visoki su bolji samo na Quadu 63, ali ni Quad ni Magner nisu imali nimalo basa. Ova prozračnost zvuka je sasvim druge vrste od elektrostatika, ali je svejedno zapanjujuća. Da nisu toliko veliki i toliko skupi, nisam siguran da ih ne bih momentalno kupio.

Kada sam sinoć na povratku kući upalio svoj sustav i uključio ZG3, sve sam ugasio nakon 2 minute. Imao sam JASAN dojam da sam uključio i isključio mali, ručni tranzistorčić... Tako da danas neću ni pokušavati paliti vlastiti sustav.

... par dana kasnije...

Bok!

Bacio sam se na teorijsko proučavanje tzv. Near-field pozicije, ona ima manji utjecaj sobe na zvuk zbog svoje specifične postave izvora zvuka, a koji je udaljen što više od prvih refleksija zvuka, a to su bočni i stražnji zidovi. Ako na papriu nacrtaš sobu i podijeliš je na trećine, zvuk bi ti trebao biti čišći i precizniji, ali s manje basa. Ako podijeliš sobu na četvrtine, zvuk bi trebao biti bogatiji u području basa.

Najbolje je da svoju sobu iscrtam na komadu papira i da napravim križaljku sa zonama 1/3 i 1/4, pa da vidim što se dešava i da li ovo ima smisla. Na podu ću naljepiti male naljepnice s trakom koja se koristi kod soboslikarskih radova.

No dakle, sinoć sam prebacio zvučnike s duže na širu stranu sobe, tj. stavio sam ih ispred stalaže. Udaljio sam ih metar i pol od stražnje strane tj. došli su na točku 1/3 sobe. Rezultat: ekstremi zvuka, tj. visoki i basevi su se pojačali kao da sam promijenio neku komponentu. Sredina, tj. zvučna scena je jasnija, preciznija, visoki su na trenutke skoro i previsoki što daje veću rezoluciju cijeloj zvučnoj sceni, a basevi su decidirano dublji, ali isto toliko i čvršći!

Najveća promjena u smislu najjasnija je kod gramofona. Iako sam vrlo zadovoljan odnosom kvaliteta-cijena sa zvučnicom, jednom prilikom sam ti rekao da ipak to ne zvuči otvoreno i duboko kako je zvučala MC Grace/Supex kombinacija na Thorensu (a ne Sansuiju). Taj gramofon nemam već deset godina i vrlo lako je bilo moguće da se radi o krivoj vremensko-memorijskoj činjenici. Međutim, s jučerašnjim slušanjem mi se potvrdilo da me uho nije prevarilo. Gramofom zvuči punije, otvorenije, basevi su dublji i izraženiji i sve skupa JAKO liči na zvuk bivšeg i neuporedivo skupljeg gramofona. Zaključak, onako površno-amatersko-neuko-"seljački" je da moji zvučnici jednostavno ne mogu ispuniti dužinu moje prostorije (skoro 6 metara), ali puno bolje to mogu činiti sa širinom (4.5m). Naravno niti mogu niti hoću rušiti zidove, tj. jedino što mi preostaje je da se koncentriram puno više na prostor a manje na komponente.

Pozdrav!

... par dana kasnije...

Dragi moj,

tužno je kad nekog život prisili da mora rasprodati svoj sustav. Naravno, neuporedivo je tužnije kada dođe red na fonoteku. Nju, kako dobro kažeš, često ljudi poklanjaju nakon smrti jer se rijetko kada desi da "nasljednici" naslijede najbitniji dio priče, a to je ljubav prema muzici. Primjer tvojeg frenda je samo benigni primjer ove totalne praznoće postojanja, pogotovo u ovoj zemlji koja kao takva nije uopće ni počela, kao što nije bila ni prestala postojati.

Ne znam koliko puta sam sjeo s pregršt muzike u moju "Božansku fotelju" i nakon kratkog vremena stišao zvuk i ostao satima u razmišljanju tipa: Kakve to ja fantome ganjam, u što uludo trošim novac, svoj trud, zar u "ovo"?

Na žalost, postao sam definitivno svjestan činjenice da u cjelokupnoj "ponudi konzumacijskog društva", tj. onoga koje ti prodaje potpuno neupotrebljive i nepotrebne stvari, naš hobi spada u sam vrh nebuloza. Nešto poput kocke, tj. kockanja: što više gubiš, sve si gore i gore (i naravno sve si siromašniji) i to te propocionalno tjera da igraš JOŠ VIŠE i tako sam sebi doprinosiš da si JOŠ GORE...

Imam negdje, svakako me podsjeti da ti to pokažem, jednu knjigu moje pokojne majke koja se zove "Katalog neupotrebljivih predmeta". Katalog je star više od 35 godina, a pamtim da me je i tada duboko iznenadio kao što mi je i otvorio prvi mali prozorčić sumnje spram te naše gladi za kupovinom i posjedovanjem, kao i spram društva koje ti u suštini nudi nešto što je neupotrebljivo. Ima u katalogu (radi se o crtežima predmeta) stolica Louis 14 s tri noge, kavez za ptice bez vratiju i još puno vrlo duhovitih stvari. Ove naše bi u tom katalogu zasigurno zauzele krunsko mjesto...

Pozdrav!