KLASIČNI AUDIOFILSKI PROBLEMI,
volume 2

  tekst: Marko Pecotić, siječanj 2007

Promatrajući sebe samoga sam uvidio da sam u zadnjih godinu ili dvije počeo pretjerano slušati sistem, a premalo muziku. Uočio sam i da, iako se intenzitet kupovanja ploča i diskova nije smanjio, su diskovi koje sam u zadnje vrijeme kupovao bili u velikoj većini diskovi s audiofilskih etiketa. Potpuno razumijem da neka lošija snimka na boljem sistemu zvuci loše, no zar mi audiofili dijelimo muziku na loše i dobro snimljene diskove? Po toj logici, da li to znači da ako mi se neki bend ili neka muzika sviđa, ja taj disk neću kupiti zato jer se ne radi o vrhunskoj snimci?!? Taman sam se prije par godina bio rješio tog sindroma, ali on se očito vratio. Radi se valjda o tipičnim i klasičnim audiofilskim usponima i padovima.

U biti, to što sam zadnje dvije godine pretjerano slušao sistem, a premalo muziku je zasigurno bilo uvjetovano nastankom i razvojem Black Mastera i testiranjem različitih mnogobrojnih prototipova Black Mastera. Tijekom zadnje tri godine sam bezbroj puta dolazio kod Branka u laboratorij i sudjelovao u simulacijama i mjerenjima zvučnika, pa ih slušao kod njega, pa nosio doma i satima testirao kod sebe, pa vraćao natrag s komentarima. Pa ponovo dolazio Branku, slušao kakav rezlutat proizvodi primjerice spuštanje ili podizanje visokotonskog područja za 1 dB, pa slušao kod njega i nosio doma. Pa vraćao natrag kutije, slušao kakav efekt na zvuk unosi prednja aluminijska ploča..... I tako u nedogled. Tako da se u mene uvukla navika analiziranja zvuka, tzv. profesionalna deformacija. Stoga sam prije 2 tjedna totalno razmontirao sistem. Kao srce sistema je poslužio (a i u trenutku pisanja ovog teksta je tako) low budget AV receiver, jeftini CD player, kao lijevi zvučnik je na Atacama stalku stajao horna zvučnik (jedan od ranih prototipova Black Mastera), a kao desni je na podu, u kutu sobe, stajao Black master. Za to je među ostalim i zaslužna i činjenica da mi je drugi stalak još od zagrebačkog hi-fi sajma u Sheratonu stalak ostao u garaži, a obzirom da teži 40 kg i da živim u zgradi bez lifta nije mi ga se dalo nositi doma. I sad ponovo vidim kako je to lijepo biti nezarobljen audio sistemom i hi-fijem. S koliko užitka i opuštenosti čovjek moze slušati i upijati i osjećati glazbu. Bez obzira o kojem se žanru radi... bez obzira da li je snimka vrhunske ili loše kvalitete. Bez obraćanja pažnje na to da li je u sistem spojen zvučnički kabel x ili y, bez traženja sweet spota...

Tih me dana nazvao i dragi prijatelj audiofil iz Sarajeva kojem sam iskreno ispričao da sam razmontirao sistem i potpuno me u tome podržao, kaže da me u potpunosti razumije. I on kaže da ponekad osjeti zasićenje i umor, te da mu je potreban odmak od hi-fija. Sviđa mi se kod njega što previše toga zna o hi-fiju, predugo je u tome da bi dopustio da ga impresioniraju neki skupi audio sistemi, nema kod njega te audiofilske nadobudnosti i fasciniranosti skupim audio uređajima.

Prije nekoliko tjedana, na jednoj od kava u Sunsetu jedan je poznanik izjavio da je u glazbi najviše uživao prije petnaest godina, dok je glazbu slušao na razdrmanom RIZ gramofonu; no kaže, hi-fi je za njega prejaka droga da bi je se rješio. Stolu se tada spontano pridužio jedan drugi prijatelj, veliki konzument glazbe koju sluša na rasklimanoj mini liniji. Drugi audiofil, inače vlasnik jednog od najskupljih audio sistema u Zagrebu, mu je stisnuo ruku i rekao "Čestitam, ti sigurno uživaš u glazbi puno više od mene".

Osim prijatelja iz Sarajeva, nazvao me tih dana jedan drugi prijatelj audiofil i kada sam mu rekao da sam potpuno razmontirao sistem, on meni ozbiljnim glasom kaže "Ti si stari moj potpuno poludio, koji je tebi ku**c, ti uopće nisi pravi audiofil". A ja si mislim, što to znači biti PRAVI AUDIOFIL? Da li postoji neka komisija koja određuje tko je tj. nije audiofil? Da li moraš imati neki certifikat ili diplomu ili nečiju potvrdu da jesi ili nisi audiofil?? Nadobudnost tog prijatelja je još jednom u nizu puta došla do izražaja. Uzvratih mu s prutopitanjem, na što on odgovori da njemu ne bi nikada palo na pamet razmontirati sistem. Odgovorim mu iskreno da sam to učinio zato što sam osjetio da u zadnje vrijeme previše slušam sistem, a premalo glazbu – na što on (u svom stilu) odgovori da on nikada da ne sluša sistem, da uvijek sluša samo glazbu. Nakon što sam ga u idućoj rečenici podsjetio da šest mjeseci nije kupio novi CD, a da je prije tjedan dana kupio interkonekt od 500 € niti tada nije shvatio da samom sebi laže. Pokušao sam mu na fin način iznijeti tu problematiku, no on je i dalje tvrdio da on uvijek sluša samo muziku, nikada sistem. Što je notorna laž, no očito da mu silna audiofilska nadobudnost ne dopušta da razum barem malo dođe do izražaja. Nije taj telefonski razgovor dugo trajao, kao da da nisam imao živaca, imam osjećaj da mi je bilo naporno slušati te audiofilske laži i prenemaganja.

Govoreći o nadobudnosti, ne mogu u ovom trenutku zaobići čuvenu izjavu "Hi-fi je hobi natprosječno inteligentnih ljudi", a koja već godinama kruži u zagrebačkim hifi krugovima - o njoj ovom prilikom neću ni riječ, tek ću napomenuti da mi se od nje okreće želudac.

Kao da se svaki put iznova iznenadim koliko puno audiofili vole gledati, a malo slušati. Ovu smo jesen bili na sajmu u Ljubljani s Black Masterom, komentari publike su bili iznad očekivanja. Ostao mi je u pamćenju jedan slovenski audiofil koji je došao u našu sobu, proveo u njoj sat vremena, nakon par sati ponovo došao i kaže "Vaš sistem mi je drugi najbolji na cijelom sajmu". Pitam ga "A koji vam je prvi?", a on odgovori "Burmesterov sistem... koji košta 150.000 Eura". Branko i ja smo se od srca nasmijali i prihvatili taj veliki kompliment jer naš sistem košta ravno 20 puta manje od Burmesterovog i spada među najjeftinije na sajmu. Dva ili tri posjetitelja su došli u sobu i komentirali da "je pomalo neozbiljno i nepromišljeno u takav sistem staviti Sony CD player star 10 godina". Pokušao sam im objasniti da se radi o modificiranom playeru koji svira u rangu playera do 5.000 Eura, no i dalje su bili vrlo skeptični. Branko i ja smo kasnije komentirali da ćemo iduće godine na sajmu naš cijeli sistem pokriti plahtom kako posjetitelji ne bi znali što u sistemu svira, kako ne bi stvarali zaključke o sistemu temeljem prevelikog gledanja a premalo slušanja.

Slična se priča dogodio i neki dan kada mi je prijatelj poklonio metar kabela od srebra čistoće 99,999% kao ostatak jedna vojske sa zapada. Obzirom da znam da vojska koristi isključivo najbolje stvari, a pogotovo vojska ove države, s velikim entuzijazmom sam pristupio ovom kabelu. Nakon terminacije i usviravanja od 300 sati, napravio sam AB test s interkonektom od 100 eura, pa potom s onim od 200 eura, pa s onim od 300 eura i tako dalje – ovaj vojni kabel ih je sve nadsvirao. Nazvao sam tada jednog prijatelja audiofila da ga pitam da li bi on možda htio testirati taj kabel u svom sistemu – kaže da ne bi jer sumnja "da kabel iz tamo nekakve samogradnje može svirati bolje od njegovog interkonekta koji ga je koštao 600 eura" - tipičan primjer ograničene osobe pune predrasuda koja ne može podnijeti da doma ima nešto što je koštalo gotovo ništa – on mora doma imati kabel koji je skupo platio u nekom dućanu, pa makar taj kabel iz tamo nekakve samogradnje svirao bolje od njegovog skupog kabela.

Svemu u životu, pa i prema hi-fiju treba pristupiti bez ikakvih predrasuda. Jedan zagrebački audiofil otvoreno prizna da doma sluša sve, od klasične glazbe pa do Severine i Thompsona - na što se većina audiofila zgraža.

Treba znati kada stati... Kao što je to Dean u jednom od svojih Audio dnevnika rekao, hi-fi je jedan često vrlo asocijalan hobi i čiji poklonici često gube svaku mjeru razuma. Gledam na YouTube u hi-fi krugovima popularan i u zadnje vrijeme često spominjan video uradak o audiofilima iz Atene. Pogledao sam taj kratki film, dečki su na mene ostavili loš dojam. Dečki uopce ne vide koliko su nadobudni, koliko su tragični. Najbolji je dio u kojem spiker s poluozbiljnošcu, a polusprdnjom pita tog jednog audiofila nešto poput "Don't you think you've gone crazy with that hi-fi thing?", na što ovaj, dok iza njega stoji sistem od 150.000 eura, odgovara pomalo namrštena i ozbiljna lica "What do you mean by that? No, I am not crazy!". Kao da je htio reći "Pa tek sam počeo sa slaganjem sistema, mislim ga još puno unaprijedit, tek sam počeo sa slaganjem, može on svirati još puno bolje od ovoga". Očito da svi osim njega jasno vide da je potpuno prolupao. Dok gledam te grčke audiofile, imam osjećaj da su to robovi, a ne ljudi slobodna uma. U životu ima pored hi-fija i drugih tako lijepih stvari. Hi-fi mora biti igra i zabava, a ne bolest ili opsesija kao što mi se to čini u slučaju atenskih audiofila.

S druge strane, ako je netko milijuner koji živi na 5. aveniji, bilo bi licemjerno od njega očekivati da doma ima entry level umjesto audio sistema milijunske vrijednosti. Iako nije ni rijetka pojava da će nekakav milijuner kupiti kuću od milijun eura, auto od 200.000 eura i mini liniju za par stotina eura.   Tužno je međutim, a to sam u nekoliko navrata primjetio na primjeru nekolicine zagrebačkih audiofila, da se radi o ljudima nevelike financijske moći koji krpaju kraj sa krajem, gotovo da doma nemaju što jesti, a koji svoj život stavljaju u ruke hi-fija. To su ljudi čijim životima dirigira hi-fi, umjesto da oni dirigiraju hi-fijem; ljudi koji grcaju u kreditima, koji jedva preživljavaju zato jer su kupili (a i dalje kupuju!) audio sistem iznad svojih platežnih mogućnosti.

Da zaključim, u životu treba znati sve dozirati u primjerenim količinama i granicama, pa tako i hi-fi. Nije zdravo bjesomučno iz sistema beskonačno pokušavati izvući što više dobro zvuka... treba znati stisnuti kočnicu. Osobno smatram da je, barem tako ja rezoniram, bolje i kvalitetnije u prvi plan, a prije hi-fija, staviti neko putovanje, dobru knjigu ili neko kvalitetno druženje – drugim riječima, zbog (slaganja) audio sistema čovjek se ne treba i ne smije odreći kvalitetnog zivota.