Čemu sve to?
vol. 2



  tekst: Nenad Grakalić, ožujak 2009

Svatko od nas počeo je gomilati nosače zvuka iz različitih pobuda. Moja malenkost je, nezadovoljna glazbom s ondašnjih domaćih radio postaja, počela odlaziti u Trst i Graz u potrazi za pločama s glazbom koju su emitirali radio Luxembourg i Monte Carlo. Nismo putovali samo u potragu za glazbom, već smo preko granice nastojali zadovoljiti i druge potrebe. Legendarni dokumentarac Woodstock takoder smo gledali u Trstu, kao i Paklenu naranču osebujnog Stanley Kubricka, filmove koji nisu nikad igrali u domaćim kinima. Pomalo smo upoznavali neke druge užitke, navike i kulture, različita dogadanja i načine razmišljanja.

Nakon godina slušanja glazbe s onda dostupnih gramofonskih kombinacija domaće proizvodnje i beskrajnog uživanja u uvoznim pločama, počeli smo saznavati da ima i boljih uredaja i različitih kombinacija koje su sposobne rekonstruirati zapise prirodnije, autoritativnije no dosadašnji. U to vrijeme gramofoni, ako su i imali nekakvo podešavanje, nisu bili podešeni, ploče su se trošile na tekućoj traci, tulumi i posudivanje naplaćivali su svoj danak često i žestoko. No svi su naslovi bili nabavljivi i ploče smo kupovali u više od nekoliko kopija gdje i kako smo stigli. Nismo znali mnogo, ali smo bili spremni učiti i, što je najvažnije, voljeli smo i svakodnevno slušali glazbu.

  I onda je počelo
I onda je počelo... Imalo se i novaca, putovalo se i malo po malo u kućnim sustavima su se počeli pojavljivati uredaji respektabilnih mogućnosti, ali kao i svi mladi i bedasti, mislili smo da brojke govore sve i da su presudne za kvalitetu zvuka. Da su brojke nužne ali ne i dovoljne saznavali smo na najbolniji način, metodom pokušaja i promašaja. Stariji audiofili, na čelu s pok. Duškom Dragovićem, su pomogli u poimanju važnih, manje važnih i sasvim nevažnih, subjektivnih i objektivnih čimbenika dobroga zvuka. Naučili smo što i kako slušati, na koje elemente tijekom reprodukcije obratiti pozornost, kako protumačiti i prepoznati degradacije, izobličenja i mane pojedinih komponenata, locirati uzroke i pronalaziti rješenja. Svaka škola bila je skupa, uvoz komponenata bio je otežan carinskim propisima, no ipak je svaki uredaj imao svoga kupca i ponosno smo posjećivali jedni druge s naramkom ploča pod rukom. Zajednički smo dijelili i radost i frustracije pogrešnim odabirom, tražili i pronalazili rješenja i, što je najvažnije, počeli smo pohoditi koncerte svih vrsta, naročito nakon dugo očekivanog otvorenja koncertne dvorane Lisinski.

Domaće tvrtke čiji su čelnici znali što žele ali nisu dobro poznavali svjetsku audio produkciju i koje bi točno proizvode trebalo uvoziti, potražili su pomoć ondašnjih malobrojnih znalaca svjetske audio scene koji su s putovanja donosili dragocjene informacije. Tako smo odjednom mogli u domaćim trgovinama kupiti uredaje o kojima smo dotad samo čitali i balavili izloge zapadnoeuropskih dućana. Pretenciozno bi bilo tvrditi da smo imali sve, ali se od uredaja tvrtki kao što su Kef, Sansui, Yamaha, AR, Thorens mogao sastaviti sjajan sustav za reprodukciju glazbe i mi smo to s radošću, ovisno o dubini džepa, i činili.

U maloj dvorani teatra ITD tih su se godina održavali susreti zaljubljenika u audio i glazbu (svake prve subote u mjesecu), predstavljali su se i slušali sustavi sastavljeni od tada dostupnih uredaja ali i proizvodi ondašnjih vještih entuzijasta. To su bili naši prijatelji iz raznih krajeva države koji su svojim znanjem i vještinama, uz pomoć ušiju svojih istomišljenika, uspjevalili napraviti respektabilne uredaje koje smo, nemajući predrasuda, rado koristili kod kuće.

Koncipirati audio sustav nije bilo jednostavno niti jeftino. Izbor uredaja koji će biti zvijezda vodilja i oko kojega će se zidati ostatak sustava za reprodukciju nije lagan a temelji odluke se razlikuju zbog različitog pristupa, veličine prostorije, načina razmišljanja, osobnosti, dosadašnjeg iskustva, savjeta prijatelja, znalaca ili "znalaca", prihvatljivosti ukućanima i, prije svega količine novaca koju smo spremni potrošiti.

Dok je audio bio mlad (a i neki od nas), novac se dijelio tako da se (otprilike) 50% ili više davalo za osnovni izvor zvuka (gramofon, ručka, zvučnica), a ostatak se manje-više ravnopravno dijelio izmedu pojačala i zvučničkih kutija. Naravno, kad su sredstva dopustila, pojačalo i zvučnici su zamijenjeni kvalitetnijim uredajima i tako je kakvoća reprodukcije rasla zajedno s nama. Rezultati su uvijek bili uvjerljiviji ako je prva crta bojišnice bila najkvalitetnija moguća. Ne znam drže li se novi glazboljupci slične liste prioriteta, ali mislim da bi trebala vrijediti i danas iako uz različitu količinu i raspored novaca. Samo maksimalno rekonstruirane informacije iz nosača zvuka mogu dovesti do reprodukcije svega što je na snimci zapisano, uz pretpostavku da se na mukotrpnom putu samom signalu ništa nije oduzelo (ali ni dodalo). Pojačalo može pojačati (ali ne i popraviti) samo ono što je prva karika u lancu isporučila, a to će na koncu izaći iz zvučnika kao vjerna rekonstrukcija studijske ili koncertne snimke. Za usporedbu, pokušajte iz mutnog i nejasnog fotografskog negativa (ili memorijske kartice s mutnim snimkama) izraditi oštru fotografiju. Za tako što nema ni teorijske mogućnosti. Slično je i sa snimljenom glazbom. Ostali uredaji (tuneri, kasetofoni, magnetofoni) bili su sekundarni izvori zvuka i kupovali su se na rasprodajama ili rabljeni. Značaj dodatnih elemenata (stalci, police, kabeli) nije bio dovoljno poznat i naglašen, odabir je bio skroman i nije se inzistiralo na egzotično skupim rješenjima jer ih jednostavno - nije bilo. Danas je, na sreću (ili nesreću) situacija znatno bolja - ponudene količine i vrste uredaja, pribora i dodataka enormne su kao i dostupnost na domaćem tržištu, ali su odluke daleko teže jer je i broj kombinacija nemjerljiv.

Moram priznati, ne znam čemu sve to, možda je u pitanju nostalgija, ali vidjeti uredaje iz onog doba poseban je doživljaj. Kao i sve u životu, osobno proživljena iskustva teško se mogu nekome prenijeti i objasniti kakav je to utjecaj imalo na budućnost i razvoj samoga sebe i odnosa prema uživanju u glazbi i glazbi samoj. Sve se može naučiti, kupiti ili napraviti - osim iskustva. Nemojte to nikada zaboraviti i pokušajte poštovati iskustva koja su stariji proživjeli i učite, učite i samo učite. Mnoge sijede (i ćelave) glave rado će svoja iskustva podijeliti iskreno zainteresiranim juniorima.

I još nešto - da nema prenošenja iskustava starijih mladima u cilju nastavka napretka, vjerojatno bismo još živjeli u spiljama.