6. i 7. travnja su u prostorijama zagrebačke Esplanade održane dvije prezentacije skupih high-end audio sustava koji koštaju preko 150.000 eura. High-end audio sam sebe uništava s cijenama koje sve više rastu iz dana u dan, a istovremeno - dobrog je zvuka sve manje i manje...
tekst: Dalibor Kasač, travanj 2013 [www.digitalaudiofidelity.com]
foto: seanolive.blogspot.com, kef.com, spectralaudio.com
Vjerna reprodukcija glazbe ne interesira više (gotovo) nikoga. Da stvar bude gora, ljudi uopće više ni ne znaju kakav zvuk ima prirodna akustična glazba. Odrastanje uz televizore sa zvukovno tragičnim home-theatre receiverima je potpuno narušilo ljudsku percepciju glazbe. Odlazak na zaglušujuće bučne rock koncerte, s vrlo često lošim sustavom razglasa, nimalo ne pomaže razvijanju sluha koji je u stanju točno identificirati timbar pojedinih instrumenata. Ukratko, interes za točnom reprodukcijom glazbe u vlastitom domu pripada prošlosti, a prozvođači skupih high-end audio uređaja okrenuli su se novoj generaciji koja voli atraktivan, pomalo "nabrijan" zvuk s potpuno neprirodnim karakteristikama. To je jedan od dva ključna razloga umiranja ovog hobija.
Drugi razlog nije direktno vezan uz kupce opreme, nego je posljedica neobjektivnog i nepoštenog pristupa testiranju audio uređaja, zbog čega su se iz high-enda povukli pravi poznavaoci i ljubitelji glazbe. Naime, krajem prošlog stoljeća šutke je iz analize audio uređaja izbačena jedina objektivna metoda koja je u stanju točno odrediti koji uređaj zaista najbolje reproducira snimljenu glazbu. Slijepo testiranje, tijekom kojeg recenzenti ne znaju koji uređaj slušaju, istisnuto je s audio scene uz pomoć pritiska audio industrije i najutjecajnijih časopisa koji su vršili testiranja audio komponenata. Apsolutizam tih časopisa, koji je danas prešao na najutjecajnije svjetske internetske portale, dobio je odbacivanjem jedine znanstvene metode za objektivno utvrđivanje činjenica slobodne ruke da praktički radi što želi. Izvrčući i zamijenjujući teze, "ugledni" recenzenti objašnjavaju audiofilima u raznim tekstovima zbog čega je opće prihvaćena znanstvena metoda za objektivno utvrđivanje istine neprihvatljiva u audio testovima. Nije mi jasno kako je u 21. stoljeću uopće moguće da netko ozbiljno razmatra takvu besmislicu, ali ako malo proguglate pojam "slijepo testiranje audio uređaja", brzo ćete naći "eseje" glavnih aktera s mainstream audio portala, u kojima uvjeravaju svoje čitatelje (koji će na temelju njihovih razmišljanja ispaliti tisuće eura za audio opremu) zbog čega je znanstveni objektivizam neprihvatljiv prilikom testiranja audio komponenata.
Teoretiziranje o presudnom značaju vizualnog kontakta s uređajem koji se testira je izravan udar na zdrav razum, a najzanimljivije je da njihovu tezu o neprihvatljivosti objektivizma u testiranju audio uređaja nitko više ni ne spominje. Ozbiljni ljudi su davno digli ruke od high-end audia i pomalo ga promatraju s podsmijehom. O suludom principu koji vlada u testiranju ultra skupih audio uređaja možda najbolje govori kratak odlomak iz članka koji je napisao Sean Olive. U svom članku "The Dishonesty of Sighted Listening Tests", Olive u zaključku citira ogorčene riječi Gordona Holta, osnivača časopisa Stereophile (iz doba kada je to bio sasvim drugačiji časopis nego danas):
"Audio kao hobi umire, uglavnom od vlastite ruke. Što se tiče realnog svijeta, high-end audio je izgubio svoju vjerodostojnost tijekom 80-ih, kad je glatko odbijeno korištenje bazičnog poštenja i kontrole, kao što su slijepi testovi, koji su korišteni u svim ozbiljnim znanstvenim analizama još od Pascala. (Takvo odbijanje objektivne kontrole) je izvor beskrajnog ismijavanja i zabave među racionalnim ljudima i sramote za mene..."
Odsustvo objektivne metode testiranja u kombinaciji s korištenjem sintetskog glazbenog materijala, čiji originalni zvuk je toliko promjenjiv da je, za testiranja u kojima se utvrđuje visoka vjernost snimljene glazbe u odnosu na original, praktično neupotrebljiv, dovelo je do apsurdne činjenice da negativne recenzije više praktično ne postoje. Bez obzira na sve, audiofili i dalje rado posjećuju portale sa slikama novih, sjajnih, teških, velikih i savršeno dizajniranih high-end audio produkata. To što su recenzije tih istih uređaja, na tim istim portalima, rađene uz pomoć "logike" koja je identična onoj koja je do kopernikanskog obrata uporno zagovarala postojanje geocentričnog sustava, to nimalo ne smeta poklonike ovog hobija - koji izumire.
U nadi da me neće zadesiti sudbina racionalnih ljudi koji su tijekom renesanse osporavali geocentrični svemir, spomenut ću recentnu prezentaciju Kef Muon zvučnika u hotelu Regent u Zagrebu, kao primjer koji možda najbolje pokazuje kamo ide audio industrija. Kef Muon je zvučnik za koji morate izdvojiti 160 000 eura (!) ako ga želite imati. Sama tvrtka je još u početku proizvodnje navela da će napraviti samo 100 pari koji su uglavnom svi već prodani. Dakle, ne očekuje neku veliku prodaju, a filozofija projekta je sasvim jasna: proizvesti savršeno dizajniran zvučnik obložen aluminijskim limom debljine 6 mm, ogromnih dimenzija i ekstremno skup, koji uglavnom nitko ne može kupiti. Ali će ga svi (ne zbog zvuka nego zbog izgleda) željeti. To što će ga posjedovati svega stotinjak ljudu na Planeti nije toliko važno za Kef. Važno je što će ona, već spomenuta audiofilska populacija, koja posjećuje već spomenute portale, kupovati ostale modele Kef zvučnika jer za to će ih motivirati nedostupni Muon.
Pa kako uopće zvuči Muon? Da li je to uopće važno? Tko bi se usudio prigovoriti dizajnerskom zvučniku visokom 2 metra, koji je već prije nego što ga je bilo tko čuo proglašen najboljim. Naravno, o slijepom testiranju Muona nema ni govora, ali je zato marketing odradio svoje. Kef Muon bazira svoj prodor u domove bogatih na temelju činjenice da ga je dizajnirao Ross Lovegrove, a ne na temelju nezavisnog, slijepog testiranja koje nedvosmisleno pokazuje da je Muon akustički superioran u odnosu na konkurenciju. Odvažit ću se nešto reći o njemu iako je neka ozbiljna analiza nemoguća na temelju kratkog slušanja u sali punoj ljudi. Ali ako je nemoguće bilo što zaključiti na temelju prezentacije koja je onda njena svrha?
Dakle, prvi dojam tokom slušanja odaje ispravnu količinsku zastupljenost svih dijelova zvučnog spektra, a bas je izuzetno dobro definiran i sve zvuči na prvi pogled jako atraktivno. Nakon ubacivanja Mozartovog 22. i 25. koncerta za klavir i orkestar u izvedbi Davida Fraya, uz pratnju Philharmonia orkestra i pod dirigentskom palicom Jaap van den Zwedena u CD player, prvi dojam je ostao isti. Sve je jako jasno i naglašeno, violine su doduše tvrđeg i zamornijeg zvuka nego one u stvarnom orkestru, puhače kao da je netko gurnuo ispred orkestra, a klavir solo je sasvim posebna priča. Izrazito istaknut, s metalnim prizvukom, koncertni klavir je impresionirao sterilnom čistoćom i gotovo savršenom pozicijom u virtualnoj pozornici. Sve je to jako privlačno za populaciju koja nije odrasla na koncertima klasične glazbe i može u suradnji s impresivnim izgledom cijelog setupa lako privući hi-fi teoretičare. Jedini problem je u tome što takav zvuk simfonijskog orkestra i koncertnog klavira nije niti sličan njihovom stvarnom zvuku. Da li je za to kriva McIntosh amplifikacija ili je Muon jednostavno takav, ne bih znao reći... Ali to sasvim sigurno nije ni važno. Populacija koja će imati ovakav stereo sistem u svojim kućama nije tako osjetljiva na "detalje" koje sam spomenuo. Moun će sigurno, bez obzira na svoje zvučne kararakteristike postati (ili to već jest) trendseter high-end audia. High-Fidelity možete smatrati mrtvim.
Svi koji su bili i na prezentaciji Avalon zvučnika, koja se održavala u isto vrijeme u prizemlju hotela, mogli su se uvjeriti da setup koji je tamo izložen ima puno prirodniji zvuk, iako je bas značajno manje definiran i pomalo mutan u midbasu. Spomenuti Mozartovi koncerti za klavir i orkestar su zvučali puno ljepše i svakako puno sličnije simfonijskom orkestru i klaviru u koncertnoj dvorani.
Današnja situacija u kojoj nekoliko vrlo utjecajnih međunarodnih portala dobiva high-end audio opremu na testiranje, a njihovo mišljenje o istoj opremi nakon "testiranja" formira tržište audio opreme, nije povoljna za ljubitelje glazbe. Pitate li nekoga da li zna nešto o nekoj audio komponenti, reći će vam najčešće da je nikada nije čuo, ali da sigurno jako dobro radi jer su na nekom jako poznatom portalu objavili test koji to nedvojbeno potvrđuje. Taj test, naravno, uglavnom je tehnički opis uređaja, nakon kojega slijedi konglomerat impresija autora o zvuku, koji u odabranom setupu dotični uređaj po njegovom mišljenju ima. Deskripcija zvukovnih karakteristika uglavnom je kvantitativne naravi i bavi se opisom količina pojedinih djelova zvučnog spektra. Vrlo rijetko, ili gotovo nikada, nećete pročitati da neki od testiranih uređaja vrlo točno reproducira zvuk akustičnih instrumenata, a još manje će vas netko od gurua koji vladaju high-end audio scenom upozoriti da dotični uređaj to ne radi dobro.
Na takvoj, samouništavajućoj audio sceni, ljubitelji glazbe ne nalaze mnogo korisnih informacija za sebe, pa su stoga prisiljeni na vlastito istraživanje i konzultacije s muzičkim profesionalcima ili prijateljima i kolegama koji posjeduju provjereno kvalitetne audio komponente. Vjerojatno samo radi toga Hi-Fi još uvijek životari kroz razmjenu informacija među ljubiteljima glazbe, a ponešto doprinose i nezavisni portali koji nemaju globalni utjecaj, ali su onima koji žele pravu informaciju uvijek na raspolaganju.
tekst: Marko Pecotić, travanj 2013
Na gore spomenutim Muon i Avalon prezentacijama nisam bio, to trebam odmah u startu napomenuti. Što ne znači da nemam što za reći na tu temu...
Kef Muon zvučnike sam prvi put vidio prije 5 ili 6 godina u londonskom Harrodsu (jedna od najpoznatijih robnih kuća), gdje su bili izloženi i spojeni na - koliko pamtim - Chord ili Musical Fidelity elektroniku. Sjećam se i zvuka - bio je grozan (sterilan, naporan i umjetan). I nisam se mogao načuditi kako su ružni ti zvučnici. U stvari, nisu toliko ružni koliko djeluju hladno, odbojno i sterilno. Pobogu, meni izgledaju kao da napravljeni od materijala od kojega se proizvode lonci. Bljak.
Drugi put sam te zvučnike vidio na minhenskom High-End sajmu prije 3 ili 4 godine. Bili su spojeni na Mark Levinson elektroniku. U pamćenju mi je ostao loš zvuk tog sustava, ali i dojam jedne sterilne i ukočene atmosfere, s nabildanim ljudima u crnom koji su valjda glumili čuvare... Pobjegao sam čim sam prije sam mogao.
Na spomenutoj prezentaciji u Esplanadi, kao što rekoh, nisam bio te taj zvuk ne mogu komentirati.
Generalno mi baš i nije jasno što je točno Kef želio postići s lansiranjem ovog zvučnika? Kef je veliki proizvođač zvučnika, jedan od vjerojatno 10 najvećih u svijetu, ali Kef nije high-end brend. Ok, kada Kef lansira zvučnik koji košta 160.000 EUR, tada on želi poboljšati imidž svog brenda. Ali ja mislim da onaj tko ima te novce - on neće kupiti Kef. Sličnu je stvar prije nekoliko godina pokušao izvesti i NAD, poznat kao entry-level proizvođač, kada je na tržište lansirao Masters seriju (da li se tako zvala?) u kojoj su bila pojačala iznad 1.000 EUR. I što se dogodilo, da li je NAD poboljšao svoj imidž brenda? Ne znam, ne bih rekao, NAD je meni i dalje sinonim za entry-level uređaje.
Jeftini marketinški štosevi
Današnji High-End karakteriziraju dvije osnovne stvari: suludo visoke cijene i agresivan marketing. Ne smatram se osobom koja će lako podleći pod jeftine marketinške štoseve. Dapače, grozim se kada iza skupih proizvoda stoji jeftin marketing.
Primjer broj 1:
"Kef Muon je proizveden u svega 100 pari, od kojih je većina već prodana" - kako da ne, vidio sam neki dan red ispred dućana u kojem se prodaju Muon zvučnici, ljudi s gotovinom čekaju u redu. Požurite se da ih kupite, još malo pa nestalo. Ajmo, svi na bankomate po pare!
Primjer broj 2:
"Samples of the SDR-4000SL have yet to reach most of the company's dealers in the US and abroad, but I was told that already the waiting list for it exceeds the initial production run." (izvor: Stereophile) I dok mi se sviđa ideja da Spectral tržištu nudi novi CD player, jer smatram da mnogi ljudi koji su se prebacili na hi-res audio nisu čuli vrhunski CD player, toliko mi se trbuh okreće od ovako jeftinog i šupljeg marketinga. Da, da - waiting lista je toliko velika da sa svog prozora vidim ljude kako čekaju u redu da kupe ovaj CD player. Cijena iznosi samo 25.000 eura, stoga navali, narode, ajmo, još malo pa nestalo.
Također, s izjavom "Da li je SDR-4000SL naš posljednji referentni CD player?" daju naznake da bi to mogao/trebao biti njihov posljednji CD player koji će proizvesti. Za mene je to također klasičan marketing. Ja se radije držim uzrečice "Nikad ne reci nikad", a oni ovdje poručuju "možda nikada više". A što ako ste se zajebali? Što ako danas jedno kažete, a sutra izbacite novi model CD playera - onda gubite kredibilitet. Tako se prije cca 10 godina zajebao i veliki Harman/Kardon (jedna od najvećih grupacija u Hi-Fi svijetu) kada su, u jeku eksplozije kućnih kina, javnost obavijestili da se potpuno povlače iz stereo segmenta i da se posvećuju home-theatre segmentu. A danas, 10 godina kasnije, Harman/Kardon u svom katalogu ima i CD playere, i stereo pojačala, i stereo receivere... Baš su neka vjerodostojna firma.
Kada spominjem Spectral, ne mogu ne prokomentirati izgled tog njihovog CD playera. Ok, ja mislim da je zvuk najbitniji, i kada to kažem - to nije klišej, ali uređaj mora i izgledati. Pogotovo kada košta 25.000 EUR. Ne tražim da uređaj koji ću kupiti bude najljepši na svijetu, ne tražim ekstravaganciju ili kič, ali on mora izgledati barem solidno i normalno, ipak ću s njim živjeti godinama. A ovaj Spectral CD player izgleda kao da je pao s Marsa - gotovo da mi izgleda kao moderna verzija nekog ružnog Tascam ili Studer CD playera od prije 20 ili 30 godina.
Ako sustav ne košta barem milijun nečega, onda nije vrijedan vaše pažnje...
I upravo to suludo nabijanje cijena je ono što današnji High-End Audio čini smiješnim. Ajmo probati zbrojiti cijene tih sustava iz Esplanade...
Sistem prvi:
- Spectral SDR-4000SL CD player (25.000 eur)
- Spectral DMC-30SS serija 2 pretpojačalo (12.000 eur)
- Spectral DMA-360 serija 2 mono pojačala (24.000 eur/par)
- Avalon Isis zvučnici (90.000 eur/par)
TOTAL: 151.000 EUR
Sistem drugi:
- Kef Muon zvučnici (160.000 eur/par)
- ostatak sustava je McIntosh, nema smisla nabrajati modele...
TOTAL: vjerojatno debelo preko 200.000 EUR
I sve bi to bilo super kada bi se na ovakvim i sličnim prezentacijama mogao čuti vrhunski zvuk. Ne dobar, ne vrlo dobar, ne odličan nego vrhunski zvuk - vrhunska je cijena, onda i zvuk treba biti vrhunski. Tada čovjek ne bi rekao ni A ni B. Jer "već" za 15.000 EUR se može složiti odličan, sjajan Hi-Fi sustav. A za 10 ili 20 puta više novaca - koliko li su već koštali ti sustavi u Esplanadi - da li znate kakav bi zvuk trebao biti? Trebao bi biti takav da se naježite već nakon nekoliko taktova, da vam sve dlakice na rukama skoče u zrak, da spontano razjapite usta, da doživite zvučni orgazam. Za te novce ne prolaze diplomatski komentari tipa "Da, zvuk je bio dobar", "Da, nije bio loš zvuk" ili "Da, ima potencijala taj sustav".
Zvuk sa sajma uopće nije relevantan?
Mnogi dušebrižni novinari će u svojim sajamskim reportažama, a kako - međuostalim - ne bi za neki sustav morali napisati da je loše svirao, napisati da o zvuku sa sajma ili prezentacije nema smisla pisati jer sajamski uvjeti nisu dobri ili relevatni. A čemu onda služe te prezentacije ako se o dojmovi o zvuku ne smiju stvarati? S druge strane, istina je da postoje hoteli čije su sobe loše akustike. Ali postoje i mnogi hoteli s odličnim sobama - pogledajte akustiku soba u zagrebačkoj Esplanadi ili akustiku soba u milanskom hotelu Quark (gdje se održava "Top-Audio" sajam) - akustika tih prostorija je izvrsna. Uostalom, većina audiofila nema sobu samo za hi-fi. Većina audiofila nema mogućnost odmaknuti zvučnike jedan, dva ili tri metra od zidova kao na sajmu. Dakle, to znači da su sajamski uvjeti često i bolji od kućnih.
Novinarstvo
Naravno, ako čitate druge Hi-Fi medije, pročitat ćete superlative o Muon zvučnicima. Kako i zašto? Zaključite sami.
Ako čitate izvještaje - bilo u stranim ili u domaćim medijima - s ovakvih i sličnih prezentacija ili sajmova, uočiti ćete da novinari u pravilu primjenjuju jednu te istu formulu: kada je zvuk izloženog sustava dobar, onda se o tome pišu nebeski hvalospjevi; kada je zvuk loš, onda se ne napiše da je zvuk bio loš, nego se napiše:
a) da je akustika prostora bila loša, ili
b) da je soba bila premala ili prevelika, ili
c) da su uređaji bili neusvirani, ili
d) se samo napiše koji su uređaji bili u sustavu, bez ijedne riječi o zvuku, ili
e) se napiše da je zvuk vrlo subjektivna stvar koja zavisi od osobnog ukusa, i da će uvijek biti podijeljenih stavova, ili
f) da zbog loše akustike sobe (ili zato jer izlagač nije imao vremena za kvalitetan set-up, nebitno) zvuk sustava nije bio prikazan u najboljem svjetlu, ali da se vrhunski potencijal sustava itekako mogao čuti, kao i da su posjetitelji mogli steći neko novo, dragocjeno iskustvo slušanjem tog sustava
Sve navedeno je klasičan način da novinar, tj. auto teksta izbjegne napisati što misli o zvuku izloženog sustava. I naravno, da pripazi da se nikome ne zamjeri. Dakle, za loš zvuk nikada nije kriv demonstrator koji je loše setapirao sustav. Za loš zvuk, naravno, nikada nije kriv Hi-Fi sustav. Uvijek je za loš zvuk krivo nešto drugo. Uređaji su odlični, oni ne mogu biti uzrok lošeg zvuka, jel' tako...
Naivan čovjek, čovjek koji nije upućen u ovu problematiku, bi čitajući Hi-Fi časopise i Hi-Fi web portale mogao steći dojam da je Hi-Fi najdivniji hobi na svijetu. Svi uređaji su savršeni, misli si on dok lista neki Hi-Fi časopis, sve pršti od 5 zvijezdica i Best-Buy etiketica. Cijela priča me neodoljivo podjeća na Branka Kockicu i pjesmu "U svetu postoji jedno carstvo!" Tekst te pjesme ide otprilike ovako: "U svetu postoji jedno carstvo, u njemu caruje drugarstvo... U njemu je sve lepo, u njemu je sve nežno... Tamo su kuće od čokolade, prozori su od marmelade... Tamo svako radi ono šta hoće, tamo raste svako voće...." Baš tako je i u Hi-Fi svijetu: sve su kuće od čokolade, svi Hi-Fi uređaji su savršeni, prozori su od marmelade, sve je divno i krasno...
Novinarstvo kao takvo, u globalu, i na hrvatskoj i na svjetskoj razini, je na niskim granama. Oglašivači su ti koji diktiraju pisanje, i ned'o Bog da se o nekom oglašivaču išta loše napiše. Kada imaš oglašivače, moraš pisati kako oni diktiraju. Živjela takva sloboda pisanja. Ali ja vjerujem da ni čitatelji nisu baš tako glupi...
Potpuno promašena strategija
Današnji proizvođači plivaju potpuno pogrešnim vodama, plivaju u potpuno pogrešnom smjeru. Umjesto da se bave klincima, mladom generacijom, oni tiskaju uređaje koji koštaju desetke i stotine tisuća eura ne bi li ih prodali pripadnicima 1% svjetskih buržuja. Bilo bi im bolje da se fokusiraju na desetke milijuna klinaca koji po svijetu hodaju sa slušalicama na glavi i misle da je mp3 zakon, da je to jedini postojeći format. Svi se stalno žale kako ovom hobiju nedostaje nove krvi. Da sam ja klinac koji ne zna ništa o ovom našem hobiju, i da dođem na neki sajam, što bih učinio? Pobjegao bih s tog sajma istog časa. Rekao bih sam sebi: "Ovi su ludi, ovi nisu normalnim s tim cijenama!" Industriji bi bilo pametnije da klince privuče sa sustavima koji koštaju 300 ili 400 eura po komponenti, i da im pokažu da na tim sustavima glazba zvuči mnogo bolje nego kada je se u mp3 formatu sluša na slušalicama. Kada sam ja bio klinac, svi smo slinili za Technicsom i sanjali o danu kada ćemo si ga moći kupiti, a današnje klince to uopće ne zanima.
Samouništenje
Doista, dojma sam da današnji High-end Audio sam sebe uništava. Kada bacim pogled na recentnu High-End Audio scenu, ili kada posjetim neki High-End sajam, stječem dojam da proizvođači u procesu proizvodnje pred sebe stavljaju ove kriterije koje mora zadovoljavati njihov uređaj:
a) prednja aluminijska ploča mora biti što veće debljine
b) što veća masa uređaja
c) što atraktivniji izgled
d) što viša cijena
Ako i vi mislite da su ti navedeni parametri presudni, onda ste profulali balun...