event
Zlatan Stipišić Gibonni
- live in Gavella -

  tekst: Marko Pecotić, prosinac 2008
  foto: http://hr.wikipedia.org/wiki/Zlatan_Stipi%C5%A1i%C4%87_-_Gibonni

  Zlatan Stipišić Gibonni. Čovjek kojeg ne treba posebno predstavljati. Osvojio je solidan broj Porina, jedan je od najcijenjenijih autora i izvođača na hrvatskoj glazbenoj sceni, napisao je Oliverovu Cesaricu... Koje je vaše mišljenje o dotičnom gospodinu? Naime, radi se o izvođaču čije se pjesme mogu svakodnevno čuti na radiju - bilo da sjedite u kafiću, vozite se u automobilu ili čekate u zubarskoj ordinaciji... Moje mišljenje o njemu je svakako pozitivno. Posebno u usporedbi sa svim tim likovima na hrvatskoj estradi. Doduše, o Gibonniju nemam ništa više od tog jednog ravnodušnog pozitivnog stava - njegove pjesme jesu lijepe i kvalitetne, imaju i poruku, no nikada mi se nijedna njegova pjesma nije zavukla pod kožu, njegove pjesme su me u pravilu ostavljale ravnodušnim. Mislim da su mi Gibonnijeve pjesme prepatetične... I tako sve dok nisam došao na njegov koncert i shvatio da muzika na koju sam sve ove godine zijevao kada bih je čuo na radiju, da ta ista muzika uživo odjednom zvuči tako dobro.
  Prosinac je mjesec prežderavanja i alkoholiziranja, naravno na tuđi račun. Nije lako izgurati taj prosinac, mjesec u kojem više puta tjedno idete na domjenke koje organiziraju različite firme. A na domjencima trpeze prepune hranom i oko njih gladni Hrvati. Frižidere koje imate doma možete tijekom prosinca slobodno isključiti iz struje – niti ćete se hraniti kod kuće, niti ćete ići u kupnju špeceraja – naravno, hranit ćete se na božičnim domjencima.
  Prošlu srijedu, 10. prosinca, je u organizaciji firme Europlakat održan već tradicionalni (četvrtu godinu zaredom), za javnost zatvoren, Gibonnijev koncert u zagrebačkom kazalištu Gavella. Naravno, s pripadajućim domjenkom. Bio mi je to prvi put da gledam Gibonnija uživo. Prijašnjih bih godina pozivnice za ovaj koncert redovito proslijedio nekom drugom, no ove godine su me uspjeli nagovoriti da se dovučem do Gavelle. Mislim si, ajde istrpit ću taj dosadni koncert, a nakon koncerta ću tu i takvu muziku zalječiti s finom catering papicom.
  Inače, Gavella je jako zgodno malo kazalište u koje stane tek par stotina ljudi, tip kazališta koje je idealno za koncerte, jer se u njemu može stvoriti intimna, kućna atmosfera. Takva atmosfera se ne može stvoriti ni u Hrvatskom narodnom kazalištu, ni u Lisinskom, a kamoli u primjerice Domu sportova. Ono što je te večeri usljedilo, bio je to jedan od najboljih koncerata koje sam gledao u zadnjih par godina, a moja slika o Gibonniju se promijenila za cirka 180 stupnjeva.
  Što je te noći u Gavelli bilo tako posebno? Sve. Od Gavelle kao prostora u kojem se održao koncert, pa do akustike tog prostora. Od publike i atmosfere u publici, pa do pristupa Gibonnija publici i koncertu. Sve je bilo tako opušteno i nepretenciozno. A sound... Ljudi moji, kakav sound!!! Ovo je bio jedan od boljih razglasa koje sam čuo u životu. Nemam vam namjeru opisivati taj sound, jer nakon što to čujete biste mogli shvatiti koliko smješno izgleda ta naša audiofilija. Skidam kapu i toncu koji je sjedio za pultom, jer bez njega taj razglas ne bi zvučao tako dobro. A opet možda, tko zna, u prostoru ovakve akustike bi svaki razglas zvučao dobro, tko će ga znati...
  Koncert je otvorila (i zatvorila) Maya Azucena, nju sam nekoliko puta čuo na radiju i gledao na televiziji s Gibonnijem. I čak mi se i dopala. Ali uživo, to što ona radi s mikrofonom, kako ta cura zvuči uživo – woww. Tako dobro pjeva, žmarci vas prođu čim je čujete.
  Gibonni je te noći bio vrlo spontan, nepretenciozan, otvoren, iskren, bez foliranja. Bio je vrlo opušten, kladim se opušteniji nego inače. Čemu je sigurno kumovala i činjenica da je koncert bio zatvoren za javnost, izostao je pritisak, koncert nije imao formalni tijek kao inače pa su se svirale i pjesme koje nisu na uobičajenom spisku, a i nije bilo pressa. Pa su tako i pauze među pjesmama znale trajati i po pet ili deset minuta – Gibonni bi ušetao među publiku i razgovarao s ljudima. Ili bi ostao u publici – bend bi s pozornice svirao, a on bi zaglavio pjevajući iz publike. U jednom trenutku je izuo cipele i doslovce ušao među publiku hodajući po sjedalima i pozdravljajući prisutne. Ljudi vole tog čovjeka. Atmosfera je bila kućna i domaćinska, imao sam dojam da se nalazim na tulumu, a ne na koncertu.
  Od desetak članova Gibonnijevog benda, posebno ističem saksofonista i bubnjara (što je nepravedno jer su ama baš svi u bendu zaslužili da ih se ovdje spomene). Igora Geržinu sam navikao gledati u Živoj legendi, to je bend koji mi nikada nije legao jer ne volim gažerske bendove. Ali ono što je u Gavelli Geržina izvodio na saksofonu, to je bilo magično! Nije tako često imao svoje dionice na saksofonu, ali kada bi nešto odsvirao, zvukovi koji su izlazili iz te njegove limene puhalice bili su čarobni i nadnaravno dobri. Čovjek se u roku keks naježi kada to čuje. A dečko na bubnju! Što li je taj čovjek izvodio... Na hrvatskoj sceni smatram da postoje dva najbolja bubnjara: Kruno Levačić (živuća legenda koju ne treba posebno predstavljati) i dečko iz TBF-a. Potonjem ne znam ni ime, ali znam da je jedan od najagresivnijih i najtočnijih bubnjara za koje znam, taj dečko rastura na bubnju. I Levačića i TBF bubnjara sam i previše puta gledao uživo i to što oni rade od bubnja je bolesno dobro. A bubnjaru koji je u Gavelli svirao s Gibonnijem ne znam ime, ali dečko je vrlo dobar, vrlo vrlo dobar... Ne znam da li i inače svira tako dobro ili je samo te večeri imao posebno nadahnuće. Opak bubnjar, nema šta. Ima odličnu tehniku, osjećaj za timing, ima odličan groove, unosi sebe u taj bubanj... Sjajno!
  Sve skupa da zaključim: vanserijski koncert, vanserijski sound, sjajna atmosfera - mislim da je ovo sve skupa neponovljivo. Hmm, u stvari, provjerit ću već za godinu dana na istom mjestu u isto vrijeme... Ovo je bila svirka koja me toliko dojmila i toliko napunila nekim pozitivnim nabojem da danima nakon koncerta ne samo da nisam imao potrebu slušati ikakav hi-fi sustav, nego nisam imao potrebe slušati ikakvu muziku uopće.