AUDIO DNEVNIK

  tekst: Dean Baričić, listopad 2010
  napomena urednika: većina stvarnih likova su u tekstu zamijenjeni izmišljenim imenima

28. prosinca 2009.

Napisao sam mail prijatelju Bobi, u kojemu mu govorim da je njegova nedavna potreba za eksperimentiranjem sa subwooferom bila infaltilna, a infantilno je bilo i moje nedavno eksperimentiranje sa Sonus Faber Minimom. Činjenica je - kako kaže Serblin u monografiji iz 2004. - da je njegov prvotni poriv da napravi bolji zvučnik bilo nezadovoljstvo s onime što je do tada slušao. Kako kaže, njegovo poimanje zvuka je bilo takvo da je htio reproducirati zvuk na prirodniji način. Kako se citira, Sonus faber je proizvod rađen na filozofiji zvučnika kao "muzičkog instrumenta". Naravno da se puritanci s time neće složiti, oni znaju reći je zvučnik transmiter, a ne generator zvuka. Sigurno je jedno, a to je da konstruktor zvučnika ne želi unijeti dodatne koloracije u svoj proizvod. Možda je bolje razmišljanje reći da je umijeće vibracije dovesti u kontrolirane uvjete.

Serblinova priča kaže da se jedne večeri vraćao s lokalnog hi-fi sajma i na željezničkoj stanici je razgovarao s prijateljem, obojica su iskazali nezadovoljstvo onime što su čuli na tom sajmu. Znači da to prvotno nezadovoljstvo, ako je motivirano na ispravan način, može potaknuti ljude na neka djela.

Slično je bilo i na raznim poljima znanosti, bilo prirodne ili društvene sfere, kada je to prvotno nezadovoljstvo rađalo nešto posve novo. Neka nova iskustva, neka nova istraživanja i domašaji do visina do kojih možda nitko od njih nije ni slutio da se mogu dosegnuti. Ta radost radoznalosti je ono što čovjeka tjera naprijed i budi kreativne potencijale. Okretati se neprestano iza sebe i gledati u retrovizor, to znači baviti se stvarima koje se uglavnom ne mogu popraviti, ali to istovremeno ne znači da prošlost ne može pružiti dobro iskustvo za buduća ostvarenja.

30. prosinca 2009.

Evo, završava stara godina i slijedi nam neizvjesna 2010. Ali da ne strahujemo previše: nigdar ni bilo da ni nekak bilo!

Sinoć sam svratio do prof. Sedera na čašu travarice i kavu, a usput vidio i svoju buduću klasičnu gitaru. Oduševila me, onako nedorađena, ali već u punom obliku, bez pragova, konjića i nepolirana. Nakon što gitara bude gotova, čeka me usviravanje iste. Kako navode znalci, usviravanje gitare se sastoji u napinjanju žica čime se stvara napetost instrumenta koja popušta tijekom sviranja. Kažu znalci i da nije svejedno koju glazbu, na koji način i tko svira na novom instrumentu. Možda se može naći neka poveznica i s novim autom, pa i s našim hi-fi komponentama.

Uvečer sam surfao po netu i tražio članke o građenju gitara i uživao u otkrivanju novoga svijeta. Net je prepun korisnih savjeta za graditelje gitare, kao i za one koji traže dobar savjet u vezi ovog instrumenta.

21. siječnja 2010.

Odmah iza Nove godine bio sam nekoliko dana u Rijeci i vidio se s nekoliko riječkih hi-fi prijatelja. Interesantno mi je bilo čuti iskustva ljudi s kojima se nisam vidio niz godina, ali svaki put kad se nađemo je kao da smo još jučer zajedno slušali glazbu i pričali o hifi.

Upoznao sam Bobinog prijatelja Freda, o njemu sam prethodno samo slušao kao vrhunskom prevoditelju i znalcu u domeni jazza. Naime, Fred je još 1950-ih napisao prvu knjigu o jazzu u bivšoj Jugi, a za što je trebalo imati znanja i kuraže.

Po povratku iz Rijeke sam dane i jutra provodio u praćenju djece u školu, malo u kavi s prijateljima ili pak u guštanju u pogledima na moju novu gitaru. Uistinu, to je profesorova najbolja gitara koju je do danas sagradio. Kako sam mu napisao u zahvalnom pismu, parafrazirajući prijatelja Bobu, vratio mi je na usne mladenački osmijeh, kao kada sam davnih dana poželio kupiti klasičnu gitaru, a slagao sam samoga sebe i kupio Kef + Sansui hi-fi liniju.

Komentar na ove riječi dao mi je prijatelj iz susjedne zemlje, rekavši da sam samo na dulje vrijeme odgodio ostvarivanje svoje mladenačke želje, s time bih se složio.

Kako je rekao majstor Darko iz iste radionice instrumenata, Darko je zadužen za izradu violina i viola, ono što umjetnik preda u instrument je 30-40% potencijala, a ono što treba od njega nastati do ispunjenja je usviravanje instrumenta do punine zvuka. Nije to lagan zadatak, a majstor Darko je zgodno usporedio novi instrument s vlastitim djetetom, koje treba izgrađivati, brusiti u odgoju i manirama kako bi postao dobar čovjek.

23. siječnja 2010.

Razmišljajući o vlastitim odlascima kod različitih prijatelja na slušance, svoja osobna slušna zapažanja i stavove o nekom sistemu uglavnom iskazujem samo onda kada me to pitaju. Možda je to i znak zrelosti, ali naprosto ne želim povrijediti osobu kojoj dolaziš u njegov dom i pri tome iskazuješ ono što te ne pita.

Gledajući na posljednjih 20-ak godina bavljenja hifom, da nam je tada netko pričao kakve ćemo sisteme danas imati, mislim da bismo ga svi u nevjerici gledali i čudili se cijenama i kvaliteti današnjih sustava. Naravno, to ne mora koincidirati i s našom osobnom razinom zadovoljstva, jer rekao bih da je tada, i s puno skromnijim načinom života, zadovoljstva bilo više. To što danas materijalno imamo bolje i više nego prije, to ne znači da nas to može istinski ispuniti zadovoljstvom. Na koncu, niti je to zadovoljstvo mjerljivo, a vjerujem da se danas većina naših ljudi osjeća nasamarena raznim svjetlećim kuglicama koje smo imali prilike gledati kada bismo odlazili u inozemstvo.

1970-ih godina smo u zapadnoj demokraciji - na jedan suptilni način - vidjeli sve ono što mi danas vidimo, a ogledalo se to u opusima Godara, Bouniela i ostalih filmaša i umjetnika koji su jako dobro vidjeli svu bijedu i siromaštvo te bogate zapadne demokracije.

25. siječnja 2010.

Kada spominjem gitarske žice, slična se tematika provlači i s interkonektima i zvučničkim kabelima. Naime, kod žica za klasičnu gitaru postoji osnovna podjela po vrsti materijala na najlonske i karbonske, a potom po vrsti napetosti na medium, hard i extra-hard tension. Sve ostale varijante su moguće, a zanimljivo je i istaknuti da na često postavljeno pitanje o najboljim žicama, u pravilu, odgovora nema, već je to stvar ukusa onoga koji određeni instrument svira, kao i nalaženja onih žica koje će najbolje odgovarati određenom tipu instrumenta.

U subotu sam uzeo set svojih starih nota, s lakoćom sam se prisjećao starih prstometa svirajući već djelomično zaboravljene skladbe Bariosa i Laura.

U nedjelju sam bio kod prijatelja Đive na tradicionalnoj kavici i guštao u njegovom novom DVD-SACD-CD playeru. Svaka pohvala za uređaj koji cijenom nije astronomija, a svira - barem prema onome što sam imao prilike čuti - u rangu s blistavim zvijezdama.

2. veljače 2010.

O utjecaju žica na zvuk sam se još davnih dana osvjedočio u audio hobiju. A da žice na gitari također imaju veliki upliv na kvalitetu zvuka, tome sam svjedočio tek ovaj vikend. Na svojoj sam gitari promijenio žice stavivši dosta skuplje od onih koje je prof. Seder izvorno stavio. Iako hvaljene i tri puta skuplje, Hanabach Goldin 725 žice su me posve razočarale. Vrlo brzo sam shvatio da je graditelj s pravom i znanjem stavio one žice koje instrumentu po karakteru najviše i najbolje odgovaraju (sinergija!), a moj pokušaj popravljanja onoga što je već jako dobro završio je neslavno. Od kad sam dobio novu gitaru, ona me zanima više od mojeg postojećeg hi-fi sustava.

12. veljače 2010.

Ljudsko vjerovanje u ideale je škakljivo područje našeg života, češće može donijeti probleme i frustracije nego zadovoljstvo. Vjerovanje u idealni brak, idealnu djecu ili idealnog šefa je naivno tumačenje svijeta koje nastaje u dječjoj dobi. Ukoliko osoba ne izgradi sistem provjere i vrednovanja svojih stavova, i ljudi u zreloj dobi mogu imati mentalne mape male djece.

Kako se radi o području ljudske psihologije, svakako bih preporučio knjigu profesorice Vesne Gračner, pod nazivom "Ranjeno dijete i ja". I vjerovanje u idealni zvuk idealnog sistema je isto toliko podloga za stvaranje frustracija ukoliko taj ideal ne dosegnemo, a dokazano je da se taj ideal ne može ostvariti. Na taj način ostajemo napeti do granica boli, a s neispunjenim željama. I sve se to tako vrti u krug, poput Sizifa se svaki puta kamen kotrlja prema dolje, a normalnu osobu to muči i svakodnevno izluđuje.

Na tu temu još samo komentar britanskog dirigenta Cema Mansura, koji je jučer u Lisinskom izveo Brahmsov koncert za klavir, Mađarske plesove i Dvorakov Simfonijski ples. Obzirom da sam prijenos koncerta slušao na HR3. bilo mi je interesantno čuti razmišljanje dirigenta koji u interviewu govori o orkestru kao raznolikosti vještina, raspoloženja i motivacija, a koji pod palicom dirigenta treba postići harmoniju skladbe. I upravo ta raznolikost pojedinih faktora izaziva radoznalost trenutka, a koji nije samo trenutak nego ima trajanje koncertne izvedbe koja može biti dobra, slaba ili vrhunska, a upravo je čar da nitko ne zna kako će djelo zvučati te večeri.

Nešto slično se dešava i nama kada u kućnim uvjetima reproduciramo s nosača glazbe nama dragu glazbenu umjetnost, a kako će taj dan ili te večeri svirati i što ćemo doživjeti - to nitko unaprijed ne zna. I još samo jedna digresija misli Stephana Kovachevica, američkog pijanista hrvatskog podrijetla, koji kaže da poznavanje nekog djela, ako je onoo slušano na raznim snimkama, može biti koliko korisno toliko i nezgodno ako djelo koje se svira, tj. interpretira ne shvati na svoj način, već se preslika iz onoga već viđenog ili čujnog. Način na koji je Karajan dirigirao Beethovena ne znači da je to za dirigenta današnjice uzor po kojem se treba orijentirati. Svakako je za svaku novu interpretaciju potrebno i strpljenje, znanje i proučavanje dosadašnje fonoteke, ali ono kreativno koje se treba roditi, to mora otkriti svaki interpret i dirigent ponaosob. Kako kaže veliki dirigent Chelibidachie, ona istina u glazbi je skrivena iza same partiture i ne sastoji se samo u ljepoti reproducirane glazbe, već i u zamisli koju djelo treba ponovo razotkriti.

15. veljače 2010.

Ove godine mi se čini da zima neće tako skoro proći, ali sutra je fašnik i nadam se da će po paljenju "mesopusta" uskoro zasjati malo sunca koje će otjerati zimu i ugrijati nas.

Na HR3 sam slušao emisiju pod nazivom "JAZZU KISSA", emisija govori o slušanju reproducirane glazbe u Japanu u 1920-im godinama. U počecima se slušala klasična ili umjetnička glazba, a kasnije i modernije forme.

Kako se navodi u prilogu, a koji je bio popraćen zvucima Jazza, Teloniusa Monka i drugih jazz umjetnika, Japan se prije II. svjetskog rata počeo otvarati zapadnim kulturnim utjecajima, a jazz onoga vremena je bio novina ne samo u Americi i Europi, već i na Dalekom istoku. Jasno da je tradicija kvalitetne reprodukcije zvuka u barovima, gdje se kako govore više točio viski nego kava, uz ljubazne osmjehe hostesa, dobro došla bilo gdje u svijetu. Interesantno bi bio vidjeti kakav odaziv bi naišao ovakav pristup glazbi u našoj sredini, za razliku od bučnih kafića u kojima je popiti kavu sve što možeš, a češto iza dimne zavjese. Čini mi se da se radi o specifičnoj kulturi koja je za nas Europljane egzotična isto toliko koliko je njima bila egzotična zapadna glazba. Vjerojatno je stvar prestiža i onda i sada bilo u Japanu uživati u nečemu stranome, a uz dozu ekstravagancije koja oduvijek mami maštu ljudi na svim podnebljima.

19. veljače 2010.

Kupio sam album Rade Šerbedžije i Miroslava Tadića i oduševio se prisnošću i intimnošću zvuka na ovom albumu. Tako intimnu i rafiniranu glazbu već dugo nisam čuo. Moram iskazati primjedbu na novokupljeni LP, a koji na nekim mjestima pucketa poput stare ploče, što me ne smeta, ali čovjek od glanc nove ploče ne očekuje pucketanja i šumove.

20. veljače 2010.

Jučer sam na HR 3 čuo komentar naše proslavljene pijanistice, a to je ujedno i sukus onoga što se može primijeniti i na naše slušanje reproducirane glazbe. Pijanistica Martina Filjak kaže da se kvaliteta slušanja glazbe sastoji u opuštenom slušanju glazbe, slušanju tijekom kojega se glazba i/ili zvuk prestaju analizirati, slušanju tijekom kojega se čovjek u potpunosti prepušta taktovima glazbe.

U tome i jest cijela bit priče oko doživljavanja i proživljavanje glazbenog sadržaja, koji u sferi analitičkog slušanja stalno traga za dobrim i manje dobrim elementima, dok u modusu prepuštanja glazbi taj kritički um zamjenjuje stanjem prepuštanja.

Daljnji komentar na to nije potreban, a da ne bi implicirao sličnost pri slušanju naših sistema. U sferi analitike mozak stalno radi, promatra i analizira. Zaboravite lijevu stranu mozga i prepustite se prihvaćanju informacije na holistički način (kao cjelinu) i apstraktno interpretiranog jezika koji govori kroz geste, izraze lica i govor tijela, registrira proctor, obavlja relacijske i matematičke operacije. Ili točnije, lijeva strana mozga zadužena je za boje, za prepoznavanje lica, mjesta, objekata i glazbe, ona stavlja događaje u prostorni kontekst; bolja je u unutarnjem procesiranju. Treba naglasiti su kod nekih ljudi ove funkcije smještene u obrnute polutke.

24. veljače 2010.

Danas bi u Zagreb trebao doći prijatelj iz ex-Yu, dogovorili smo susret negdje u gradu. Potom sutra dolazi kod mene na mali slušanac, a u petak slijedi odlazak u Lisinski na Bijelu oktavu.

Prijatelj koji također ima pojačalo Aleph 5 me neki dan pitao da li se na mojem uređaju gubi signal (tj. zvuk) prilikom gašenja pojačala u modu dok izvor zvuka još svira. To sam kod sebe isprobao tek jučer i potvrdio mu tu pojavu, a ona se očituje u tome da zvuk po gašenju pojačala odmah gubi. To bi značilo da se kondenzatori ne prazne postepeno, već postoji sklop u Alephu koji trenutno prekida signal. Inače, da mi je isto pitanje postavio prije nekoliko godina, vjerojatno bih se odmah počeo uzrujavati da li je s pojačalom sve u redu. Mora da se ovdje radi o vlastitom sazrijevanja koje se odlikuje kuliranjem na pojave koje su takve kakve jesu.