AUDIO DNEVNIK

  tekst: Dean Baričić, lipanj 2010
  napomena urednika: većina stvarnih likova su u tekstu zamijenjeni izmišljenim imenima

  5. studeni 2009.
"Mi pridajemo važnost glazbenom odgoju, jer ritam i harmonija najdublje poniru u dušu i tu zauzimaju snažno uporište, donoseći vrlinu u odgoj i čineći čovjeka krepkim", riječi su Platonove. A kakvo danas mjesto zauzima glazba u Zapadnoj hemisferi? S jedne strane, glazba je više nego ikada prisutna oko nas - od ringtone melodija na mobitelu do bezbrojnih radio stanica - ali tu se radi o tek površnom i/ili pozadinskom slušanju glazbe. A kultura odvajanja posebnog vremena za sviranje ili slušanje glazbe kao da je rezervirana za malobrojne i kao da postaje luksuz.
U vrijeme današnjeg materijalističkog poimanja svijeta, glazba omogućava čovjeku ponovni susret s duhovnim. Pjevanjem vlastito tijelo postaje glazbeni instrument, a i čovjek se pjevanjem može više približiti samom sebi, pjevanjem se mogu povezivati misli i osjećaji, pjevanje pomaže i u postizanju unutarnje ravnoteže... Danas kao da se zaboravlja na svu težinu i virtuoznost interpreta koji u prošlosti nisu ni imali pomoć miks pultova i kompjutora, već su ili znali ili nisu znali pjevati i svirati.

  19. studeni 2009.
Ovih dana mi se na mail javio gospodin Danko iz Beograda, kaže da je vjerni čitatelj Audio Pulsa. Naročito me dojmio njegov stav iskazan u pismu, a u kojem hvali cjelokupnu stranicu i tekstove suradnika, ali i iskazuje čuđenje što tako iskreno pisanje stavljam na net. Odgovorio sam mu da tu može biti i malo egzibicionizma s moje strane, ali i da to radim jer me jako veseli... Razmijenili smo nekoliko mailova i ispostavilo se da smo u određeno doba života obojica živjeli u Rijeci i da nas taj grad po mnogočemu povezuje... Glazba spaja ljude i svijetove na neobičan način, jezik glazbe je svima razumljiv, glazbenu nit je moguće razumijeti i u Aziji, Africi ili na Novom Zelandu.

  23. studeni 2009.
Lijepo je bilo u petak biti na suncu uz more na 16 ili 17 Celzijusa, a poslijepodne se družiti s Bobom. Bobo je u zadnje vrijeme znao govoriti da mu se ne sviđa kako mu svira gramofon i da ga uopće nema volje slušati, pa sam si dao truda i poslušao ploču ili dvije na njegovom sustavu. Isprva nisam primjetio ništa neobično, ali potom mi se učinilo da je zvuk predifuzan i da svira u protufazi. Naposlijetku smo otkrili da su žičice na gramofonskoj zvučnici spojene u protufazi. Moram priznati da nije bilo lako riješiti problem pravilnog spajanja malih klema, ali konačan rezultat je bio odličan. Nadam se da će Bobo sada s više volje slušati svoj gramofon Sansui s Ortofon Red 2M zvučnicom.

  26. studeni 2009.
Upoznao sam mlađeg čovjeka koji mi se javio na oglas za pranje ploča na Audio pulsu i odmah mi se dopao njegov mladenački način razmišljanja. On ima veliki afinitet prema glazbi, ali i prema hi-fi uređajima. U razgovoru me pitao da li poznajem ikoga tko doma ima Martin Logane, jer čuo je velike priče o njima, a nije ih nikada slušao. I što mi je preostalo nego nazvati Điđu i zamoliti ga za slušanac na kojem bi bio prisutan i mladi audiofil. Mladi audiofil kaže da mu je bilo drago što je imao priliku poslušati Aeriuse u tako dobrom set-upu. Doista, Logani su svirali jako dobro zbog kompletnog set-upa koji je ugođen vrhunski, baš poput nekog finog gudačeg instrumenta. Upravo u ugađanju, tj. set-upiranju leži čitava hi-fi nauka koju nije lako proniknuti. Ljudi s ulice koji ne mare za kvalitetu zvuka, oni mogu reći da je to sasvim običan zvuk, a što on u naravi i jest. Samo što tako naravan i običan zvuk nije lako postići! U tome je i poanta cijele priče. Tražiš i krećeš kompliciranim putem, a najjednostavniji put je najbolji, samo što to ne znaš na početku.

  30. studeni 2009.
Kupio sam knjigu Viktora Żmegača Majstori europske glazbe. Čitam je polako, to je knjiga koju možete čitati i otkrivati cijeli život. Kaže napis da gosp. Żmegač suvereno prosuđuje umjetničku ostavštinu muzičkih genija i baroka do sredine prošlog stoljeća. Navodi se da je studirao muzikologiju u Gottingenu, a ova knjiga je nastajala u proteklih desetak i više godina. Mnoge stranice ove knjige su posvećene ljubiteljima klasične glazbe koji tragaju za okolnostima u kojima su nastajala djela velikih majstora od baroka naovamo. Ovakav prikaz otkriva one fine nijanse temeljem kojih glazbu možemo promatrati i iz druge perspektive. Često sam se znao zapitati da li su takve okolnosti - a temeljem kojih sa šireg rakursa prosuđujemo neko glazbeno djelo - olakšavajuća okolnost, a koliko je to teret onome tko se uporno trudi čuti ono što je autor takvih napisa otkrio u svojim riječima.

  4. prosinac 2009.
Započeo sam s čitanjem knjige Dana Arielya pod nazivom Predvidljivo iracionalni. Činjenica je da naše iracionalne odluke neki puta mogu biti predvidive, a da s time računa onaj tko ima koristi od te predvidivosti. Na koji način? Da citiram autora: "Relativnost je relativno lako razumjeti. Ne postoji jedan aspekt relativnosti o koji se neprestano spotičemo. Riječ je o ovome: ne samo da nastojimo uspoređivati stvari jednu s drugom, nego se fokusiramo na uspoređivanje stvari koje je jednostavno usporediti, a izbjegavamo uspoređivati one koje nije lako usporediti".
Rečeno je lakše shvatiti kada pokušate pretočiti u praksu kupnju neke hi-fi komponente, a vodeći se pritom i pročitanim recenzijama. Radi se o tome da prodavatelji svjesno uključuju zbunjujući element na temelju kojega često oni odlučuju umjesto nas. Radi se o tome da birajući između tri proizvoda, uključivanjem namjerne negativne komponente u odabir, osoba sasvim opravdano odabere onu komponentu koja ne nosi oznaku (-).
Evo jednog primjera iz iste knjige: "Tvrtka koja je proizvodila uređaje za pečenje kruha nije bila zadovoljna prodajom. Odabrali su tada ovu taktiku. Proizveli su novi model za pečenje kruha, ali ne samo veći već i dvostruko skuplji. Sada je počela rasti potražnja za onim prvim strojem, iako se veliki stroj nije prodavao. Pitate zašto? Jednostavno zato jer su kupci sada mogli birati između dva modela. Budući da je jedan bio mnogo veći i skuplji, ljudi nisu morali dugo razmišljati." Vidite li poveznicu s hi-fi uređajima?
U jednom dijelu knjige citira se Mark Twain koji je napisao o Tom Sawyeru: "Tom je nehotice otkrio važnu zakonitost ljudskog djelovanja - da bi se čovjeka natjeralo da poželi nešto, dovoljno je to nešto učiniti teško dostupnim" - da li i u ovom primjeru možete prepoznati možda svoje narazumne želje, a ciljajući nemalo puta prema uređaju skupljem od onoga koji si možete priuštiti? Da ne duljim, mislim da vas iracionalna odluka o kupnji ove knjige za 125 KN neće koštati više od koristi koju od nje možete imati.

  10. prosinac 2009.
Danas mi je prof. Seder otkrio podatak da je mladi ruski violinista, a koji svira u Zagrebačkoj filharmoniji, svoju violinu nedavno premazao s uljnom tinkturom i odmah je osjetio da mu instrument bolje svira. Sjećam se kako sam i ja davnih dana svoje Sonus Faber Signume premazao s uljnom tinkturom, i još uvijek se sjećam vlastitog - i estetskog i zvučnog - oduševljenja nakon premazivanja tom istom uljnom tekućinom.
Prisjećanje na stare Signume me podsjetilo i na moja tadašnja razmišljanja o eventualnoj kupovini prvog hi-fi sustava. Sjećam se Male dvorane Lisinski u kojoj sam nazočio tadašnjoj prezentaciji hi-fi sustava koji su sačinjavali Sansui pojačalo, KEF zvučnici i prijenosni CD player. Moj tadašnji komentar na tu hi-fi prezentaciju je bio da bih radije kupio dobru klasičnu gitaru nego uložio novce u takav hi-fi sistem. A u to doba nisam imao novaca ni za vrhunsku gitaru ni za hi-fi sistem. Sada, nakon više od 20 godina, dobio sam ponovo želju da na ostvarim svoju davnu želju te da pronađem neku bolju gitaru za sebe i za malog sina Luku.

  15. prosinac 2009.
Neku noć sam sanjao da se na Audio pulsu prodaje Sonus Faber Minima FM 2 i došao sam na ideju da bi bilo dobro pronaći tu kutiju i poslušati je. Potom sam se kod nekih ljudi u Istri raspitao da li se trenutno prodaje koji par, a ubrzo sam saznao da se svojedobno prodavao jedan par u Pazinu, ali da to više nije aktualno.
Jučer sam zamolio osoblje u u Dobrom zvuku da mi spoje Minimu Vintage na uređaje koje imaju pri ruci. U set-upu su svirali Minima Vintage, Harman/Kardon 990 integrirac i Meridian G06, sve spojeno AudioQuest interkonektima i Cardas Golden Reference zvučničkim kabelima. Na ovo slušanje sam ponio dva CD-a talijanskih kantautora, Ivana Gracianija i Gianmaria Testa. Mojem ugodnom iznenađenju nije bilo kraja. Zvuk je bio bogat, nešto topliji po karakteru, ali sonorni glasovi su plijenili svojom uvjerljivošću. Moram priznati da od ovog sistema, a koji je relativno pristojne cijene, nisam toliko puno očekivao.
Pitanje je da li bi se danas uopće isplatilo uložiti u originalne Minime koje su stare preko 20 godine i imati eventualnih problema sa servisom visokotonaca. Kaže mi prijatelj da se nakon toliko godina u visokotoncima te generacije javlja zgušnjavanje ferofluida, a što ima utjecaja na zvuk. Jasno da i za to ima lijeka i da postoje ljudi koji su u stanju popraviti taj problem.
Za kraj mogu prispodobiti što stari Sonus Faberi znače i kako kotiraju na second hand tržištu. Na talijanskim web portalima sam pronašao podatak da se Minima Amatori prodaju po (visokih) 1.300 do 1.500 EUR, a za Minimu FM 2 se traži čak 950 EUR. Značajno je primjetiti i da, iako se radi o domicilnoj zemlji proizvođača, primjeraka koji se prodaju nije puno - čak dapače.

  23. prosinac 2009.
Prije nekoliko večeri sam popio kavu s prijateljem kojeg rijetko viđam. Rekao mi je da u velikom biznisu opstaju samo oni koji donose dobit. Kaže da je renomirana hi-fi tvrtka XY prešla u veću korporaciju i ostala bez pravog oslonca u ljudima koje su je prije 30 godina stvarali. Mogu se sjetiti samo nekih od njih, a to su Sonus Faber, Krell, Mark Levinson, Nelson Pass... Zaključili smo da će odlaskom čelnih ljudi tih tvrtki nastati velika praznina i neizvjesna sudbina umijeća projektiranja i izrade vrhunskih hi-fi uređaja.
Mogu se osvrnuti na dojmove koje sam stekao nakon slušanja Minime Vintage u kućnim uvjetima (zahvaljujući ljubaznom osoblju trgovine Media audio). Priznajem da sam ovih dana bio na vagi da li bih takvu usporedbu uopće napravio i što će mi to iskustvo pokazati. I pokazalo se da je Minima Vintage osebujan mali zvučnik i nije čudo što ga Serblin s ponosom spominje kao svoj prvijenac. To što je fizički malen znači da se najvrijednije stvari poput dijamanata ili parfema drže u malim ambalažama. Zvukom zasigurno ova skulptura nije mala i zaslužuje veliku pažnju. Kada bih govorio o usporedbi s Cremonom Auditor, mogao bih reći da se radi o najfinijim nijansama i to primarno u području visokih i srednjih frekvencija, a koherencija i bogatstvo zvuka su veliki adut Minime Vintage koju s pravom možemo nazvati zvučnikom "CON ANIMA". Čovjek bi lako poželio imati ovakav mali biser u sistemu kao dodatni zvučnik.
Franco Serblin u prologu svoje monografije kaže kako je njegov prvotni poriv bilo nezadovoljstvo s onim što je do tada slušao. Kako kaže, želio je moći reproducirati zvuk na različit način, na prirodniji način, s boljim tonskim balansom. Kako navodi, nije ni sanjao da je to bio san koji su imali i mnogi drugi audiofili. Kako se citira, Sonus faber je produkcija koja je rađena na filozofiji da je zvučnik muzički instrument. Naravno da se puritanci s time neće složiti, jer oni znaju reći je kutija transmiter, a ne generator zvuka. To može biti promatrano s nekoliko aspekata i odgovor na ovo pitanje nije jednoznačan. Sigurno je jedno, a to je da konstruktor zvučnika nikako ne želi unijeti dodatne koloracije u svoj krajnji proizvod, ali isto tako se ne može poreći da se apsolutno sve vibracije mogu poništiti. Možda je bolje razmišljanje da je umijeće vibracije dovesti u kontrolirane uvjete.
Interesantna je priča karizmatičnog Serblina, govori da je jedne večeri na milanskoj željezničkoj stanici razgovarao s prijateljem audiofilom, vraćali su se u Vicenzu nakon posjeta hi-fi sajmu, a obostrano su iskazali nezadovoljstvo onime što su na sajmu čuli... Da nije bilo tog nezadovoljstva, možda ne bi bilo ni Sonus Faber priče, a to bi bila šteta. Znači da to prvotno nezadovoljstvo, ako je motivirano na ispravan način, može potaknuti ljude na velika djela. Slično je bilo i na različitim poljima znanosti. Ta radoznalost je ono što čovjeka tjera naprijed i budi kreativne potencijale. Okretati se iza sebe i gledati u retrovizor znači baviti se onime što se ne može popraviti, ali to istovremeno ne znači da prošlost ne može dati dobro iskustvo za buduća ostvarenja. Isto tako valja reći da je kopiranje već viđenog jako dosadno i da takvi proizvodi gotovo uvijek nalikuju na kič.