AUDIO DNEVNIK

  tekst: Dean Baričić, listopad 2009
  napomena urednika: većina stvarnih likova su u tekstu zamijenjeni izmišljenim imenima

  2. veljače 2009., ponedjeljak
Prošli tjedan sam bio na službenom putu u Splitu. Moram priznati da mi je muka bilo proći kroz snježnu Liku, ali kada sam prošao tunel Sveti Rok i ugledao sunce i more, bilo mi je mnogo lakše. Pomislio sam odmah zašto ne bih bar preko vikenda otišao s malom djecom do Rijeke, a obzirom da je prognoza za vikend povoljna. Sve u svemu, u petak poslijepodne sam sjeo u auto sa Lukom i Lanom i za nepunih 2 sata bio u Rijeci.
U subotu sam pošao do Trsta kupiti Nevi nove žice za cello. U Trstu je puhala dosta jaka bura, a i namučio sam se dok sam našao dućan sa žicama i ostalom muzičkom opremom. Brzo sam kupio ponajbolje Larsen žice i nakon dva makijata, vratio se već prije podneva u Rijeku. Kako me je Bobo svojedobno molio da mu preporučim dobru, a jeftinu zvučnicu, na preporuku osoblja iz Media audio kupio sam za njega Ortofon 2 Red. Gramofon koji Bobo koristi je relativno stari Sansui sa pripadajućom S ručkom. Skidanje stare zvučnice je bilo ponešto otežano, obzirom da je ista na gramofonu stajala možda i preko 30 godina. Usprkos tomu kada smo čuli prve taktove Saint Sainove 3 orguljske simfonije, bilo je jasno i Bobi i meni da se radi o izvrsnoj kupovini. Kako velim cijena od nekih 500 kn ne bi dala slutiti da će rezultat biti tako dobar. Moram priznati da sam istinski uživao u svakom taktu svirke, koja je potrajala do kasnih sati u noć. Čakulalo se svemu i svačemu, bio mi je zanimljiv podatak koji je Bobo izrekao, a koji se odnosi na činjenicu da Francuzi razabiru između oskusa 3.500 vrsta sireva, a Talijani nekih 500, dok o našim vrstama sireva ne treba puno zbrajati. Način je to kako govori Bobo, da se putem nepca dobiva daleko više različitih informacija o mogući okusima, a što zasigurno govori i o kulturi Francuza, kako prehrane, tako i mode i glazbe.

  3. veljače 2009., utorak
Jučer uvečer sam navratio do radionice Franje Shefera u Muzej za umjetnost i obrt kod prof. Alojzija Seder koji je izgradio cello za moju kćer Nevu, a kako bi postavio nove žice Larsen. Sve je prošlo u redu sa postavom žica, ali zamislio sam se potom nad komentarom majstora Darka u svezi usviravanja instrumenta .Majstor Darko u istoj radionici već dugi niz godina gradi violine i viole, te obavlja popravak svih gudaćih instrumenata. Naime, prema riječima majstora Darka, instrument koji on izradi je kako kaže 20% potencijala, a onih preostalih 80 % do pune izvrsnosti, mora napraviti onaj koji svira ili bolje rečeno usvirava taj instrument. Jasno je da je pri tome važno i tko i kako usvirava određeni instrument. Zamislio sam se nad tim riječima i pomislio da bih mogao povući određenu paralelu i sa našim hi-fi sistemima. Možebiti, ne toliko u svezi usviravanja koliko pitanja potencijala onoga što predstavlja određeni komad uređaja, a kojega treba povezati i napraviti skladan sklop izvora zvuka, što nije nimalo lako. Naposlijetku smo nazdravili novim žicama sa čašicom finog cognaca.

  6. veljače 2009., petak
Zahvaljujući popodnevnoj kavici na kojoj sam se sreo sa Brankom u Sunsetu, dogodila su se iskustva slušanja inkarnacije Black Master mkII. I što reći? Ovaj slušanac, s različitom vrstom glazbenog materijala daje veliku nadu, bar po mojem sudu, da će Black Master mkII osvojiti svojom svježinom, brzinom, ljepotom tona i prirodnošću veliki broj ljubitelja reproducirane glazbe. Upečatljiv je i dojam koji se stiče pri slušanju "velike glazbe", te se čovjek s pravom upita kako ovaj malac može proizvesti takav ton u donjem dijelu spektra. Preostaje na konstruktoru ovog zvučnika da prikaže i pokaže što zna i može na nekom novom sajmu.

  19. veljače 2009.
Protekli vikend smo Đivo i ja preslušavali novi Black Master mkII i to na način da je prva seansa održana na Gornjem gradu, a drugi krug slušanja u stanu gospara Đive. Rekao bih da je i jedno i drugo imalo i smisla i učinka, tako da smo u nedjelju BM mkII slušali na Đivinoj elektronici u sobi koja je adekvatno namještena građanskim namještajem i nema tako dugu reverberaciju. Mogu slobodno, a nadam se i u ime onda prisutnih iskazati velike pohvale novo redizajniranom zvučniku.
Ovih dana me lovi neka prehlada, tako da sam za niš. Usprkos tomu jučer sam pustio dvije strane LP ploče i to Idola iz 1981 i Joan Michel iz 1988. I sam sam ostao zatečen kako i jedna i druga ploča izvrsno zvuče, a ujedno sam se prisjetio i dana kada sam istu vrstu glazbe i češće slušao.

  23. veljače 2009.
U četvrtak mi je stigla ploča Paola Contea Aquaplano, a koju sam svojedobno poslušao kod Bobe u Rijeci. Naravno da sam ploču odmah oprao i negdje oko 10 uvečer je ista bila na gramofonu. Nisam sakrivao svoje oduševljenje, već sam odmah poslao Bobi SMS sa riječima ushićenja, a isto tako i prijatelju koji mi je obavio plaćanje putem paypala. Naime glazba kanuatuora Paola Contea pripada negdje između žanra jazza i popa sa velikom dozom individualnosti i osebujnosti istog izvoditelja. Od ostalih događanja nije se u proteklom tjednu niš posebno zbivalo. Zimi nikako da dođe kraj i već je pomalo naporno svaki dan se ustajati i ići na posao po kmici i isto tako se po kmici vraćati kući.

  20. ožujka 2009., petak
Prvi dan proljeća, a vani zimurina da nemre biti veća. No dobro i zima će ova proći, pa će nam dogodine nova opet doći. A što ima od novosti u našem okruženju. Činjenica je da ne prije nekoliko dana najavljen proljetni sajam u Esplanadi. Moram priznati da je najava sajama HI-FI-a ponovo u hotelu u kojem vrijedi izlagati, a i slušati takve proizvode koji hočeš nećeš predstavljaju luksuz. Naime po mojem sudu, a koliko god bi me netko pokušao uvjeriti u supotno, ne bi uspio jer HI- FI u svojoj biti predstavlja nadogranju osnovnih ljudskih potreba. Iste potrebe su isto tako po mojem sudu, koliko god bile lijepe, poželjne i plemenite ipak izvedenica i neka nadgradnja onog osnovnog što čovjek treba, a to su stan i hrana.
Eto u tom kontekstu sam netom pročitao članak iz tjednika Lider, a odnosi se na intervju gosp. Markovića kojega se sjećamo iz 90-tih godina prošlog stoljeća. Interesantno je primjetiti napočetku da osoba koja je imala određenu viziju i program, ma tko mu od ondašnjih savjetnika davao naputke, uspio bez obzira na sve prepreke, barem nakratko osoviti teško posrnulog bolesnika koji se je nazivao Jugoslavija. Može se isto tako konstatirati u šali da je operacija usjela, ali je pacijent umro, ali to su priče i teme za neke druge dnevnike i memoare onih koji su sami bili učesnici istih vemena. I tako pročitavši kako sam rekao intervju nameće mi se da upravo inženjerski pristup je adekvatan kriznim vremenima, kada se veliki ekonomisti više ne snalaze dobro u svekolikim problemima. Upravo osoba poput inženjera ili liječnika, u određenim trenutcima donosi vrlo važne i odgovorne odluke, a o kojima ovisi ili životi ljudi ili uspjeh nekog projekta. Neka se ne uvrijede osobe koje ne pripadaju ovim dvjema strukama, jer to niti u kojem slučaju ne umanjuje i ne podcjenjuje ostale nužno potrebne stručne ljude. Rekao bih nadalje da su osnovne stvari ili pojmovi o životu vrlo jednostavni ili još bolje rečeno, što su jednostavnije to su i vrijedniji. Ima mali broj osnovnih zakona o životu i duhovnosti po kojima treba igrati da bi nam svima bilo bolje, ali današnji čovjek, kao što se često zbivalo tijekom povjesti je gotovo sve izokrenuo. Tijekom povjesti, možemo čitati razne knjige kako je u vremenima kojima su predhodile revolucije i ratovi, stvari jednostavnim riječnikom bile dovedene do apsurda i odnosi među skupinama ljudi do usijanja, a što je čini mi se već slučaj i u današnje vrijeme. U tom smislu ukoliko ljudski rod, ma koliko to zvučalo utopistički skupi hrabrosti i snage vratiti se izvorima i korijenima ljudskosti čovjeka ima nade za budućnost. Na određeni način stvari , pa tako i način života je postao toliko kompliciran i zamršen, a od toga koristi ima mali broj probranih koji se nameću kao IZBAVITELJ. Kada je nešto jako jako komplicirano, onda se pretpostavlja da to razumije vrlo maleni broj izabranih, dok raja gleda i zoba po tlu. Eto tako je nešto slično i u podučju HI FI-ja, a na način da su raznorazni gurui cijelu igru odnosno plemenitu navadu na slušanje glazbe sveli na previsoku razinu, a pravdajući sve kompliciraniju priču sa sve većim ciframa vrijednosti određenih uređaja.

  27. ožujka 2009., petak
Jučer sam dobio poziv sa HR 2. za snimanje emisije o glazbi. Kako se sve zbilo iznenada i spontano, nisam se niti na koji način pripremio, jer sam glavnu urednicu 2. radijskog programa jednostavno tog prijepodneva prvi puta vidio. Eto, došavši u studio 2. radijskog programa, gđa. Družinec me je uvodno pitala par riječi, kao osnovnih informacija o meni, te predložila da odmah krenemo na posao, te počnemo sa razgovorom, a njeni tehničari će se pobrinuti da potom urede cijeli razgovor na najbolji mogući način. Tako smo razgovor slučajno stjetivši se toga, započeli sa crticom o tome da sam prije nekih 30 godina bio prvi puta na radio stanici i to u Rovinju na maturalnom putovanju, kada su nas, jedno malo društvo s gitarom, pozvali sa lokalne radio stanice da odsviramo i otpjevamo nešto u njihovom programu. I kada bih htio ne bih uspio prepričati cijeli razgovor odnosno emisiju koju sam slušao kod kuće te večeri u 19 sati, tako da ostaje samo uspomena na isti razgovor. Sve u svemu mišljenja sam da je neobavezni razgovor bio dovoljno inspirativan ali i spontan, tako da sam od bliskih ljudi dobio pohvale na cijelu emisiju. Moj prijatelj Edi se je potrudio snimiti mi emisiju na CD, tako da će ista ostati lijepa uspomena.

  1. travnja 2009., srijeda,
Mogao bih danas reći danas: EH DA SAM ZNAO. Naime da pokušam objasniti o čemu se radi. Iz čiste zafrkancije, a djelomično povezano sa profesionalnim poslom koji sam nekad radio, izradio sam analizu kretanja visine osobnih prosječnih dohodaka od 1963. godine naovamo i što sam imao zaključiti. Gledajući kretanje osobnog dohotka od tih davnih godina, kojih sam se tek rodio zaključiti se dade da je gledajući na kurs valute, recimo DM, dohodak stalno rasltao. Visina prosječnog osobnog dohotka prema podatcima Državnog zavoda za statistiku bila je recimo u lipnju 1963.god. 27.800,00 dinara, a što je preračunato u DM iznosilo 149 DEM. 10 godina kasnije ili 1973.god. isti izvor navodi dohodak u iznosu od 2.048 dinara ili pretvoreno 355 DEM. Još daljnjih 10 godina znači 1983. daje podatak od 478 DEM. Današnji podatci DZS daju visinu prosječnog dohotka od 722 Eura. Ali nisam o tome htio pisati, već me je potaknulo pitanje odnosa ekvivalentne vrijednosti uloženih novaca ondašnjih dana od davne 1985., kada sam se počeo zanimati za hi-fi hobi. Metodologija nije bila niti na koji način znanstvena, niti poluznanstvena, ali za ovu vrstu informacije iliti samo predodžbe o tome što zborim, mišljenja sam da je dovoljno pouzdana. Eto na taj način preračunavši za osobne potrebe sve kupljene komponente u vrijednosti većoj od ondašnjih 100 DEM, na današnje plaće došao sam do spoznaje da bih za kupnju svih onih uređaja, a od kojih je danas sačinjen moj audio sistem trebao raditi punih 5 godina, i to bez jela, pića ili bilo čega drugoga. Može biti da je to bezvezan podatak i ne predstavlja ništa osobito, ali neka svatko od vas audiofila od kalibra napravi sličnu računicu, i vjerojatno će sam ostati zapanjen sa podatcima koje dobije kao što sam i ja bio osupnut viđenim ciframa. I da zaključim riječima EH DA SAM ZNAO??? A što da sam znao, možete se zapitati, ili jednostavno sebe zapitajte nakon proteka više od 20-tak godina isto pitanje i pokušajte si iskreno odgovoriti.

  7. svibnja 2009., četvrtak
Netom iza nas je proljetni hifi sajam, koji je održan vikend prije 1. svibnja 2009. u salonima hotela REGENT ESPLANADE. I što reći nego da je Esplanada bila i ostala najbolji i najluksuzniji hotel u našem gradu, a možda i malo šire. Jednostavno, kako sam već i rekao, mišljenja sam da skupa luksuzna roba, a što predstavlja veći dio hi-fi uređaja zaslužuje da se prezentira i izlaže u vrhunskim i luksuznim prostorima. Možete li zamisliti izložbu automobile ili satova i nakita u Genevi u nekom hotelu sa eventualno 3 zvjezdice, a da to izgleda ozbiljno.
U svako slučaju ostvarene prezentacije u 7 salona treba pohvaliti, kako set-up-ima tako i izloženom elektronikom, gdje je vidljivo da se je svaki od izlagača potrudio prezentirati svoje brandove.
Nadalje mogu samo kratko prokomentirati priču jednog od audio prijatelja, a koji je shvatio nakon višegodišnjeg bavljenja hi-fi em da je većina nas dosegla vrh ako ne Mount Everesta, onda Kilimadjara ili nekon nižeg vrha, a ono što nas poput alpinista tjera na osvajanje novih vrhova, je ona čežnja za samopotvrđivanjem. I što znači kada alpinist koji se je godinama spremao za osvajanje nekog vrha, dođe do vrhunca, možde piknuti zastavicu, poslikati se i valja krenuti dolje u nizinu, a što često znade biti isto tako opasno, kao i sami uspon. Utoliko smatram da je nekakva korelacija između uspona na vrh alpinista i audiofila, primjerena, kako uloženom trudu tako i posvećenom vremenu tijekom 'visinskih priprema'.

  4. kolovoza 2009.
Tijekom razdoblja nepisanja niti jednog retka u Audio dnevnik, moram reći da se nije događalo ništa posebno. U Zagebu sam kao vuk samotnjak već 10 dana, a vidio sam samo Gasija i Frana. Kod Gasija sam bio kući, a isto tako i kod Frana, a Fran bi danas trebao doći k meni. Još je u međuvremenu bio kod mene Božo i to na način da se je vozao na biciklu negdje po svojem igralištu, i tako se jedne relativno ugodne večeri dovezao i do mene. Bilo mu je drago doći, a iskapili smo sve likere koje smo još pronašli u policama sa žesticom. Od ostalog društva svi su na moru i koliko mi je drago biti u pustom Zagrebu, toliko je to i neobičan osjećaj. Kažem to stoga što si gotovo veći dio godine guštam i maštam o trenucima tijekom ljeta kada ostajem obično sam u stanu i kada mogu raditi što hoću u sve preostalo slobodno vrijeme. I to sve što radim znači da poslušam nekoliko večeri koju ploču dvije i izguštiram se ustvari na sve ono napaljenje već za tjedan dana. Možda je čovjek tako tempiran da mora vrtititi kotač, koji ako se ne okreće počne proptitivati svu svoju svrhu okretanja. Na neki način treba ispuniti i dan i svo slobodne vrijeme kojega je kada čovjek živi sam napretek. Sva ona nemogućnost ostvarenja željenih ciljeva, pada pri tome u vodu i kako kažem već nakon nekoliko dana osjećam svu prazninu samačkog života. Nije to možda u redu jer i takve trenutke treba znati cijeniti i poštivati, a naposlijetku ih i dobro iskoristiti, ma koliko ne volim tu riječ iskoristiti.

  22. rujna 2009., utorak
Jesen je naveliko zaoblila sjene i požutila lišće, pa će tako uskoro doći i dani, kada će prilike biti primjerenije hladnijem i tmurnijem vrekenskom ugođaju, pri kojem radije ostajem u samoći sa svojim hi-fi sistemom i nosačima zvuka. Ljeto je vrijeme kako znaju reći audiofili ipak za više boravljenja na friškom zraku i van doma, a s tim vezano i manje družanja sa našim hi-fi sistemima. Druženja su se svela na rijetke prilike, tako da mi je život doslovce posvećen poslu i domu, a nije da se pri tome previše žalim na to. Jako me zanima kako je prošao TOP AUDIO 2009. s kojega nisam naišao niti na jednu reportažu do sada na webu. Ove godine su bile hrvatske snage audia tj. naš glavni urednik gosp. Pecotić i gosp. Ignjić sa svojim zvučničkim perjanicama pa preostaje za vidjeti kakav su uspjeh polučili u bijelome svijetu.