AUDIO DNEVNIK

  tekst: Dean Baričić, srpanj 2008

  napomena urednika: većina stvarnih likova su u tekstu zamijenjeni izmišljenim imenima

  24. travnja 2008.
Danas sam našem glavnom uredniku poslao novi nastavak Dnevnika. Njegov komentar je bio da sam se u posljednjem nastavku više dotaknuo teme hi-fi-a, u odnosu na neke predhodne članke, koji su više obilježeni filozofskim i psihološkim pogledima na naš hobi. Iskreno rečeno, a kako sam već više puta istaknuo, niti sam ne znam unaprijed što ću i o čemu sutradan pisat i u kojem smjeru ce me odvesti nova razmišljanja.
Nadalje bih se osvrnuo na događaj o kojem sam prije nekoliko dana raspravljao sa prijateljem Đivom, a kada mi je rekao da mu je dana 22. travnja 2008.god. zvuk sistema i to radija bio toliko dobar da je to bilo za nevjerovati. Potom sam ponovo otišao na stranicu http://solarscience.msfc.nasa.gov/SolarWind.shtml i pogledao stanje utjecaja sunčanih oluja u posljednjih 7 dana. Iz rečenog dijagrama je bilo razvidno da je upravo u to vrijeme 22. na 23. travnja 2008.god. linije gustoće i brzine zračenja sunčanog vjetra na naš planet bio najmanji i to uistinu u jako niskim veličinama, a u donosu na uobičajena stanja istoga, prema onome što sam do sada imao prilike vidjeti. Činjenica je, da bi za razumijevanje i pravilno čitanje istih dijagrama trebalo imati podosta znanja, međutim i pukim jednostavnim tumačenjem grafikona koje vidite, a koje možete usporediti sa nekim drugim vremenom, dade se zaključiti da spomenuta zračenja po meni imaju neki mogući utjecaj i upliv na kvalitetu zvuka naših sistema. Jasno je da se čitanje istih rezultata može samo konstatirati , a bez ikakvog mogućeg utjecaja na istu pojavu, ali već sama činjenica da možete objasniti ili bar pokušati naznačiti uzroke nekih problema koji nas muče, meni dosta znači. Da li je ovo napisano rezultat slučajne koincidencija, a obzirom da se je već mnogo puta ponovilo da sistem odlično svira kada su grafikoni niže položeni, dok u trenucima visokih zračenja kvaliteta zvuka uistinu pada, niti sam ne znam. Isto tako smo razgovarali o napisima i knjigama koje je svojedobno pisao gosp. von Daniken, a u kojima je postavio mnoga niti do danas razjašnjena pitanja i pojave na našem planetu. Da li su neki od odgovora poznati samo naučnoj eliti i stručnjacima u vojnoj industriji, možemo se samo zapitati. Koliko je ista tematika interesantna i za područje hi-fi hobija, možemo samo slutiti, ali iz dosadašnjeg životnog iskustva rekao bih da je očigledno da uz sav vidljivi svijet uistinu postoji i onaj nevidljivi, a koji nam samo daje naznaku da je ova stvarnost, dijelić ili jedna od mogućih realnosti koje trenutno i svagdanje doživljavamo.

  28. travnja 2008.
Prošli petak sam bio na službenom putu u Rijeci, te sam odvojio malo vremena nakon obavljena posla, da posjetim dragog prijatelja Bobu u njegovu stanu na Brajdi. Ovaj puta nismo pretjerano analitički slušati njegov sistem, već smo veći dio vremena ugodno proveli razgovarajući uz zvukove iz njegova starog kazetofona. Eto, Bobo se kao stari audiofil niti danas ne odriče svojih starih kazeta i kako je lijepo primijetio, zvuk kazete, bez obzira koliko on bio inferioran ostalim medijima, još uvijek je dovoljno dobar da se može uživati u sadržaju, odnosno glazbenom materijalu pohranjenom na isti. Dotakli smo se potom teme trajnosti CD-a kao medija, a potaknuto nedavnim riječima na TV-u kada je rečeno da se danas nakon protoka od gotovo 25 godina od uvođenja ovog formata, navodi vijek trajanja od 15 do 20 godina, dok je za pržene CD- vijek i nešto kraći. U tom smislu, da je informacija i približno točna mogu reći da se još jednom može naslutiti velika prevara industrije nasača zvuka. U stvari, kada bolje promislim, sa svojom kolekcijom od nekih 1.500 probranih naslova vinila, s lakoćom mogu odahnuti i reći dobro da je tako i da trud nije bio uzaludan. Ali koliki je broj onih koji su budzašto prodavali velike kolekcije ploča i prelazili ranih 80-tih godina na novi format, slijepo vjerujući u veliki napredak industrije, koja je vjerovatno i unaprijed znala da će se za nekih 20 do 25 godina nešto loše dogoditi sa istim formatom? O tome mogu, kao i mnogi zaljubljenici crne ploče posvjedočiti na način da i dan danas slušam neke ploče iz ranih 50-tih godina prošlog XX stoljeća.
Kada sve to skupa realno sagledate, činjenica je da je crna ploča nakon nekih 50 i više godina, možda ne u optimalnoj kondiciji, glede šuma i pucketanja, još uvijek kvalitetan, siguran format u odnosu na priču sa CD-om i prognozom nestanka zapisa na njoj. Činjenica koju navode isti izvori, a koji kažu da je moguć transfer CD- a na novi format u obliku hard diskova, nije toliko olakotna okolnost, a uzimajući u obzir potrebno vrijeme za prebacivanje informacija na novi medij. Pogotovo je to nezgodno ako se radi o količini od recimo više od 1.000 nosača zvuka u kolekciji. Zasigurno se treba potom zapitati i o vijeku trajanja hard diskova, za koje nam industrija nakon desetljeća može reći da ce biti ponovo potrebno prebaciti informacije na nekih opet novi format. Sve u svemu osobno se previše ne zamaram glede rečene problematike, a uslijed koje će mnoge kolekcionare možebiti uskoro zaboliti glava. Sve u svemu nadam se da vijesti o dugovječnosti CD-a baš i nisu tako katastrofične kako nam plasiraju današnji mediji, a sve u nekom strahu od propadanja koji se po mojem sudu i ne javljaju baš slučajno.

  29. travnja 2008.
Ponekad sa velikim interesom pogledam emisiju na TV-u Na pragu znanosti, a koja je ovaj ponedjeljak za temu imala drevni Majanski kalendar. O istoj temi se je u zadnje vrijeme već više pisalo i u dnevnom tisku, a ovo je bila dobra prilika saznati i nešto konkretnije o zanimljivoj problematici. Naime radi se o tome da tog famoznog datuma 21. prosinca 2012. godine. prema drevnom kalendaru Maja vrijeme, bar ovakvo kakvo je prestaje, odnosno isti datum je označen kao kraj njihova kalendara. Da li se radi o apokaliptičkom i katastrofičnom scenariju, sudnjeg Dana i prestanka ovog Svijeta, bilo je više riječi u istoj emisiji. U tom smislu važno je i znakovito reći da se Majanski kalendar odnosi na razvoj svijesti, a ne samo na protok fizičkog vremena. Čujemo u emisiji da su proteklih nekoliko stoljeća računajući od renesanse naovamo, označena kao ubrzanim tehnološkim dostignućima, koja sila akceleracije se sve više ubrzava. Naime danas uza sve vidljive probleme sa opskrbom naftom i ostalim rudnim bogatstvima, a kao i promjenom klimatskih uvjeta, za očekivati da se mora doći do nekog skoka i kako sugovornici govore razvoju više ljudske svijesti. Ista teza je potkrijepljena i naznakama o konsternaciji planeta u našoj galaktici, kao i odnosom i smještajem pojedinih planet, a koja ce rezultirati pojavom specifičnih rezonanca i vibracija, ako to mogu tako jednostavno prenijeti. Zanimljiva je i teza jednog sugovornika koja govori o tome da će se netom prije 2012. godine doći do pojave silnih «probijanja» po pitanjima ljudske znanosti, a koja će rezultirati pojavom novih otkrića i rađanjem nove svijesti ljudske civilizacije. Još bih napomenuo interesantnu konstataciju gosp. Brkića koji je rekao da su još Maje govorile o pojmu «disanja Sunca», i to u pravilim ritmovima od 11 godina. Isto je danas predmet proučavanja i praćenja između ostalog NASA satelita, a koje izvješća možete i sami vidjeti na stranici koju sam neki dan označio kao interesantan link. Takoder je rečeno da sunčane pjege, odnosno erupcije, imaju velikog utjecaja na telekomunikacijske uređaje, radio uređaje, a kao i na ostalu finu elektroniku. Utoliko sam sam sebi potvrdio ono što sam kao naznaku pisao o mogućem utjecaju sunčanih oluja na zvuk naših hi-fi uređaja. Sada mi se sve više čini da rečeno nije plod mašte i tlapnji, već o tome u prilog govore i mnogi znanstveni dosezi visokosofisticirane branše inženjera koji se istom problematiom bave.

  3. svibnja 2008.
Ovaj produženi vikend sam se sa užom familijom preselio u Jadranovo. Na žalost vrijeme nije bilo previše blagonaklono, tako da smo se veselili svakom trenutku sunca i bar malo topline. Danas me je u Jadranovu posjetio prijatelj Bobo i uz čašicu vilijamovke proveli smo ugodno poslijepodne. Kako je Bobo dugogodišnji audiofil sa većim stažom od mene, podijelio je svoja osobna iskustva o proteklim vremenima, recimo kraja 70-tih i početka 80-tih godina, kada je druženja bilo puno više, a to se odnosi i na hi-fi kružoke. Tada su se prema njegovim riječima na slušanac donosile ploče iz inozemstva i pažljivo slušale sa puno većim guštom, nego danas, a ustvari na dosta skromnijim sistemima. Kako veli danas kada mu prijatelj rijetko dođe u goste sa 15-ak CD-a, a vremena za slušanje niti za lijek, te se to svodi na prebaciavanje sa diska na disk ili sa stvari na stvar i za čas nestaje one opuštenosti i prirodnosti, koja je bila prirođena tadašnjem vremenu. Spomenuli smo i famozni datum 21. 12. 2012., kada po Majanskom kalendaru prestaje VRIJEME, a on i njegova supruga su primijetili da bi bilo dobro već sada rezervirati koju špilju u koju bi se čovjek sa zalihom hrane mogao skloniti. Eto vremena su takva da se odrastao čovjek treba brinuti kao u vrijeme mladosti i o igri skrivača, tražeći utočište za svoj spas.

  7. svibnja 2008.
Na podnevnoj kavici s prijatejem Kikijem sam čuo da se jedan domaći konstruktor zvučnika sprema, bolje rečeno obavlja pregovore da bi se novi proizvodi mr. Franca Serblina proizvodili u Hrvatskoj. Koliko u toj informaciji ima bujne mašte, a koliko dima, preostaje nam za pričekati razvoj događanja. Činjenica je da je Franco Serblin u poteškoćama u svezi prozvodnje i distribucije svojeg novog proizvoda, a obzirom na njegove ugovorne odnose sa starom tvrtkom.To bi trebalo primijetiti kao odgovor na netom lansirani zvučnik Minima Vintage. Koliko sam na kratko imao prilike čuti isti zvučnik kod domaćeg distributera rekao bih da se radi o vrlo uspješnome remakeu stare Minime, a čija je prodajna današnja cijena odnos u Eurima, u odnosu na nekadašnje DM, predstavlja dvostruki iznos. Kako se je dobar prijatelj uvelike zainteresirao za kupnju istog proizvoda dao sam mu sugestiju da bi trebalo u okviru te cijene nove Minime Vintage, svakako poslušati i rabljenu Cremonu Auditor, koja po mojem sudu predstavlja ipak višu razinu kvalitete zvučnika. Uostalom preostaje nam prićekati što će se od rečenog ostvariti. Živi bili pa vidjeli, bolje rečeno i čuli.

  9. svibnja 2008.
Prije nekoliko noći sam usnuo sam da me je stari prijatelj iz audiofilskih krugova žestoko napao u svezi pisanja mojeg Dnevnika. Naime iskazao je svoje zapažanje da ono što pišem činim iz razloga rješavanja i liječenja osobnih frustracija. Moram prizanti da me je to iako kao običan san dovelo do toga da se upitam u kojoj mjeri je ta konstatacija možda točna, a koja očito dolazi iz sfere nesvjesnog. Ustvari kada se bolje zapitam i razmislim o onome što pišem na ovaj način, uistinu je toliko iskreno i naposlijetku intimno, a što dajem nepoznatim ljudima, da se pri tome pitam da li to treba raditi na takav način. Po svojoj prirodi dnevnik ustvari i jest intimna forma izražavanja, i često se dnevnici objavljuju posthumno. No da ne skrećem previše temu u sferu osobnih preispitivanja, svoje savjesti i misli zaključit ću riječima da me je sve ovo do danas napisano i objavljeno više veselilo nego ražalostilo, a nadam se tako i one koji to čitaju. Nadalje bih primjetio da sve u životu pa tako i u našem hobiju ima svoje mjene , kao plima i oseka, pa sam tako u razgovou i susretima sa nekim ljudima koje ustvari nisam dugo vidjeo, uvidio da je mali boj onih koji ustraju u svojim nakanama da hi-fi okupira veći ili manji dio našega života. Mnogi hi-fi entuzijasti se nakon dugo godina mogu iscrpiti u žaru borbe, a entuzijazam naposlijetku splasne ili se zamjeni nekim drugim nadomjestkom. Počesto dugogodišnja pricča završava na način da se nekadašnji gorljivi ljubitelja glazbe i elektronike zadovolje sa puno skromnijim sistemom, a uvažavajući vremenski i prostorni odmak kada gledate na takav način isto je možda i samo po sebi razumljivo. Jasno je da je osobama kojima je primarni cilj i nadahnuće bila glazba kao takva i dalje u tome mogu navelike uživati. Možda danas sa ne tolikim žarom, ali svakako sa radošću sa svakom minutom provedenom uz nama drage glazbene taktove. Isto tako mi se čini da je kod nekih znanaca, nakon dugotrajne faze neke vrste letargije, ponovo buknuo plame želje i nade za formiranjem kvalitetnog sistema, ili bolje rečeno dovoljno kvalitetnog da se zadovolje osobni apetiti. Eto tako je to u životu, a tako je zasigurno i u hi-fi-ju. Zaključio bih ovo ponoćno pisanje uz čašu Sotes du Rohne-a mišlju da je ona pomisao na izlet u nepoznato uvijek dobar mamac za sve nas koji se povremeno umorimo do života, pa tako i od hi-fi-ja, a glazba, ona koju naročito volimo i uz koju smo emocionalno vezani, predstavlja sol i kaže nam idemo dalje.

  10. svibnja 2008.
Netom sam na HR 3. program čuo najavu da će GRAMOPHONE, najutjecajniji časopis iz domene glazbenih zbivanja i recenziranja, na svoj web uskoro objaviti sve do sada napisane recenzije od 1923. godine. Na taj način biti ce nam dostupan besplatan izvor svih glazbenih zapisa koji su u tom velikom vremenskom razdoblju nastajali. Što će to predstavljati za ljubitelje glazbe? Rekao bih puno, ali bih usput primjetito da se veliki dio tih zapisa možda baš i neće moći dobaviti. Ustvari bih postavio pitanje koliko uopće u današnje vrijeme zaposleni čovjek ima slobodnog vremena za konzumiranje glazbe koja predstavlja neku vrstu razonode. Stara podjela dnevnog ritma u vrijeme nastanka kapitalizma na 8 sati rada, 8 sati odmora i 8 sati spavanja, danas za veliku vecinu silno zaposlenih ljudi predstavlja samo utopiju. U nekom smislu današnji čovjek kada ne zna što bi radio ide raditi profesionalni posao i na taj mazohistički način predmijeva da ga to može ispuniti i zadovoljiti. O tome problemu mogu i osobno posvjedočiti na način da u posljednja 3 mjeseca radim i više od 11 sati dnevno, uključivo i subotu, spavam 6-7 sati, a za razonodu, koje mi nakon obavljenih obiteljskih zadataka preostaje svega sat ili pola sata slobodnog vremena. Pitam se pri tome da li se na taj način u to preostalo malo vremena mogu opustiti na način da uključim hi-fi sistem i prepustim se čarima glazbe. Međutim moram po ne znam koji puta primjetiit da i u tim trenutcima umora glazba može podariti blagodat opuštanja. S tim u svezi u prošli četvrtak bio sam u Crkvi Sv. Franje Asiškog na Kaptolu na koncertu malog orkestra Glazbene škole Lisinski u kojem svira i moja kćer. Već pri kraju napornog tjedna na taktove J.S. Bacha, H. Purcella i W.A: Mozarta osjetio sam svu čaroliju koju glazba može pružiti. Lijepo je osim toga vidjeti mlade ljude koji sviraju sa velikom radošću i entuzijazmom, i to u vremenima kada na vijestima gotovo da nema dobre vijesti.

  3. lipnja 2008.
Evo proteklo je gotovo mjesec dana od kako sam napisao posljednji redak i mogu reći da sam se tijekom ove protekle godine u razdoblju od 14. do 22. nastavka dnevnika, na određeni način i iscrpio u svojim razmišljanjima i pretakanjem istoga na stranice ovog dnevnika. Mogu rezimirati da je ovo pisanje postalo kao neka mala mjesečna kronika zbivanja oko mene i u meni. Kako sam se umorio predložio sam našem uredniku da uzmem mali time out, kao recimo ljetnu pauzu, a nadam se da će mi on to i odobriti. Do čitanja !!!