DISKOVI ZA PAMĆENJE, VOL. 9

Johnny Cash "At Folsom prison"

  tekst: Marko Pecotić, svibanj 2007

Još kao dječak volio sam slušati Johnny Casha. Sjećam se da je njegova prva ploča (a koju sam otkrio u fonoteci svoga oca) koju sam slušao bila "Johnny Cash at San Quentin" na kojoj me Johnny fascinirao svojom osobnošću, svojim glasom, tekstovima (s te ploče posebno ističem "Boy named Sue") i ritmom. Kasnije sam otkrio njegove prve radove, snimke koje je objavio Sam Philips za Sun records; u ono doba je moj dojam bio da su te pjesme sa Suna sve odsvirane na isti kalup, ali da opet imaju neku neku privlačnost koja poziva na ponovno slušanje. I danas se dobro sjećam RIZ gramofona na kojem sam bio u stanju gotovo beskonačno vrtiti pjesme poput "Cry, Cry, cry", "Ballad of a teenage queen", "Give my love to Rose", "Ring of fire" i mnoge druge. Nije tada bilo hi-fija u mom životu, iako je otac imao u ono doba vrlo solidnog Fisher cijevnog integrirca i cijeli sistem koncipiran oko marke Fisher, ja sam bio privržen RIZ-u kojeg sam cijedio do maksimalnih granica. I dan danas iznimno cijenim Johnny Casha zbog njega kao takvog, zbog njegovih stavova, zbog njegovih pogleda na život, kao i zbog njegovog velikog utjecaja na glazbu, a taj isti utjecaj je davno izašao daleko van country granica.
Da ne duljim, u ovom tekstu bih predstavio njegov live album iz zatvora Folsom s kraja 1960-ih snimljen ispred 2000 zatvorenika. Pored Johnnya, na pozornici su od poznatijih faca nastupili i rockabilly legenda Carl Perkins (kao i njegov brat Luther – obojica su u ono doba bili standardan dio Johnnyevog benda), kao i Johnnyeva supruga June Carter. Kao meni najdraže, izdvojio bih pjesme kao što su genijalna "Cocaine blues", duhovita "25 minutes to go" ili pak "I still miss someone". Ironično i tužno, pred kraj albuma Johnny izvodi "Green green grass of home" - pitanje je kada su zadnji put (i kada će idući put) svi ti zatvorenici vidjeli travu doma svoga. Posebno sam pak vezan uz "Give my love to Rose" koju smatram jednim od najboljih momenata na albumu – način na koji Johnny pjeva tu pjesmu, njegova boja glasa i intonacija, a pogotovo tekst, sve su to čimbenici koji me emotivno vežu u tu pjesmu. Iako, možda bi i bilo nepravedno isticati neku pjesmu posebno, ipak bi cijeli album trebalo promatrati kao cjelinu.
Iako će možda zvučati pretenciozno, ovaj album ima globalnu reputaciju jednog od najkultnijih live albuma svih vremena (u tu istu skupinu zasigurno spada i primjerice nastup grupe The Cramps u Napa State mentalnoj ustanovi iz 1984. godine). Nakon što je o Johnny Cashu 2005. godine snimljen biografski film "Hod po rubu" ("Walk the Line") prodaja njegovih albuma porasla je za 700%. Tome u prilog ide međuostalim i podatak da na Amazonu ovaj album spada među naprodavanije.
Naravno da ovaj album nema veze s hi-fijem i da se ne radi o audiofilskoj snimci, no volio bih da mi netko pokaže neku audiofilsku snimku koja ima ovakvu autentičnost i energiju, ovakvu čar, magiju i atmosferu koja je zabilježena na ovom disku. Uz disk dolazi i vrlo bogato opremljen booklet. Da skratim i zaključim, radi se o remek djelu, o briljantnom disku kojeg mogu svakome toplo preporučiti. Netko je za ovaj album jednom izjavio: "I never understood why Johnny Cash was a legend until I listened to this". A Bono Vox je jednom izjavio: "Svi mi znamo da smo pičkice u usporedbi s Johnnyjem".