DISKOVI ZA PAMĆENJE, VOL. 25

Screamin' Jay Hawkins "Frenzy"


  tekst: Marko Pecotić, veljača 2010

Sjećam se kao da je bilo jučer. Imao sam kakvih 11 godina, išao sam u šesti razred osnovne, sjećam se da smo u razredu svi morali nositi šlape i plave kute... Vladalo je bratstvo i jedinstvo. Iako sam po vlastitim političkim uvjerenjima daleko od bratstva i jedinstva, rado se sjećam tih vremena i te bezbrižne mladosti. Puno toga je bilo drugačije nego danas, nije bilo takvih socijalnih razlika, kriminala je bilo manje... Takve hrvatske lopovštine kojoj svjedočimo danas (tj. zadnjih 20 godina), toga u Jugi nije bilo - i to iz prostog razloga što se ljudi onda nisu usudili toliko krasti kao danas. Za razliku od danas, Zagreb je u ono doba bio grad s vrlo malo primitivnih utjecaja, a nije ni bilo tako velikog izbora kao danas, pa sam u ono doba odlazak u Graz jednom mjesečno po špeceraj doživljavao kao praznik. Današnji klinci malo toga cijene i to zato jer imaju previše izbora, previše toga im se pred nosom nudi.

Uglavnom, jednog su vikenda starci otišli van grada, a ja sam ostao sam doma. Počeo sam prekopavati po pločama svoga oca, a za oko mi je zapeo crnac s ludom frizurom, svojevrsnom afro kokoticom (sličnu frizuru ima Kramer u seriji Seinfeld). Bio je to Little Richard. Ostao sam frapiran luđačkom energijom kojom je njegova muzika zračila, nikada ranije nisam čuo ništa slično. Frenetično pjevanje i silna energija su me zakovali za RIZ gramofon i tu izlizanu vinilnu ploču. Lako moguće da je upravo to bio ključni trenutak koji me promijenio i usmjerio ka rock'n'rollu. Do tog trenutka sam, naime, bio uglavnom fasciniran popularnim bendovima kao što su bili WHAM! ili The Europe koji su 1986. imali veliki hit The Final Countdown. Ali Little Richard je bio nešto drugačije, sirovije i opakije od svega što sam do tada imao prilike čuti. Takvu luđačku energiju nisam nikada ranije čuo. Nedugo kasnije, Little Richard me doveo i do drugih heroja 1950-ih godina. Posebno sam volio Eddie Cochrana, Johnny Burnette Trio, Buddy Hollya, Roy Orbisona itd, a posebno mjesto u mojem srcu i dan-danas zauzima Jerry Lee Lewis s kojim sam bio totalno opsjednut nekoliko godina, a i danas se dobro sjećam njegovog koncerta koji je održao 8. prosinca 1990. u Domu sportova. Usput rečeno, tih par godina pred rat je bilo jako dobro za živjeti u Zagrebu, mnogo toga se dešavalo...

Deset godina nakon otkrivanja Little Richarda, kao da mi se desio deja vu. Prijatelj mi je na slušanje posudio ovu ploču od Screamin' Jay Hawkinsa, osjećao sam se kao da ponovo otkrivam Little Richarda. Paklena, sirova energija, slična boja glasa, frenetično pjevanje i vrištanje... Za razliku od Little Richarda koji me na prvu bacio na koljena, za Screaming Jay Hawkinsa mi je trebalo nešto vremena dok mi ovaj album nije u potpunosti sjeo, a do danas sam ga poslušao par stotina puta.

Uopće nisam siguran u koji žanr bih smjestio Hawkinsa, nisam ni siguran da ga se može ukalupiti u neki postojeći žanr. Možda u nešto što bismo možda mogli nazvati Močvarni voodoo rock'n'roll. Iako je i to možda preuska kategorizacija, jer na ovom albumu se može čuti svega, od močvarnog rock'n'rolla do Cole Portera ili pak Nat King Colea. Doduše svim pjesmama je zajednički Hawkinsov glas i paklena energija u svirci i pjevanju... Upravo ovaj album je primjer onoga što često govorim audiofilima - uzalud Vam perfektna snimka ako je svirka sterilna. A na tržištu možete naći relativno mnogo audiofilskih CD-ova koji su perfektno snimljeni, ali je svirka bezvezna. Ovaj CD je daleko od perfektne snimke (iako snimka nije uopće loša), ali je muzika zarazna. Topla preporuka.

  YOU TUBE LINKOVI:
  Frenzy
  Little demon
  I love Paris
  Temptation
  There's Something Wrong With You

Komentirajte ovaj članak!
Pošaljite svoje komentare putem maila
Komentare ćemo objaviti u rubrici Pisma i Savjeti