DISKOVI ZA PAMĆENJE, VOL. 23

The Coffin Daggers "The Coffin Daggers"

  tekst: Marko Pecotić, travanj 2009

The Coffin Daggers [WWW.COFFINDAGGERS.COM] je četvoročlani instrumentalni bend iz New Yorka. Ovo je njihov debut album koji je objavljen 2002. godine za etiketu URKO, a snimljen je na dva kanala u svega dva dana u Zero Return Studios u Atlanti (Georgia). Vrlo bitno za istaknuti, album je u studiju snimljen uživo. To se čuje i osjeti. Osobno, veliki sam ljubitelj albuma koji su u studiju snimljeni uživo. Naime, danas se preko 90% studijskih albuma snima step by step, što znači da će prvo bubnjar snimiti svoju dionicu, nakon njega basist, pa potom svi ostali članovi benda. I takvi albumi u konačnici znaju zvučati preproducirano, umjetno, bez istinske energije, spontanosti i živosti. Tek najhrabriji bendovi će ući u studio i snimiti album uživo. Koji su preduvjeti toga, pa i postojanja dobrog benda? Prvo i osnovno, članovi benda moraju u startu biti povezani na prijateljskoj osnovi. Također bi trebali, iako ne nužno, biti ljubitelji istog glazbenog žanra. Među članovima benda mora biti sinergije, na prijateljskoj i psihološkoj razini. Takvi bendovi mogu slobodno ući u studio i snimiti album uživo, a velike su šanse da će takav album u konačnici i zvučati dobro. Bend ne mora nužno biti 1000% uvježban pri ulasku u studio - kreativnost, kemija i sinergija koja postoji među članovima benda će pomoći da se, uprkos svim eventualnim greškama u sviranju, snimanje albuma uspješno privede kraju. Osobno, radije ću slušati onaj album koji je odsviran uživo u studiju i koji ima poneku grešku u sviranju (a koja cijeloj priči daje čar), nego onaj album koji je savršeno odsviran a zvuči sterilno. Kada se snima step by step, a govorim iz vlastitog iskustva, uvijek je kod članova benda prisutan veći ili manji pritisak i grč. Pritisak da se svaka dionica odsvira što preciznije, svako malo se pogledava na sat (a koji u studiju zna biti skup)... I tu se gubi magija i spontanost koju bend ima kad svira zajedno kao cjelina.
Kad govorimo konkretno o Coffin Daggersima, rekao bih da najveću ugrijanost, uvježbanost i preciznost mora imati solo gitarist zbog zahtjevne tehnike trzanja žica na gitari - a on svoj posao sjajno radi. Posebnost bendu daju i električne orgulje, na momente imam osjećaj da u bendu svira legendarni Ray Manzarek. Aranžmani s orguljama mi se jako sviđaju! I basist je izvrstan, dok bubnjar žestoko i precizno lupa po bubnjevima, ima sjajnu tehniku i odličan osjećaj za timing.
Žanrovski, ovaj album bismo mogli opisati kao trashy instrumental surf. A sada slijedi mala lekcija iz glazbene povijesti i glazbenih žanrova. Naime, nipošto se ne smiju brkati ova dva glazbena žanra: surf i instrumental surf. Najpoznatiji predstavnici surfa su The Beach Boys i to što su oni svirali (i pjevali) se može opisati kao ljetni pop. Radi se o lijepim, bogatim i pomalo zaraznim melodijama koje su zacinjene dobrim vokalima. Da se razumijemo, nemam apsolutno ništa protiv Beach Boysa. Ali - instrumentalni surf, pogotovo ovo što sviraju The Coffin Daggers, je prema Beach Boysima nešto bitno opakije, prljavije, razornije i ubojitije. Instrumentalni surf i surf su dva različita žanra koji tek dijele jednu zajedničku riječ u svojim nazivima. Uostalom, možete li zamisliti da je Tarantino na Pulp Fiction soundtrack uvrstio Beach Boyse? Ja ne, to bi bilo groteskno i pomalo nakaradno.
U konačnici, ovaj album ima izvrstan, autentičan sound. Svaka čast onome tko je sjedio iza pulta i ovo snimio. Sve skupa zvuči energično i kreativno, melodično i psihodelično, mračno i zavodljivo, mistično i zarazno, dinamično... Preslušavanje cijelog albuma će proći u hipu, tada nastaje želja za ponovnim slušanjem, istraživanjem svih detalja ovog albuma i ponovnim doživljavanjem tog iskustva. Posebno ističem činjenicu da su većina pjesama autorske kompozicije. A tek kakve aranžmane imaju - sjajno!
Zadnja pjesma je šlag na tortu cijelom albumu - traje oko 15 minuta, a mogu je pokušati opisati i približiti s jednom slikovitom asocijacijom: zamislite natripane Pink Floyde kako se ljuljaju dok surfaju na valovima.
Ne očekujem da će Coffin Daggersi nakon ovog članka preko noći doseći svjetsku slavu i platinastu tiražu. Ali ovo je moj tribute njima i ovom GENIJALNOM albumu. Realno gledano, život je kratak i širom svijeta sigurno postoje još stotine nepoznatih dobrih bendova i albuma koje na žalost neću nikada čuti. Mogu reći da sam imao veliku sreću što sam, sasvim slučajno, naletio na ovaj bend i ovaj genijalan album. Dio te sreće sam kroz ovaj članak, nadam se, prenio i na vas.

  COFFIN DAGGERS linkovi: