ZAŠTO VOLIM ANALOGNI ZVUK?


  tekst: Dean Baričić, lipanj 2013

Pjesma Drage Mlinarca "Caracas" (LINK) započinje stihovima "Amigo zaboravi brige, reci mañana, one su daleko s druge strane oceana... i odjednom u meni mahnit plesač se budi u vremenskoj rijeci, moj ne kuca sat..."

Ta pjesma datira iz davnih 1970-ih godina. Zašto započinjem razmišljanje stihovima nekakve stare pjesme? Iz jednostavnog razloga - danas su brige uistinu TU, a tada su bile relativno daleko, prenesenim riječima - s druge strane oceana. No dobro, mogli bismo reći da vrijeme u kojem živimo predmijeva predodžbu linearnog kretanja, i na sličan način gotovo da smo uvjereni kako svaka nova inačica bilo mobitela, tableta ili ine tehnologije biva linearno naprednija od prijašnjih modela.

S druge strane, rekao bih da je gramofon kao izum 19. stoljeća nešto što i danas u meni izaziva povećanu dozu poštivanja, očito zaslužno i s punim pravom. Taj analogni pristup rekreaciji zvuka, ma koliko bio zastario i tehnološki daleko nadiđen novim tehnologijama, ima u svojem korijenu - ljudsku dimenziju i ljudsku mjeru. Čarolija i određena vrsta magije postoji i u otvorenom ognjištu, pucketanju i mirisu plamtećeg drva. Slično je i s analognim ili mehaničkim satovima i ostalim spravama koje su u današnje vrijeme pomalo zaboravljene i zapuštene, a nikako ne bi trebali stoga postati muzejski eksponati. Ono što im daje posebnu dimenziju jest humanija tehnologija, koja je daleko jednostavnija, ali istovremeno i bliža ljudskom biću i njegovoj prirodi. Osim toga za korištenje i slušanje gramofonske ploče (ili magnetofonske trake) čovjek mora uzeti i posvetiti određeno vrijeme. Kojega danas nitko nema i svinekamo sumanuto žure. Vrijeme je danas fragmentirano, izlomljeno i koji puta predstavlja neku vrstu karikature multipraktik kulture.

S druge strane, ono što ružu u knjizi o "Malom princu" čini tako posebnom i važnom upravo je to isto vrijeme i briga posvećena ruži. U tom posvećivanju vlastitog vremena određenoj stvari u punini vremena i sabranosti možemo naći tračak mira i odmaka od brzine svakodnevice.

Čini nam se svima da vremena danas kao da nema nikada dovoljno, kao da je sve akcelerirano u velikom zamašnjaku od kojeg nam se vrti u glavi, a u toj spirali ono bitno očima ostaje nevidljivo i gotovo neshvatljivo. To vrijeme koje posvetim slušanju gramofonske ploče, to je ono što daje dimenziju malog predaha u vremenskoj rijeci u kojoj ponekad prestaje kucati sat, ali pucketa zato zvuk igle u brazdi.

Analogni zapis, bilo na magnetofonskim trakama ili gramofonskim pločama, je nešto što danas predstavlja relikt, a postoje naznake da dio mlađe populacije traži i napokon nalazi u tome dašak slobode i deceleracije koja nam svima tako nedostaje. Mogao bi ovaj tekst zvučati patetično, s naglaskom na žalu za prošlošću, ali činjenica jest da smo svi mi manje-više saturirani do nekih graničnih brzina, a čije ubrzanje je započelo i prije više od 100 godina.

Mogao bih zaključiti ovo kratko razmišljanje riječima da si trebamo svakako dati vremena za predah, i to na način koji sami izaberemo. Za mogućim otkrivanjem neke vrste novog humanizma, nekog novog vida sagledavanja stvari, ljudi, bića i planina u široj perspektivi, čovjek jednostavno treba donijeti odluku. Perspektivi koja je vidljiva orlu s visine, s lopoča i žablje perspektive izgleda jednolično i zastrašujuće, a istovremeno to je poziv za penjanje na novu točku u kojoj otkrivamo novu vizuru. Otkrivanje zaboravljenih slika, zvukova u kojima leži bogatstvo sveljudske tradicije, jest poziv i izazov za budućnost u kojoj prošlosti pripada zasluženo mjesto.

Komentirajte ovaj članak.
Pošaljite svoje komentare putem maila
Komentare ćemo objaviti u rubrici Pisma i Savjeti