"RAZMIŠLJANJA O REFERENCI ZVUKA"

  tekst: Dean Baričić, svibanj 2007

Često se u audio krugovima i žargonu rabi termin «živa glazba» u smislu referentnog zvuka audio sistema, na neki nacin kao Svetim Gralom. Usudio bih se primijetiti, s čime se možda mnogi od vas ne moraju složiti, kako se radi u određenom smislu o «kvadraturi kruga». Naime, znano je da svaki živi zvuk kada biva zapisan na neki medij, prolazi kroz sijaset elektronickih naprava, pocev od mikrofona do tonskog pulta, pa biva prebacivan na neki od medija, da bi tek potom bio «gurnut» kroz elektroničke naprave za reprodukciju, od izvora zvuka do zvučnika kao krajnjeg cilja. Po sebi je posve razumljivo da na putu od realnog i stvarnog zvuka do onog reproduciranog ili kako neki znaju reći ponovo produciranog, taj mali signal doživljava razne uplive i utjecaje. Da li je onda uzaludan trud nas aduiofila, koji se velikom pažnjom i ljubavlju pokušavamo dočarati što vjerniju reprodukciju originalnog zvučnog zapisa i događaja. Rekao bih da trud sigurno nije uzaludan, jer da nije njega, kao ni mnogih pionira audia koji su nastojali povećati kvalitetu kao snimanja, transmisije, tako i konačne reprodukcije, ne bi bilo niti današnjih dostignuća i kvalitativnih pomaka. Ali isto tako osoba koja se bavi ovim hobijem treba biti svjesna sve relativnosti i realnih fizikalnih ograničenja u istim nastojanjima. Nadalje bih rekao da ponekad, kao što znam iz vlastitog iskustva, znamo biti prežestoki kritičari repoduciranog zvuka koji čujemo na nekom od audio sistema i o kojem sudimo na temelju nekoliko nama «referentnih» diskova ili ploča. Niste li se ikad zapitali što ta «referentna» snimka ustvari predstavlja? Da li je to samo vrlo uspješna snimka ili možda nešto više?

Kako je poznato da je ljudski sluh najistančanije u području registra ljudskog glasa, utoliko značajniju pažnju treba posvetiti reprodukciji ljudskog glasa pri slušanju sistema. Pri tome je jasno da nemam namjeru zanemariti i omalovažiti tonski spektar ispod i iznad registra ljudskog glasa koji pridonosi jednog drugoj dimenziji reproduciranog zvuka. Utoliko moram primjetiti da osobno mogu na određeni način uživati, i to u punom smislu te riječi, slušajući i mono radio Tivoli. Primjetio sam da sam do sada znao rabiti izdvojeni termin ZVUKA od glazbenog konteksta. Nadalje isto tako zvuk sam po sebi može biti informacija, lajanje pasa, zvuk sirene, šum vjetra ili kišnih kapi, ali uz glazbene taktove pjevanja ili instrumenta i emotivni doživljaj. Nameće mi se pitanje dinstikcije zvuka kao informacije i kao sadržaja. Isto tako sam čuo da neki od audiofila testiraju svoje nove uređaje na način da slušaju pozadinske šumove pri živim izvedbama i snimkama, kao primjerice kašljucanja publike, listanja partiture i sl., a u stvari ne znam kamo to vodi i kakvu važnost to ima. U tom svijetlu bih postavio pitanje: da li je malom djetetu referentni zvuk majčinog glasa? Rekao bih da jest. U tom smislu, a s velikom ogradom, rekao bih da je i nama audifilima, na određeni način možda podsvjesno referentan zvuk vlastitog sistema. Često sam znao slušati komentare audio prijatelja i znanca koji bi znali uspoređivati zuk mojeg sistema sa vlastitim vrlo jasnim riječima: «kod mene to zvuči drugačije». I to drugačije je ona mala navezanost na ono što najćešće slušamo, naravno od reproduktivne glazbe. Moram naposlijetku primjetiti da ta navezanost kod audiofila predstavlja u stanovitom smislu ograničenje. Ograničenje na način da se sve svodi na jednu mjeru. Završio bih ova razmišljanja, na način da izrazim svoju prosudbu da osoba koja se ozbiljno i dugo bavi ovim hobijem upravo treba iskočiti iz te uske vizure pogleda, bolje rečeno slušnog iskustva kada se susreće s novim iskustvom, te prihvatiti s veseljem i druge kutove slušnih iskustava, nadilazeći pri tome sva realna ograničenja. Naposlijetku bih rekao da možda nema istinskog referentnog sistema s kojim bi svi ljubitelji reproducirane glazbe bili istinski zadovoljni i u svemu suglasni.