RAT FORMATA ZVUČNOG ZAPISA


  tekst: Dean Baričić, kolovoz 2013

Na razmišljanje o ratu formata zvučnog zapisa naveo me prijatelj koji je trenutno u fazi intenzivnog slušanja computer audija. Naime, rat fromata je imaginaran i zbivao se i nekada i danas u sferi interesa korporacija koje žele ponovo zaraditi novce na nečemu novom. Od početka fonografskog zapisa (tamo neke 1887.) pa do danas izmijenilo se više desetaka formata zvučnog i video zapisa, a što je to značilo za prosječnog slušatelja reproducirane glazbe? Ne bih htio povrijediti ničije preference prema određenom formatu, ali po pitanju dugovječnosti, barem kako to danas izgleda (a o čemu pišu i brojni stručnjaci u sferi migracije i arhiviranja određenih formata), gramofonska je ploča (bilo ona na 78 ili 45 ili 33.3 okretaja) dokazano najdugovječniji format do danas, s projekcijom očuvanja zapisa do 100 godina.

Magnetski zapis se procjenjuje na vijek 30 do 40 godina, digitalni na 20 do 25 godina, a što se tiče novih formata u digitalnom zapisu, bilo na hard disku ili nečemu sličnom, mišljenja su još podijeljena, a obzirom da nisam toliko informiran u tom pogledu, ne bih dalje ulazio u teoretska razmatranja.

Ono što je zabrinjavajuće, a tiče se arhivske građe velikih sustava, nacionalnih biblioteka te radio i TV postaja, je stalna potreba za migracijom podataka u neki novi format. Svakako mnogi od nas mogu posvjedočiti bacanju velikog broja starih nosača zvuka, a što je nakon određenog vremena ostavilo kiseli osmijeh na licu. No dobro, naveo sam da je taj rat bitka ne krajnjeg korisnika, koji se na brži ili sporiji način prilagodi novom formatu, već produkt i bitka velikih igrača koji ne gledaju prvotno na kvalitetu zvučnog ili video zapisa (a o čemu svjedoče mnogi formati koji su napušteni), već imaju čisti financijski interes. Na taj je način prosječnom slušatelju ili korisniku reproduktivnog zapisa važniji komfor i jednostavnost rukovanja, a pasioniranih ljubitelja kvalitetne reprodukcije zvuka je ionako sve manje.

Ne bih želio pretjerano soliti pamet onima koji se zaklinju u kvalitetu bilo kojega nosača zvuka, važnije je istaknuti da je to velikoj većini današnje mlade generacije (koja sluša glazbu s mobitela) potpuno nevažno, o čemu mogu posvjedočiti i na primjeru vlastite djece. Pitanje uspoređivanje samih formata je manje važno ako se gledaju dometi određenog uređaja koji je u svojoj klasi i konkurenciji ostvario tijekom povijesti dokazano velike domete, bila to magnetofonska traka, gramofonska ploča ili audio kaseta. Postoji nostalgija prema određenim, možda već i zaboravljenim formatima poput audio kasete, pa svako malo izađe neki članak koji zagolica maštu onih koji se u životu nisu nikada sreli s gramofonskom pločom ili kasetom, a to mlađoj generaciji budi maštu i radoznalost.

S druge strane, mnogi sijedi dobro znaju o čemu ovdje razmišljam i mislim da će se složiti da su svi do sada viđeni formati u nekoj formi bili dovoljno dobri da bi rekreirali zvučni zapis na način koji nadilazi običnu informaciju. Možda je više od same kvalitete zvučnog zapisa utkano i sjećanje na nešto što nam je u određenom prošlom trenutku bilo dovoljno da zaboravimo na vrijeme i prostor. Naposljetku moram reći da nametnuti "Rat formata" ne treba biti moj privatni rat, jer rat se stvara na podjeli dva plemena koja zarate, a veliki dečki (čitaj: proizvođači) imaju daleko više koristi od ta ista dva plemena.

Komentirajte ovaj članak.
Pošaljite svoje komentare putem maila
Komentare ćemo objaviti u rubrici Pisma i Savjeti