HI-FI KAO ZLATNO TELE

  tekst: Dean Baričić, ožujak 2014

Danas mi je prijatelj sms-om javio kako je naš znanac kupio novu (i vrlo skupu) gramofonsku ručku. Kaže u sms-u da on osjeća veliko divljenje prema tom proizvodu, veli da ga pere zavist, da bi si i on rado kupio tu ručku. Da, kada bi si to mogao priuštiti. Odgovorio sam mu da zavist nije vrlina već najobičniji put ka nevoljama. Napomenuo sam mu i da je vlasniku te ručke sigurno manje zavidan na trudu i muci kojom je dotični zaradio novce za tu kupnju, jer poznato je da su ljudi više zavidni na imanju nego na znanju. Vjerujem da većina nas funkcionira na sličan način, konstantno se uspoređujemo sa svojim susjedom Štefekom, a kod susjeda uvijek sve izgleda bolje i ljepše.

Nedavno je jedan drugi znanac kupio novi, vrlo skupi CD player. Nekoliko audiofila je odmah, po difoltu, s velikim zanimanjem otišlo u pohode. Ne vidim ništa loše u pohodima i slušancima, jedino je pitanje da li nas samo radoznalost tjera da odemo vidjeti i čuti novu igračku. Ponosni vlasnik zasigurno očekuje hvalospjeve i time povezano podizanje vlastitog morala i ega. A ključno pitanje glasi: da li osoba koja je sigurna u ispravnost obavljene kupnje treba imati potrebu za pohvalom i potvrdom od strane drugih ljudi?

Prošli petak smo i bili u gostima kod ponosnog vlasnika novog uređaja. Zvuk sustava je bio odličan, glazba nam je jednostavno plijenila pažnju, svaki disk je svirao upečatljivo i rafinirano. Nisam mogao ne uočiti da je domaćin bio vidno nervozan, možda jer se bojao naših loših reakcija na zvuk tog novog uređaja. Domaćin kaže da već sada ima nove planove (??), da već zna koji mu je idući korak sa sustavom, da već zna kako će natjerati sustav da bude još bolji. Kao da je time htio preduhitriti naše eventualno nezadovoljstvo sa zvukom, kao da se htio opravdati (??). Priznajem da mi to nije jasno - čovjek je tek kupio novi uređaj, uređaj se još nije ni usvirao, a njemu ni to nije dovoljno, on već želi nešto novo? Kao da nam je htio poručiti da si on može priuštiti još skuplji, veći i bolji uređaj. Već sada gleda idući korak, novi uređaj mu nije zadovoljio apetite?! Možda će već sutra prodati to što je tek jučer kupio? Zar smo mi audiofili baš toliko infantilni?

Hi-Fi sustav, kao transmiter zvuka i glazbe, nije kriv što se mi audiofili trudimo sami sebi i drugima dokazati tko smo, što smo i koliko vrijedimo. Vjerujem da potvrđivanje vlastitog ega nije u tome da mjerkamo tuđe stvari i osjećamo nezadovoljstvo samim time što si netko može priuštiti jastoga za ručak, a netko tek koricu kruha. I korica kruha je, kada je čovjek zasluži poštenim radom, sasvim dobrog okusa.

Promatrajući izloge u gradu, bilo one sa skupocjenom robom ili pak one s kineskom robom, osjećam da ni jedno ni drugo nema tu realnu vrijednost koja je istaknuta kao cijena. Imam dojam da je sva ta roba nastala u istim tvornicama. Razlika je u etiketi koja govori kojem brendu pripada neki proizvod i koliko se to može onda naplatiti. Torbice Luis Vuiton, bilo originalne ili fejk, šetaju gradom poput lakmus papira, a koji pokazuje da u glavama ponosnih vlasnica, niti lažnih niti originala, nema previše grama soli. Čini mi se da ova tematika nije zaobišla ni naš Hi-Fi svijet.

Nekada, prije dosta godina, roba i proizvodi su bili napravljeni da traju dugo i daju mnogo. Danas je priča svedena na ograničeno vrijeme trajanja proizvoda, a koji se obično pokvari već nakon isteka garantnog roka. Stari audiofili dobro znaju da su i Hi-Fi uređaji prije nekoliko desetljeća dobro svirali. Danas proizvođači i mediji (ruku pod ruku) pokušavaju nametnuti neka nova pravila igre, pokušavaju nas uvjeriti da samo ono što je novo svira dobro, tj. da je za odličan Hi-Fi sistem potrebno dati toliko novaca koliko košta jedan stan ili bolji automobil. Međutim, dobar je znak da smo sami sebi počeli priznavati da polako otvaramo oči, da vidimo golog cara kojemu se više ne divimo.

Komentirajte ovaj članak.
Šaljite komentare putem maila
Komentare ćemo objaviti u rubrici Pisma i Savjeti