AUDIO DNEVNIK

vol. 9


  tekst: Dean Baričić, siječanj 2007
  napomena urednika: većina stvarnih likova su u tekstu zamijenjeni izmišljenim imenima

  3. kolovoza 2006.
Danas smo bili na lijepom izletu. Kiši i čini se kao da je ljeto gotovo. Završavam s čitanjem Zedlinove knjige, pa bih završno spomenuo još jednu misao koja mi se isto tako čini veoma interesantnom u našem percipiranju zvuka, koje često zna biti ograničeno očekivanjima već poznatog zvuka, jer kaže Zedlin: «Sjećanje je tradicionalno lijeno, te se uvijek radije vraća jednim te istim stvarima - neka su sjećanja uspostavila prevlast poput trauma, a većina se informacija koristi da bi ih podupiralo, potvrdujući starija mišljenja, umjesto seciranja radi otkrivanja novih činjenica koje nisu olako propoznatljive... Ipak bilo je ljudi koju su uspjeli probraziti svoje sjećanje na izvor energije, umjesto da mu dopuste da ih kontrolira ili ograničava. Činili su to izvlačenjem novih implikacija sa starih sjećanja, stimulirajući stoga sjećanje novim pitanjima ili širenjem svojih sjećanja, uključivanjem drugih u svoja vlastita iskustva».

  25. kolovoza 2006.
Ljeto je gotovo iza mene. Danas idem na more po dječurliju i onda počinje kolotečina svakodnevnog života. Moji planovi i ljetni snovi za kupovinu Guarnerija Memento po dolasku u Zagreb su naglo splasnuli. Mogu iskreno reći da se nešto u meni po povratku u Zagreb slomilo i nije mi dalo nadoplatiti za Mementa novce za koje bi se trebao ponovo zadužiti. Istina je da sviraju prekrasno, aristokratski, te isto tako izgledaju, ali.... Naposlijetku, kada sam prošlih dana preslušavao usporedno Mementa i Auditora, mogu reći da me nije toliko oduševio zvuk Mementa kao kod prvih slušanja kada je stigao. Bilo bi krajnje neukusno, zlonamjerno i nepravedno reći da se ne radi o boljem zvučniku od Auditora, međutim tu razliku u zvuku bar za sada nisam spreman platiti, Možda jednog lijepog dana kada se financije srede na bolje zagrizem u tu jabuku, ali ovaj tren ne, hvala lijepo.

  4. rujna 2006.
Potaknulo me je na ovih par riječi emisija koju sam gledao na HRT Plus. Radi se o skladatelju, autoru pjesama i glazbenom producentu Zrinku Tutiću. Možete se zapitati kakve veze ima Zrinko Tutić s glazbom koju rado slušam i našim hobijem. Međutim mogu reći da sam ugodno, ugodno iznenaden s osobnošću i rječitošcu osobe joja je poznata po zabavnim pjesmama i mogu reći velikim hitovima koje je postigao tijekom svoje karijere. Pri tome se mogu prisjetiti hitova pjevaca poput Tajci, Doris Dragović, Severine i Željka Bebeka. Kakvo god bilo mišljenje o toj vrsti popularne glazbe, mora se prihvatiti da su neke od pjesama spomenutih pjevaca i dan danas jednostavno dobre pjesme. Sama činjenica da osobno ne slušam takve pjesme ako ne moram ne znači da podcjenjujem tu vrstu popularne glazbe, jer i ona je namjenjena određenoj publici, koja je danas sigurno i brojnija od onih koji običavaju slušati iskljucivo ozbiljnu glazbu. Osobno smatram da popularna glazba ne predstavlja lošiji odabir, jer kako se kod nas ta vrsta zove i zabavna glazba, namjena joj je zabavnog karaktera i u tome ne vidim nikakav problem. U pogledu pitanja da li takva glazba zaslužuje i zahtjeva slušanje na vrhunskim uređajima, ne bih se usudio ulaziti u raspravu. Isto tako način na koji je Zrinko Tutić prezentirao svoje kako on zove «projekte» zaslužuju moje poštovanje, obzirom da kako kaže takva glazba, osim što ima veoma široku publiku, nastaje iz njegove iskrene potrebe za glazbenim izričajem i to svakako treba cijeniti. Interesantna su mi bile također njegove riječi kada govori o nastanku hitova. On jednostavno kaže da se hitovi isprva ne mogu racionalno prepoznati, ali kako se stvar kreće, pravi znalc za zabavnu glazbu, kao što je Zrinko intuitivno prepoznaje gdje se spaja magija, teksta, skladbe i aranžmana sa osobnošću izvoditelja. Stvar je jednostavna, obzirom da se ista formula donekle može primijeniti na bilo koju vrstu glazbe. Možda ove rečenice nemaju puno veze s našim hobijem, ali svakako imaju veze sa glazbom. Pišući ove rijeci slušam sa uživanjem novi Arsenov CD "Dueti" na malom Denonu i Wharfedale 8.1. Pada mi na pamet jedna misao o kojoj sam nekad citao. Naime, kada slušamo glazbu naše mladosti, koja nas najcešće na određeni nacin vraća u tu istu mladost, čovjek se osjeća ispunjen emocijama i dobrim vibracijama koje povezuje ta glazba, prošlost i sadašnjost, kao i razna ugodna sjećanja.
Prisjećam se sada početaka svojih iskustava sa glazbom i glazbenom reprodukcijom. Kao klinac sa 6 godina, počeo sam pohađati glazbenu školu svirajući klasičnu gitaru. Prva godina je bila dosta poražavajuća, koliko se sjećam. Profesor gitare je bio fini stariji, sijedi gospodin, međutim godinama rada na školi nisu mu dozvoljavale veliku toleranciju pri radu s mladim ucenicima. Nakon 1. godine završenog razreda, po kazni me je prof. Cohar preselio k mladem kolegi. Upravo entuzijazam mladog profesora Ðonija me je dodatno potaknulo na ozbiljniji rad u tolikoj mjeri da sam iskreno zavolio ovaj instrument i glazbu uoće. Kasnijih dana za vrijeme studija sam na poziv svoj prvog prof. Cohara počeo honorarno predavati giratu malim klincima, te je to trajalo tijekom cijelokupnog studija od 5 godina. Mogu bez lažne skromnosti reći da mi je osim što mi je to predstavljalo veliko iskustvi izadovoljstvo, prilično dobro išlo za rukom.
Prisjećajući se tim studentskih dana, mogu primijetiti da je osim pokoje ploče s komadima za klasičnu gitaru, glazbu koju sam običavao slušati na RIZ-ovom gramofonu i radio kazetofonu, bila glazba Boba Dylana, Leonarda Cohena, Beatlesa, Jamesa Taylora, ponekog Davida Bowiea i Brucea Sprinsteena. Naravo da se je tih 80-tih godina naveliko slušala i domaća glazba Idola, Azre, Filma, Mlinareca... I to je to. Ne mogu reći da su moji korijeni u slušanju glazbe vezane na poseban način uz ozbiljnu glazbu. I mislim da je to bio sasvim normalan razvojni put i to ne samo moj. I danas, iako rijetko, poslušam nešto od glazbe svoje mladosti. U svakom slucaju spomenuo bih još jedan detalj i na neki nacin savjet koji sam ovih dana dao svojem prijatelju, koji sa velikom mukom usvirava nove kabele, a to je: slušaj glazbu koju si volio, pa će muke i išćekivanja bili manje i lakše podnošljive.

  5. rujna 2006.
Prelistavajući i čitajući objavljeni Audio dnevnik na Audio pulsu, mogu primijetiti da su očite velike pauze u danima i godinama pisanja dnevnika, kao i raznolikost tema. Obrazložio bih to činjenicom da sam dnevnik pisao onda kada me je nešto na to potaknulo. Mogu slobodno reći da dnevnik pišem u odreċenim trenucima inspiracije. Kao što se dade naslutiti moja inspiracija nije muza koja samo teče. Uglavnom bi se radilo o poticaju, bilo glazbenom, bilo putem pisane riječi ili radija.
Inače, neki dan sam sreo audio poznanika u jednoj knjižari koji mi je spomenuo da redovito čita moje napise na Audio Pulsu i da iste doživljava kao veliko osvježenje. Drago mi je bilo to čuti. Takoċer mi je drago da je urednik Audio pulsa prepoznao uloženi trud, te predložio objavljivanje dnevnika i eseja. Ne zanosim se mišlju da se radi o velikim dometima pisane riječi u pogledu audia i uopće, ponajviše jer se konkretno ne dotičem pitanja koja se nalaze u rubrici SAVJETI ove stranice. Radi se jednostavno o mojoj osobnoj potrebi da podijelim moja INTIMNA AUDIO ISKUSTVA, pokušavajući rasvijetliti, kako samom sebi, a tako i onima koji ovo čitaju i drugu stranu našeg hobija sagledavajući ga iz različitih vizura.
Završit ću ove rečenice zapažanjem da sam u početku bavljenja ovom hobijem, po raznim časopisima, poput Trenda, Studija i sam rado čitao i postavljao pitanja: «IMAM KOMPONENTU A I B. RECITE MI KOJI BI KABEL ILI CD PLAYER DOBRO ODGOVARAO». Pitanja su to početna, a možda i završna, samo što ih se danas ih ne usudim postavljati, a shvacajući da niti na jedno od njih nema jednoznačnog i točnog odgovora.

  11. rujna 2006.
Prisjećam se jedne konstatacije koja je u odredeno doba kružila zagrebačkim audio krugovima, a to je da je AUDIO hobi natprosječno inteligentnih ljudi. Takva mi se misao i onda kada sam je prvi put čuo, a dakako i danas činila neozbiljna i pretenciozna.
Polazeći od sebe, pa dakako i mojih prijatelja iz audio druženja, ne bih se složio s istim predloškom osim, ako se osobe koje se iza tih riječi pretenciozno skrivaju, kao krilatice te isto tako i glazbe koja služi kao alibija za vlastite životne frustracije.
Koliko mi je poznato današnja poimanja inteligencije podrazumijevaju više vrsta, kao razumsku, emocionalnu, seksualnu, socijalnu i sl. Prema mojem poimanju glazbe moglo bi se reći da ona nije samo jednostrano okrenuta emocijama, a niti samo razumu. Činjenica je, da obzirom da se i stilska razdoblja u glazbi trebaju sagledavati u povjesnim prilikama, sama glazba nije kroz povijest imala uvijek iste pretenzije i zadaće. Rekao bih da razmišljam da glazba zasigurno ima puno dodirnih točaka, kako s emocijama, tako i s kongnitivnom inteligencijom.

  4. listopada 2006.
Postavljam sam sebi pitanje značenja pojma audio koju tako često rabimo u našem hobiju. Potražite istu riječ u Klaićevom riječniku stranih riječi ili muzičkoj enciklopediji ili Latinskom rjecniku. AUDIO - cuti, slušati, AUDITOR - slušatelj. Osobno mogu posvjedociti da godinama koje sam proveo slušajući meni dragu glazbu, kako živu ili reproduktivnu, osjećam da sam postao bolji i vještiji slušatelj. Moram priznati da su moja početna iskustva sa slušanjem sistema dakako razlicita od današnjih poimanja. Razumljivo je da je i sam odabir vrste glazbe koju sam nekad slušao u odnosu na danas različit. Različita je i moja današnja kilaža i pokoja sijeda vlas, što me donekle i ne čudi. Što sam u stvari naumio reći? Moja slušna iskustva često su bila isprepletena u smislu kriticnog slušanja i onog za uživanje. Ipak, kada sam neopterećeno slušao «za gušt» bio sam puno zadovoljniji, ispunjeniji i svakako sretniji. Tijekom tih iskustava prečesto sam znao bio preopterećen prostornim dimenzijama reproduciranog zvuka. Djelomično je za to krivac i uživljavanje u razne članke audiožurnala, koji su prenaglašavali vjernost reprodukcije prostora kao vrhunskih domet i najvažniji kriteriji, ostvariv isključivo u okviru vrhunskih sistema. Danas vrlo često slušam glazbu van «sweet spota», na način da se ne opterećujem toliko prostornim karakteristikama zvuka. Napokon , moram se naposlijetku prisjetiti na nekoliko nezaboravnih trenutaka slušajući HRT 3 s malog TIVOLI - model ONE (mono), kada je glazbena interpretacija u svoj svojoj ogranicenosti odnijela pobjedu nad velikim sistemom i njegovim, slobodno bih rekao manje nesavršenim zvukom. Isto tako sam ponekad znao prokomentirati s jednim od svojih audio prijatelja, kako smo zadovoljniji bili sa početnim puno skromnijim komponentama nego danas. Možda je tome razlog i određena doza rezignacije koja je karakteristika srednje životne dobi opraštajući se od velikih ideala koje smo tražili u zvuku. Zaključak bi se mogao svesti na činjenicu, da danas nakon puno potrošenih novaca, strpljenja i vremena audio hobi doživljavam kao puno ležerniji i neopterećeniji nacin dokolice, ako mi to vjerujete.

  9. listopada 2006.
U petak poslijepodne nakon posla Božidar i ja smo se malo maknuli iz Zagreba i posjetili ljubljanski sajam audio i video opreme pod nazivom THE MULTIMEDIA SHOW 2006 u hotelu M. Meni je to bio prvi susret s ljubljanskim sajmom i mogu slobodno reći da mi se jako dopala koncepcija sajma, a donekle i postavke na sajmu. Izuzev jako skupih Burmestera i MBL-a koje ipak smatram koliko atrakcijom u audiu toliko i neprimjerenim odabirom običnom konzumetnu ovog hobija, mogu reći da mi se čini da je bilo nekoliko sistema koji su se mogli poslušati usprkos neprimjerenim (ili malim ili pretjerano ječnim) prostorijama.
Posebno bih istaknuo vrlo dobar zvuk sistema u kojem su bili Naim i Ruark, zatim kineskih elektrostata kojih sam na žalost zaboravio ime, a i ALB Black Mastera. Soba u kojoj je svirao Black Master je bila prazna i ječna, ali se dalo naslutiti da je sistem jako dobro koncipiran, u granicama reda novaca koje čovjek može odvojiti za zvučnike. Još bih za kraj samo napomenuo da me je poprilično ostavio hladnim zvuk bookshelf zvučnika Sonus Faber Guarneri Memento, kao i zvuk Shahinian postave u sobi Pear audio koja mi se je učinila presmoth i rasplinuta u odnosu na ono kako bi po mojem sudu sistem tog ranga trebao zazvucati.
Sve skupa, druženje sa slovenskim audiofilima na hodnicima hotela je bilo vrlo ugodno. Ovaj ce nam sajam ostati u doista vrlo lijepom sjećanju.

Komentirajte ovaj članak!
Pošaljite svoje komentare putem maila
Najbolje komentare ćemo objaviti u rubrici Pisma i Savjeti