AUDIO DNEVNIK

vol. 4


  tekst i foto: Dean Baričić, kolovoz 2006
  napomena urednika: većina stvarnih likova su u tekstu zamijenjeni izmišljenim imenima

  28.studenog 2003.
Danas mi je Karlo digao tlak svojim razmišljanjima. Počelo je tako da mi je poslao neki link sajta s vrlo rijetkim vinilima. Kada sam mu u telefonskom razgovoru rekao da i sam imam neke snimke i ploče iz 30-ih, 40-ih, i 50-ih godina, jednostavno je rekao da sumnja u to, da to ne može biti. Tada sam se prisjetio priče s Telefunken lampama. Isto tako je sumnjao da su iste originali, već da su EI NIŠ kopija. Na kraju si razmišljam, pa to je jako nepristojno kada nekome u lice kažeš da njegova stvar nije original, već falš. Nisam mu ostao dužan već sam mu odgovorio mailom i to tako da sam mu prvo postavio pitanje da li zna razliku između kolekcionara i ljubitelja glazbe. Kolekcionaru je važno da nešto posjeduje i samo to posjedovanje nešto čini vrijedno i hrani vlastiti ego. Ljubitelj glazbe, kako riječ govori, ljubi umjetnost glazbe bilo ona izvođena uživo, na skupoj ili jeftinoj liniji ili tranzistoru. To je to.
Na sličnu temu sam razgovarao jučer s Vedranom na kavi. O čudnom društvu iz Osijeka koje se natječe u tome tko ima bolji i skuplji sistem. No to nije samo tema Osijeka, već malograđanštine koja se natječe u tome da ima više i više sve dok se ne raspukne kao balon od prevelike veličine.

  1.prosinca 2003.
Već sam polako željan prave glazbe. Naime otkako sam prodao Clean Stream nisam slušao veliki sistem više od 3 sata i to u punih 15 dana. Novi filter bi trebao stići uskoro.

  10.prosinca 2003.
Novi Krklec Clean Stream je konačno došao i to u nedjelju 7. prosinca. Izgleda jako lijepo i težak je 18 kg, lijepa je crvena led dioda na kontaktu. Prvi dojmovi su uistinu obećavajući. Sada, nakon 3 dana osjeti se napredak i stvari polako dolaze na svoje. Jučer je kod mene bio prijatelj koji je donio Shunyata Diamondback napajački kabel. Uslijedilo je veliko razočaranje, pogotovo u području basa, ali tek kasno uvečer sam otkrio da kabel nije ukopčan u dobroj fazi. Nakon preštekavanja stvari su sjele na svoje mjesto i mogu reći da svira jako, jako dobro. Ostaje da Zoki razmisli o zamjeni za moj Cardas Golden Cross i to bi bilo to. Inače imam dosta obaveza, tako da i ne stignem baš previše uživati u glazbi. U petak bi trebala stići nova dogradnja za policu za knjige u dnevnoj sobi, tako da će ploče napokon biti izvučene iz ormara i biti poslagane na policu da su lakše dostupne.

  22. prosinca 2003.
Bilo je dosta muke oko usviravanja Shunyate. Moram reći da sam nabavio dva komada Diamondbacka kojeg sam mijenjao i Taipana kojeg sam kupio i koji se pokazao kao izvrstan izbor, ali treba reći da je period od 150 sati koliko je trebalo proći do kolike tolike usviranosti bio dosta mučan i poražavajući. Kada si čovjek misli kolike novce da za žicu, a još nije zadovoljan. Ali sada je sve sjelo na svoje mjesto i čvrsto stoji, tj. izvrsno svira.

  5.siječnja 2004.
Prošli su Božić i Novo ljeto. Slušanja baš i nije bilo odveć. Dobio sam odgovor od Granta Samuela iz Shunyate da DiamondBacku i Taipanu treba najmanje 150 sati da dođe na svoje, tj. da se usvira. Najprije zvuči jako dobro, a tada zvuk padne i postane zamoran, dosadan i tup. Nakon 100 sati se pojave visoki, a tek nakon 150 sati sve sjedne na svoje mjesto. U to sam se i sam uvjerio jer je na mom cajgeru oko 125 sati i stvari postaju puno, puno bolje. Nadam se da neće uskoro biti investicija u audio jer stvarno treba malo prikočiti.

  22.siječnja 2004.
Karlo je trebao doći prošli tjedan u Zagreb, ali ništa od toga. U petak sam pošao prijatelju na ponovni slušanac i mogu reći da njegov sistem sada toliko dobro svira da je to za ne vjerovati. Ne znam da li je tu ponajviše zaslužan Wavac single ended 300B pojačalo, Triangle zvučnici ili Hydra, a gotovo sigurno je da sve to skupa, svatko od svojeg daje puninu dobrog zvuka.

  30. siječnja 2004.
Karlu sam ovih dana napisao pokoji mail u kojima sam dijagnosticirao našu ovisnost o hifi-ju, jer to je u stvari kao droga koja je u početku lakša kao trava da bi polako postajala sve ozbiljnija i teža te kao i prava droga vodi na kraju sigurno u propast jer svaka krajnost vodi u propast. Treba ostati na srednjem putu, naći harmoniju u sebi i zračiti je oko sebe. Što je to što me privlači glazbi i umjetnosti? Jedno je sigurno, a to je da umjetnost volim, ali istovremeno od nje ne živim. Tako bi se u skladu s time trebalo i ponašati. Da li je grijeh ustvari dokoličaraiti i uživati u umjetnosti? Da li ipak umjetnost, ma koliko visoko bila na pijedestalu ljudskih vrijednosti, dolazi ipak tek onda kada je trbuh sit? Vjerujem da je tako. Prvo treba namiriti osnovne potrebe, a onda se možemo igrati koliko nam to vrijeme dopušta. Da li sam se ja u stvari previše uživio u tu igru i da li mi je to postala jedna od važnijih preokupacija u životu? Koliko pitanja danas u ovom tekstu! Sigurno nisu suvišna, jer kada se postave prava pitanja, polako se počinju otkrivati i pravi odgovori.
Pitanje koje sam postavio bilo je što me to privlači glazbi? Glazba kao takva, barem ona koju rado slušam, a to je ozbiljna glazba mi pruža neizmjerno puno smirenja i bar malo vremena za samoga sebe. Oduvijek sam volio ove faze svoga života kada si postavljam slična pitanja. To budi u meni radost, nadu i energiju koju samo treba dobro i pravilno usmjeriti. A koja je zadaća one mlaznice na crijevu za vatrogasce? Pa upravo ta da usmjeravajući mlaz on jače i preciznije dođe do svoga cilja. Postavlja se pitanje što bi u mom životu bila ta mlaznica? Sada, dok pišem ovaj tekst jasno se nameće prva misao, a to je Krist. On je jedni i pravi koji treba biti na mjestu svih usmjerenja i kroz koji treba proći voda života. Kako je to čudno, a možda baš i nije. Počeo sam pisati u blagoj ljutnji i lošem raspoloženju zbog novčanih problema, a naposljetku se nametno Krist kao jedini istinski vođa i usmjerivač kako u mom tako i u svačijem životu. On je upravo zaglavni kamen oko kojeg se može pokrenuti cijeli svemir ili dio tog svemira, tj. naš svijet.
Odgovor je naišao sam po sebi i to vrlo brzo. To što me privlači glazbi je ono božansko što je utkano u tu glazbu, ono što je božansko utkano u svaku umjetnost.
Sada sam se sjetio predavanja prof. Magaša na Građevinskom fakultetu na 4. toj godini. Bilo je pitanje umjetnosti i filozofije. Koliko mi je ostalo u sjećanju Platonovo poimanje umjetnosti je bilo ponešto drugačije. U predmetu koji umjetnik izradi je ono što oponaša prirodu i time je manje savršeno nego sama priroda ako je ona izvor inspiracije.
  Morao bih ponovo pročitati Gozbu i Federa da vidim kakav je bio odnos Grka bio prema glazbi. Sigurno je da glazba može puno dati čovjeku. Nameće mi se sada pitanje reprodukcije glazbe.
Ono što se na koncertu događa je produkcija glazbe, jer uistinu iz glazbenog zapisa koje možemo promatrati kao notni zapis nastaje zvuk i ako je on ugodan, možemo reći harmoničan, u neku ruku pruža ugodu. Što je utkano u neku glazbu da ona zvuči skladno? Da li bi isto mogao reći za reproduciranu glazbu putem uređaja za reprodukciju?
Jedno je sigurno, a to je da glazba izaziva pobudu i uživanje u stvari ne ovisi samo o kvaliteti prenesenog zvuka, već kako o djelu, tako i o umijeću umjetnika solista ili orkestra koji se nalazi na zvučnom zapisu, a ponešto i o našem trenutnom raspoloženju. Sigurno je da niti kvaliteta samog uređaja za reprodukciju niti savršena snimka ne ispunjavaju svoj cilj ukoliko se tih nekoliko parametara ne promatraju kumulativno.
Što sam htio reći? Slušanje glazbe bilo kod kuće ili na koncertu uvijek izaziva neku reakciju. Što predstavlja odgovor na tu reakciju? Da li je to samo užitak? Pa ne može se sve u životu svesti na užitke. Upravo je zato propao Babilon, ljudi su se previše prepustili osjetnim užicima. Da li se mi pri slušanju glazbe previše prepuštamo užitku? Moram priznati da mi se to kao prvotno nameće čisto normalno. A da li je normalno, o tome tek trebam malo porazmisliti.
Kao što je lijepo čuti poznati glas majke ili bližnjega, tako je lijepo čuti i zvuk glazbe koja ti je poznata. Sada mi je palo na pamet pitanje što je to zvuk. Val, titraj, prijenos valova kroz medij, kroz zrak.
Naposljetku da završim ovo dugo i zbrkano nabacivanje misli u kompić. Sigurno je jedno, a to je da do neke mjere naš hobi i ima smisla. Od neke mjere baš i nema. A koju mjeru koristiti pri tom vaganju to je ono što je važno. Koji je zajednički nazivnik? Kako reče jedan svećenik: kršćani se trebaju naći oko zajedničkog nazivnika, a brojnik može biti vrlo različit i to je upravo bogatstvo - imati različite brojnike.

  11. veljače 2004.
Kada je čovjeku lijepo i osjeća ugodu zbog određenog podražaja, da li je osoba svjesna što pruža takovu ugodu? Mislim da često i nije svjesna. Kada je čovjeku nešto po volji kao što je meni bio melem na dušu nakon svih problema i preokupacija sa starom tetom Nelom čuti disk koji sam posudio (Charly Byrd i Almeida - dvije gitare). Stvarno sam uživao u svakom taktu, a mislim da su i umjetnici dok su snimali taj disk istinski uživali. Pomislio sam tada koliko puta sam tako uživao u glazbi dok sam aktivno svirao gitaru. Mogu reći, mnogo puta. I to je nešto što čovjeka jednostavno ponese u umjetnosti. To nešto u umjetničkom djelu ili njegovom izričaju je nešto neizrecivo, harmonija, sklad, unutarnji sjaj i ljepota koja krijepi dušu i osjetila.

  23. veljače 2004.
Promatram fotografije na audifilskim web sajtovima. Vidim samog čovjeka u sobi koji sjedi i sluša glazbu. Da li je to otuđenje? U neku ruku sigurno je. Sjediti sam u sobi i slušati glazbu iz 2 lijepa zvučnika? Što to predstavlja? Da li je to samo maska za životne frustracije? Može biti. Odlazak na koncert? To je u neku ruku i društveni događaj i doživljaj. Nisi sam u svoje četiri zida. Ljudi oko tebe. Živa glazba. Šmrcanje, kašljucanje, sve to daje dodatni sadržaj i draž takvom doživljaju. Naposljetku, nakon uspješno izvedenog djela čovjek nešto i komentira i podjeli iskreno svoje osjećaje i oduševljenje s nekim biližnjim. Da li to može biti tako i audiofilu? S kime tu djeliti svoje osjećaje, koje je sigurno dobro izraziti? Da li je u redu sutra nazvati prijatelja i pričati mu o tome kako je kod tebe lijepo sviralo prošle večeri? Da li on to može podijeliti taj tren s tobom? Malo teže. Vjerovatno niste u istom filmu i raspoloženju, a uostalom ga možda baš i nije briga kako si se ti osjećao prošle večeri. Da li je dovoljno da ti ponekad prijatelj dođe i da poslušate koje djelo? Ma ne. Obično se to svodi na kratkotrajno slušanje ponekog stavka ploče ili CD i uspoređivanje s onim što slušamo kod kuće. Znači, ni to nije ono pravo. Što je u ono ispravno? Da li naš hobi mora biti osuđen na tako samotnjačko uživanje, ako to često i je i nije. Sigurno čovjek ne može baš svaki dan biti raspoložen za slušanje određenog koncerta.
Kako tomu doskočiti? Puno pitanja, a malo odgovora. U subotu uvečer sam slušao nekoliko vinila nakon večere kod prijatelja i analizirao sam večernje razgovore kod njih. Glazba mi je pružala dobru pobudu i podražaj za razmišljanje. Usput sam čitao nekoliko poglavlja Puta i Brazde i bio sam zadovoljan. Bila je to dobra kombinacija glazbe i pisane riječi.

  24. veljače 2004.
Čitam danas članke, u stvari kolumne iz Audiphilije i Innereara. Ima vrlo dobrih stavova i mišljenja nad kojima se čovjek stvarno može zamisliti. Koliko često kad zovemo prijatelja da čuje zvuk našeg vlastitog sistema, pritom očekujući divljenje osobe koju smo pozvali i uživamo u tome? Vrlo često, gotovo uvijek. Što to znači? Da li to znači samopotvrdu, samodokazivanje da smo na pravom putu i da smo postigli uspjeh u tom području? U stvari, mislim da se iza toga skriva osnovna čežnja čovjeka da ga druga osoba prizna i potvrdi. Da li je to osnovna težnja čovjeka za ljubavlju i njenom potvrđivanju? Rekao bih da jeste. Što ako osoba iznevjeri naše ukazano povjerenje? Da li smo kao mala djeca tužni i nesretni? Mislim da većim dijelom jesmo i ne želimo to priznati. Ovo su više psihološke rasprave i misli nego audifilska razmišljanja, ali to je život i ono što se skriva iza našeg hobija. Želja za potvrđivanjem i dokazivanjem. Vjerovatno je to svakom čovjeku svojstveno i urođeno u ljudsku narav. Jučer sam bio kod prijatelja koji je veliki znalac i ljubitelj sakralne glazbe. Čovjek štopericom mjeri vrijeme koliko zvučnica odsvira. Da li je to baš normalno? Sigurno nije. Međutim, u našem ljudskom ljudskom životu i mnoge druge značajnije stvari nisu normalne, pa se opet živi. Kolika je to pasija prema nečem imaginarnom? Što ustvari tvori dobar zvuk? Uređaji, ploča, raspoloženje čovjeka? U stvari, sve to skupa. Jedan dio se ne može zasebno promatrati. Da li je onda ispravno se osloniti samo na jednu od ovih triju stvari, ukoliko ih u lancu nema i više? Sigurno nije. Kao što sam pisao već prije, sigurno je jedno, a to je da se stvari trebaju posložiti kumulativno da bi uspjeh bio potpun ili samo biti bliže punini.
Ova moja posljednja razmišljanja o glazbi mi često liče na Ispit savjesti. To je u stvari dobro, jer postavaljajući sebi pitanja, polako nadolaze i odgovori i profiliranje moje misli i poimanja audija, glazbe, života, umjetnosti uopće. Misli se neprestano bruse, sve finije i finije. Pomišljam da bih mogao izdati neku zbirku crtica, nešto slično Putu ili Brazdi, iako ne s takvim, s istim namjerama, već da potaknem mlade ljude, ali i stare zagrižene audiofile na više razmišljnja o osnovnim pitanjima, više psihološkim nego u domeni koja je umočvarena u jednom krugu iz kojeg se teško vide horizonti. Dignuti se iznad, da bi se sveobuhvatnije, s druge pozicije, možda više duhovne, pružio bolji pogled. možda čitateljima i ne bi baš bilo drago da se vide iz druge perspektive. Teško je priznati grijeh na ispovijedi, a tek kada ga priznaš, dobiješ odrješenje, vidiš koliko je tada lakše. Da li svi mi, audiofili, nosimo taj teški teret raznih predrasuda? Vjerovatno ne baš svi. Neki od nas ovo sve već i znaju, ali sigurno ih je više koji nisu baš svjesni stanja u kojem se nalaze. Ova posljednja rečenica izgleda kao dijagnoza bolesti, a možda ustvari treba postaviti dijagnozu da bi se moglo djelovati, tj. liječiti. Dakle, ispada da je to neka vrsta bolesti ili ovisnosti. Često to i sam osjetim. Sve svira i radi OK, a onda neki crv koji pita može li bolje? I tako se vrtimo u krug.
Moram danas dodati još jedno zapažanje, a to je u svezi rada na internetu. čini mi se da internet radi na pricipu podsvjesti.

  25.veljače 2004.
Sada sam pročitao jednu rečenicu iz HIFI+ koja mi je jako dobro sjela u moja razmišljanja, a to je: kada je pažnja usmjerena na glazbu, a ne na komponente, onda je to OK. Dobar sitem je koncipiran tako da ništa ne dodaje ili oduzima, onda je to kao u Platona istinska ljepota. Audio sistemi nastaju iz zahtjeva tržišta koje je to želi. Uvijek postoji zahtjev nekoga da se nešto napravi, a uostalom uvijek ima ljudi koji žele dokazati svoju moć i prestiž skupim, često preskupim stvarima.

  27.veljače 2004.
Pala mi je opet jedna prispodoba o uređajima i slikarstvu. Da li je vrijednost Gaugenovih ili Van Gogovih slika u startu bila tolika koju cijenu dostižu sada? Vrijednost slike sama po sebi, bilo moje ili bilo čije, osim materijala i znanja mislim onog majstorskog ili bolje rečeno zanatskog ima i umjetničku, tj. inspiracijsku komponentu u tom djelu. Svakako da cijena ne može biti određena samo prema uloženom materijalu i pridodanoj satnici rada uloženog u samo umjetničko djelo. Što je to što uvjetuje cijenu umjetnine? Počesto je to danas govoreći dobar marketing ili bolje rečeno trend u koji se mora uklopiti to umjetničko djelo.
U svemu je potrebno naći ravnotežu, inače stvari pođu krivim putem. Ravnoteže predstavlja stanje veće ili najveće sigurnosti ili ravnoteže... gdje su sve sile ujednačene tako da je rezultanta nula.

Komentirajte ovaj članak!
Pošaljite svoje komentare putem maila
Najbolje komentare ćemo objaviti u rubrici Pisma i Savjeti