AUDIO DNEVNIK

  tekst: Dean Baričić, travanj 2008
  napomena urednika: većina stvarnih likova su u tekstu zamijenjeni izmišljenim imenima

  29. veljače 2008.
Zadnji dan mjeseca veljače 2008.god. prestupne godine i to još i petak,.... dobro za početak. Razmišljem ove prestupne večeri kako zadnje vrijeme sve manje uključujem i slušam veliki sistem. Slušam uglavnom Tivolija i uživam, što ponavljam već više puta kao papiga, čitam knjige, radim dulje i više, a sve u svemu osjećam se zadovoljno i ispunjeno. Pitam sam sebe nije li prekomjereno slušanje reproduktivne glazbe na velikom sistemu, kompenzacija za nešto što nam inače u životu nedostaje? Jasno mi je da ova konstatacija ili pitanje nije potpuno i sveobuhvatno, a obzirom da glazba zasigurno nema i ne treba imati samo kompenzacijsku ulogu, vec i odgojnu , zabavnu i inu ulogu svoje svrhe i utjecaja na ljudski život. Ono što sam htio istaknuti je činjenica da, reproducirana glazba preko skupih uređaja stvara ponekad donekle lažni osjećaj veće vrijednosti vlastite osobnosti, a koja se doživljava više kroz hardware nego kroz samu glazbu. To govorim stoga, jer mogu primijetiti da neki audiofili, a što ne želim da krivo shvate, pogotovo uživaju u činjenici da POSJEDUJU uređaje, koje si recimo većina ne može priuštiti, ili su tako nepoznati u našem okružju da predstavljaju svojevrsnu egzotu. Glede rečenog, gotovo sam siguran da se u takvim obrascima ponašanja više radi o općeljudskoj potrebi za isticanjem i potvrđivanjem, negoli samom činjenicom da takove komponente uistinu vrijede i pružaju više od znanih brandova. Upravo ta doza tajanstvenosti, stvara prividnu sliku nekakve magije i moći, poput amajlija koje nas štite od uroka. Ponovo bih naglasio da ne želim da me se krivo shvati, kao prekritički stav i sud, već više kao zapažanje, u svrhu pojednostavljenja i čistoće reproduciranja glazbe unutar naših sistema. Naposlijetku želim naglasiti da ova razmišljanja ne smatram jedino ispravnim i mogućim, već se radi o mojem čisto subjektivnom zapažanju, a s čime se mnogi i ne moraju složiti.

  8. ožujka 2008.
Jučer sam s veseljem gledao emisiju Lica nacije, u kojoj su kod urednika gosp. Bilića gostovala dva doajena naše dramske i glazbene umjetnosti: Pero Kvrgić i Arsen Dedić. Uistinu je bilo veliko zadovoljstvo slušati mudre riječi ova dva velikana svaki od svoje branše. Moglo se je nazrijeti da su u biti i Arsen i Pero toliko veliki, a na trenutak toliko jednostavni ljudi, da je to čini mi se i inače odlika svih velikih ljudskih duša. Jasno da je bilo riječi o kazališnim daskama, na kojima reciom Pero Kvrgić već desetljećima sa jednakim elanom izvodi Stilske vježbe, a isto tako i o brojim albumima Arsena koji su svaki od njih toliko posebni i nadahnuti, da se čovjek jednostavno mora zapitati kako mu to uspjeva. Kako desetljecima održati napetost i radni elan, a da čovjek ne prede u rutinu. Naime kako se je iz razgovora dalo zaključiti, oba umjetnika to što rade, rade sa velikom ljubavlju i pažnjom, a isto tako ne treba zaboraviti i disciplinom. To me je sad podsjetilo na njemački moto: red rad i diciplina. Istina je da isti slogan daje primisao na nacistički režim, međdutim, mislim da isti slogan nije osmislio nacionalsocijalistički pokret, već ga samo preuzeo iz nekih prijašnjih vremena. Ima uistinu nešto točno u tim riječima, da bez reda i discipline nema niti odgovornog i kvalitetnog posla, i to bilo kojega. Još na kraju da spomenem riječi Arsena, a glede teme zgrtanja bogatstva i imetka, koje je danas normalna i popularna pojava u našem društvu. Naime Arsen je rekao bit stvari, a koja je sadržana u riječima da ljudi koji grabe bogatstvo kradu od svojeg SIROMAŠTVA. Naposlijetku zaključio bih ovo razmatranje mišlju da je bogat onaj koji DAJE, a ne onaj koji POSJEDUJE.

  12. ožujka 2008.
Jučer sam zahvaljujući pozivu prijatelja Điva bio na prekrasnom koncertu Ide Gamulin i Hrvatskog komornog orkestra u HGZ-u. Izvodila su se djela Mozarta- uvertira Don Giovani, 23. Klavirski koncert u A-dur i 4. Sinfornija- Mendhelson- «Talijanska». Iako u prorjeđenoj dvorani Glazbenog zavoda, koncert je bio sveukupno gledajući na zavidnom nivou. Ida Gamulin je sa zrelošću iskušane umjetnice izvela 23. Klavirski koncert i pobrala veliki pljesak i ovacije publike. Isto tako u drugom dijelu koncerta je već razigrani orkestar izveo s velikim poletom «Talijansku « sinfoniju Menhelsona. Nakon koncerta sjeli smo s Idom Gamulin, koju đivo poznaje s Hvara na piće u kafić Verdi i pričali o svakodnevnom i napornom životu umjetnika. Tako smo se naprimjer dotakli teme važnosti interakcije publike i interpretatora, kada pozitivni naboj što je veći, to umjetnik nastoji dati više od sebe. Jasno da se tu radi i o znanju i iskustvu publike, koja treba djelo i glazbu općenito dobro poznavati da bi reagirala na kvalitetan i odgovarajuci način. Đivo i ja smo isto tako razmijenili slušna iskustva u svezi akustike dvorane HGZ-a. S tim u svezi mora se priznati da je rečena dvorana uistinu kako arhitektonski tako i akustički vrhunska, tako da bilo solo instrument, ili komorni orkestar se čuje i to u svakom dijelu dvorane na toliko dobar način, da je šteta ne slušati koncerte u HGZ-u što češće.
Nadalje mogu komentirati zapažanja svojeg prijatelja Edija, koji je netom čitao dnevnik i njegov je stav da se u njemu iznose preintimne stvari, te da bi trebalo pisati više na način da čitateljima golica maštu. Osobno uistinu ne znam zašto bi trebao pisati na neki drugi način od onoga što radim, a rekao bih jednostavno kome se isto štivo ne sviđa ili ga u bilo čemu iritira, ne mora ga niti čitati. Naposlijetku bih povukao jednu malu paralelu sa glazbenim materijalom koji slušamo bilo na koncertu bilo reproduktivno. Naime upravo nadgradnja oko djela ili glazbenika koji izvode određeno djelo, daje nam dodatnu perspektivu i dodatanu draž cjelokupnog doživljaja. To je u suglasju sa mojim već napisanim riječima, a koje nisu samo moje, već sam ih takve prihvatio, da je što bolje upoznaješ, bilo osobu, bilo umjetničku sliku ili umjetničko glazbeno djelo, a naposlijetku i vlastiti sistem, postoji realna mogućnost da to isto više zavoliš.

  13. ožujka 2008.
Možda 13 dan u mjesecu i nije razlog za neko slavlje, ali moja supruga i ja smo se danas uvečer, bez nekog velikog povoda družili i ćaskali uz botelju Chianti querieto. Kako kaže moj prijatelj Edi, možda i ne treba pisati ovako intimne stvari i davati ih u javnost, ali u ovoj formi dnevnika koji vodim, ne nalazim da takove stvari koje doživljavam treba i posebno skrivati. Govorim to u svijetlu očekivanja koje ponekad znade obasjavati i naš hobi, dajući nam pri tome pravu dozu entuzijazma i poleta. Naime, kada čovjek osjeti veselje i zadovoljstvo, lijepo je iste osjećaje podijeliti i sa drugima oko sebe. U tom smislu bih rekao i da naši radosni trenuci bavljenja ovim hobijem zaslužuju pažnju i ne samo to, već i osjećaj da to treba podijeliti s drugim. U neku ruku smatram da naš hobi upravo treba ozracje radosti i jednostavnosti sa zdravom težnjom ka boljem. Međutim to bolje ne znači onda dozu osjećaja grčenja i naprezanja, koje onda rade frustracijama. Glede rečenog mogu zamijetiti da sam nakon lijepih trenutaka provedenih uz glazbu uvijek dobre volje i odlazim na počinak zadovoljniji. Naravno da je bilo i trenutaka bilo trenutnih ili dugotrajnijih razočaranja, u kojima me je kopkao crv sumnje, čemu sav moj trud oko hi-fi-a itd. Na sreću, činjenica je da su takvi bolni trenutci nesigurnosti, manjka vjere i samopouzdanja bili relativno kratki. Poznata je rečenica Humphrey Bogarta u filmu Casablanka: sutra je novi dan. Riječi su tom izrečene u dobrom ozračju i sa optimizmom, barem sam ih ja tako shvatio. Ono loše ostaje iza nas i čovjek jednostavno ide dalje htio to ili ne. Ne znači da je svaki dan jednako dobar i radostan, ali ukoliko stvaramo pozitivno ozračje projektcije budućnosti, ono će nam se isto tako pozitivno i ostvarivati. Navezanost na loše navike, sumnju i strahove, jednostavno u nama paraliziraju zdrave snage i otvorenost životu i dobru. S tim u svezi rekli bi psiholozi da ono što očekujemo i vjerujemo, to nam se upravo i događa. Ne teba biti ludo optimističan i ne sagledavati cjelovitost i ozbiljnost situacije u kojoj se čovjek nalazi, a koja često i uvijek nije realno ohrabrujuća. Međutim vjerovati u dobro, znači upaliti mali plamičak svjetla, koje onda osvjetljava tamu. Tamo gdje se upali mala luč, tamo ga tama ne može ga obuzeti. Tama nastaje kada zatvorimo sva vrata i prozore, kada nema dotoka svježeg zraka i kada se luč gasi uslijed manjka kisika. Ta otvorenost svijetu nije neka ludost ljudska gubitka moći i kontrole nad svojim životom, već nada u pobjedu svjetla nad tminom. O istoj se borbi piše i ne samo piše već se ta ista borba i odvija tijekom čitave ljudske povijesti. Rečeno ne treba puno mistificirati i shvacati iskljucivo u religioznom kontekstu. Iako u tom smislu i pobjeda Krista nad smrću predstavlja putokaz i nadu svima onima koji vjeruju u isto, a onim koji bez vjere žive predstavlja i dalje čistu sablazan. Mogu zaključiti da u današnjem gotovo potpuno materijaliziranom svijetu, mnogi ljudi naprosto vape i čeznu za duhovnošću. Međutim putevi kojima mnogi idu mogu biti i prečice koje vode često u slijepu ulicu ili u propast.

  14. ožujka 2008.
Slušam netom kupljeni CD Grupe 220 i gotovo osjećam neku vedrinu vremena u kojem je ista glazba nastajala. Ne mislim da je razdoblje kasnih 60 godina prošlog stoljeća, pogotovo u bivšoj državi u mnogočemu bilo idealno. Međutim prisjećajuci se svoje mladosti, osjećam da su ljudi tada bili nekako, jednostavniji, normalniji a ponešto i veseliji. Istina je da za veći dio stanovništva nije bilo velike raskoši i bogatstva, međutim čini mi se da je i u tom relativno skromnom, da ne kažem siromašnom ozračju života, nije bilo takvog siromaštva duha, kakvo po mojem uvjerenju danas vlada. Ne treba dakako ulaziti u diskusije oko režima koji je tada vladao, o kojem osobno ili u obitelji imamo određeno mišljenje, ali čini mi se da su kasne 60-e godine inače u svijetu, pogotovo u doba studenitskih nemira 68, bili kao tračak nade i vjerovanja u bolju budućnost. Naravno da se politički sistemi i države na cijelom svijetu mijenjaju gotovo svakih 50 godina, a što je očevidno i na ovim našim prostorima u kojima obitavamo. Prisjećam se sada i raznih dramskih i dokumentarnih emisija, koje smo tada gledali na televiziji. Mora se priznati da usprkos inferiornim tehničkim mogućnostima u odnosu na današnju tehniku, iste nisu bile niti u čemu inferiornije, a pogotovo se to očituje, kada ih danas uspoređujemo sa programom jeftinih stranih sapunica i mnoštvom reklama. Eto nije to samo nostalgija za mladošću i prošlim vremenom, već blagi osjećaj da se čovjek danas može osjetiti u neku ruku i prevaren, a čeznući gorljivo predhodno za bogatstvima i srećom zapada, koje mi danas izgledaju kao šareni kamenčići koji su konkviskadori nudili nekad domorodcima. S tim u svezi može se zaključiti da nominalno danas zasigurno imamo veće prihode i prosječnu kupovnu moć, međutim kada shvatite da je cijena za to zaduživanje naše djece i unuka, budućnost novog ekonomskog ropstva, ne izgleda nimalo sjajno. Rečeno nema direktne veze za hi-fi-jem, ali ljudi moje i starije generacije mogu primjetiti da je nekog optimizma i većeg veselje ponekad bilo i sa skromnijim komponentama. Naposlijetku bih zaključio ove rečenice mišlju da malo od ovoga što mislimo da posjedujemo ima važnosti u odnosu na prolaznost života, iz kojeg na kraju ne možemo ponijeti ništa materijalno, a nad čime se svatko od nas treba povremeno zamisliti.

  15. ožujka 2008.
Danas sam na kavi s prijateljem ponovo dotaknuo temu osjećaja sve veće brzine protoka vremana i neimanja snage da stvari uzmemo u svoje ruke kao gospodari vremena, prostora i života. U istom kontekstu prijatelj je dobro primijetio da je MIR – unutarnji mir, ono najviše što netko od života može tražiti i očekivati. A što imamo oko sebe vidjeti i osjetiti, nego čisti nemir i nered. U tom smislu nije čudno da su danas ljudi većinom ljuti , kako na sve oko sebe, tako i na sebe same. Kako naći mir u srcu i duši? Na to teško pitanje pokušali su odgovoriti mnogi pisci, teolozi, filozofi i umjetnici, a da li su dali jednoznačni recept? Pa vjerovatno takvoga recepta i nema, jer je na svakome od nas da do odgovora dođemo unutar vlastite životne filozofije i puta razvoja svoje osobnosti. Svatko je od nas u kraćem ili duljem dijelu života vjerovatno osjetio pravi osjećaj mira i spokoja. Može se tako iskustvo nazivati susret s Bogom, transcedentnim ili vlastitim sopstvom. Ne mislim pri tome na neki fizički kontak i doživljaj, već jednostavno stanje duha, koji u tim rijetkim trenutcima mira i spokoja ispunjavaju i preplavljuju cijelo naše biće. Osobno mogu posvjedočiti o takvim trenutcima u svojem životu, a neki od njih su bili dodatno inspirirani između ostalih i glazbenim doživljajima. Osjećaj je to da stojiš pred nečim velikim i nepoznatim. Zaključio bih s riječima da velika umjetnost, a tu dakako pripada zasigurno i glazba, može podosta pridonijeti takovoj težnji stanja duhovnog mira.

  19. ožujka 2008.
Neki dan me je određeni gospodin nazvao s molbom da mu pokušam odgovoriti zašto njegov kvalitetan gramofon u okviru njegova sistema, ne radi tako dobro kao njegov CD reproduktor, koji bih mogao svrstati u visoku klasu. Moj odgovor je bio ono što znam reći u takvim prilikama. Naime isto pitanje u okvirima mojeg osobnog iskustva sa različitim izvorima zvuka nije postavljeno na ispravan način. Ne radi se tu samo o ukusima, nostalgiji za starim medijima, veđ jednostavno o činjenici da i gramofon, a i CD ili neki drugi pak mediji kao stari kolutaši s master trakama, mogu svirati dovoljno kvalitetno da ih i ne treba niti uspoređivati tražeći pobjednika. U određenom smislu, traženje pobjednika, kao na utrci na sto ili četristo metara meni ne predstavlja krajnji cilj bavljenja glazbom i glazbenom reprodukcijom. S tim u svezi, ne mogu koji puta reći sa sigurnošću koja izvedba odredene glazbe mi se više dopada ili mi trenutno više odgovara. Mogu reći, a što mnogi znaju da se isto pitanje i usporedba provlači već gotovo 26 godina od uvodenja standarda CD reprodukcije. Primjetio bih da se je upravo u tom razdoblju pojave CD-a i kompeticije izmedu njega i gramofona, došlo i do pojave i sve boljih gramofonskih baza, ručki, zvučnica i phono preampa. Glede rečenog se svatko od onih koji su iskusniji od mene u pogledu analogije, i na mora složiti, a obzirom da su određene analogne komponente i prije pojave CD-a toliko dobre i cijenjene da i danas mogu parirati u pogledu kvalitete novijim komponentama. Čitam naposlijetku rečenice iz Brazde (757) kada Josemaria kaže: «Živjeti ljubav znači poštovati mentalitet drugih: ispuniti se radošcu zbog njihova puta prema Bogu... a da pritom ne tražiš da oni misle kao i ti, ili da se ujedine s tobom». Pada mi pri tome na um slijedeća misao u svezi rečenog: ti različiti mentaliteti i putevi mogu ipak biti paralelni i slijedeđi svoj vlastiti, svatko može stići na cilj. «Nemoj se gubiti u uspoređivanju ni u nemirima da saznaš tko će stići prije; to nije važno, ono što je važno jest da svi stignemo do cilja». Uistinu je to lijepo rečeno i bilo bi dobro, dapače jako dobro kada bi u našim životima mogli slijediti bar dio rečenog.