AUDIO DNEVNIK

vol. 16


  tekst: Dean Baričić, prosinac 2007
  napomena urednika: većina stvarnih likova su u tekstu zamijenjeni izmišljenim imenima

  4. listopada 2007.
Nadovezujući se na temu stalnih zahtjeva promjena u vlastitom sistemu nalazim da moramo postaviti predhodno pitanje, a jedino ispravno, a to je: kako promijeniti sebe i svoj često djetinji i ponekad patološki odnos sram težnjama za promjenama unutar vlastitog sistema. Promijeniti sebe tj. raditi na tome predstavlja i rad na izgradnji vlastite ososbnosti i težnje za življenjem trenutka sadašnjosti, a što predstavlja veliki trud i zahtjev za čovjeka. Prihvatiti sebe, svoju kako tamnu tako i svijetlu stranu, predstavlja izazov za prosvljetljenje i lišava strahove od svojih slabosti. Prihvatiti sebe, a tako i vlastiti sistem u svoj nesavršenosti, a opet s ljubavlju predstavlja osnovu za rješavanje većine problema i konflikata koje nosimo u sebi, a koje isto tako često projiciramo izmedu ostalog i na vlastiti hi-fi sistem.
Pišući ove retke slušam radio emisiju o prodaji zemlje, dionica HT-a i ostalih stvari za novce. U tom smislu današnji hrvatski čovjek je pred novim izazovom nemoralne ponude i mogućnosti pada u daljnju dekadenciju. Ustvari postavlja se pitanje da li je pri tome čovjek spreman često prodati i vlastitu dušu. Današnja hrvatska zbilja je da se pod krinkom kapitalizma dešava prijelaz u neko novo robovlasničko društvo i to na neprimjetan način, kada i oni najbogatiji postaju robovi novca i imetka, a sirotinja robovi i sluge bogatih. Da li će nam se desiti da u silnoj pohlepi i gramzljivosti za propadljivim dobrima izgubimo pravi smisao života, a to je biti, a ne imati? U tom svjetlu imati naskuplji hi-fi sistem ne znači ujedno i imati najbolje iskustvo punine i zadovoljstva glazbene reprodukcije. Naposlijetku bih primjetio da i česta pretjerena usredotočenost nekog cilja reakciju grčenja i blokade i nemogućnost postizanja željenog na pravi način.
I za kraj par toplih riječi Josemarie Escriva, Put 702:» Uznemiren si. Što god se dogodilo u tvojem unutarnjem životu ili okolini, sjeti se da je važnost svih događaja i osoba relativna. Ostani miran. Pusti da vrijeme prolazi, a poslije, kad stvari i ljude budeš promatrao s udaljenosti, bez strasti, znat ćeš postaviti svaku stvar na mjesto koje joj pripada».

  7. studenog 2007.
Nakon više od mjesec dana pišem mali komentar kao osvrt na 2 audio sajma koji su netom održani u Zagrebu sredinom listopada ove godine. Generalno bih rekao da su i jedan i drugi sajam po mojem sudu opravdali očekivanja većine audifila. Sajam u Sheratonu 2007. god. je kao i sam prostor bio bogatiji u ponudi i općem dojmu, dok je sajam u Movie hotelu, kao i sam prostor bio nešto skromijih dometa, što ne znači i skromijeg zvuka, ali to je bio sajam s dušom i štihom što sajam u Sheratonu nema. To također ne znači da se nije mogao čuti dobar zvuk svirajućih sistema u oba prostora. Razlika je po meni konceptualne prirode i pristupa ciljanom kupcu i njegovom kucnom budžetu tj prosječnog hrvatskog audiofila, a svatko od vas neka zakljuci u koju kategoriju pripada, a što ostaje u sferi mašte.
Od svojih briga i poslova, kako kućnih tako i profesionalnih gotovo da u posljednjih mjesec dana nisam slušao glazbu ukupno gledajući više od 4 sata. Moram priznati da mi to zapostavljanje slušanja predstavlja određeni problem, obzirom da sam naučio na više glazbe, koja mi pri tome pruža i trenutke kako bi neki rekli «punjenja baterija» za svakodnevicu. Nadalje bih rekao da sam netom po objavi zadnjeg teksta u okviru Deanovog kutića zaprimio pohvalu starog audifila, ali isto tako i njegovo zapažanje da u nekim od mojih tekstova zadirem u prostor dilera i njihovih odnosa prema kupcima, što može biti slučaj koji me osobno ne opterećuje, a obzirom da sve ovo što pišem ne pišem iz konspirativnih poriva protiv nikoga, a ponajmanje trgovaca, već rezolutno nastojim prikazati postojeće nedoumice, često i vlastite u širem kontekstu života i našeg hobija.

  12. studenog 2007.
Sinoć sam bio na prekrasnom koncertu u Lisinskom - Londonska kraljevska filharmonija s Leonardom Slatkinm, prava poslastica za glazboljupce. Mogu slobodno nešto primjetiti, a o čemu sam već ranije stekao određena iskustva i zapažanja. Naime, radi se o tome da je zvuk u Lisinskom pri izvođenju vrhunskih orkestara poput Milanske skale, Bečkih filharmoničara i sl. toliko dugačiji od ostale produkcije koju imamo prilike češće slušati s drugim orkestrima. Kao prvo bih naveo činjenicu da se kod tako renomiranih orkestara, zvuk orkestra doima poput komornog muziciranja, na način da simfonijski orkestar zvuči toliko uigrano da nam se predhodno to čini moguće samo pri muziciranju malog komornog orkestra. Kao drugo bih naveo činjenicu da se zvuk limenih puhača kod renomiranih orkestara čuje u puno blažem i gotovo decentnom obliku na način da nikada ili gotovo nikada ne nadjačaju ostale instrumente u smislu naglašenosti, već je njihov ton uvijek u velikom skladu s cijeli orkestrom. I kao treće, kao osvrt na postavu orkestra koji je jučer ispunio do zadnjeg mjesta dvoranu Lisinski, mogu primijetiti da je raspored glazbenika bio takav da su cella bila u sredini dok su kontrabasi bili lijevo od dirigenta, a što je rezultiralo određenim zvukom koji je bio toliko puniji i prirodniji za slušanje od svega do sada čujnog u Lisinskom. Naravno da su ovo mala zapažanja, a koja se ni u kojem slučaju ne odnose na kritike ostalih orkestara koje imamo s velikim veseljem slušati u našoj koncertnoj dvorani.

  13. studenog 2007.
Kao što sam svojedobno pisao o mojem osobnom dojmu da tvrtka Sonus faber posljednjih godina blago ide u novom smjeru, na preporuku poznanika sam naišao na stranicu www.francoserblin.it, a koju je netom otvorio gosp. Franco Serblin. Na se istoj stranici, a koja govori o njegovu vlastitom konceptu i ljubavi prema glazbi, te pročitavši njegove tekstove, razaznaje da on više nije mogao ostati u tvrtki koja je počela raditi u smjeru kojim se krenuo Sonus faber. Ne mislim pri tome ništa loše, te da novi zvučnici produkcije Sonus faber kao Cremona M, Guarneri Memento i Elipsa nisu dobri zvučnici, jedino moram primijetiti da oni nisu na tragu «stare škole» koja je isti brand i proslavila. Da ne duljim o onome što će se eventualno stvoriti u «kuhinji « sada već starog i karizmatičnog gosp. Serblina, preostaje nam da pričekamo novi zvučnik ili zvučnike koji će biti po mojem sudu napravljeni za dušu i u čast muzi glazbe. Isto tako, čini se da je novi projekt gosp. Serblina pomalo namjerno obavijen velom tajne, a što na određeni način predstavlja i stanovitu draž očekivanja što će «stari majstor» napraviti i da li će iznenaditi vjerne poklonike Sonus fabera i možda nadmašiti samog sebe. Naposlijetku čitajući tekst sa Serblinove stranice dade se naslutiti da njegova ljubav prema glazbi i glazbenim instrumentima nije zamrla, vec još ima puno toga za reci i napraviti, a na taj način ostvariti implementaciju zanosnih ideja koje u sebi nosi.

  14. studenog 2007.
Jučer sam navratio do prijatelja Ðidija koji je netom kupio mali sistem za more, a sastoji se od midi komponenata Onkyo i bookshelf Dynaudio zvučnika, povezan sa običnim kabelima koji dođu uz uređaje i običnim zvučničkim žicama od 2,5 mm2 i telefonskim žicama od 0,6 mm2 za visokotonce. I što reći? Za mali sistem za more radi više nego izvrsno i to na nacin da ništa ne strši ili je prenapadno. Zvuk jednostavan i odmjeren, jasno ne s tolikim fundamentom i volumenom i ukupnim dojmom kao njegov veliki sistem, ali sve u svemu jako jako dobro za te novce. Pitam se pritom da li su današnje komponente sa svojim ustrojem i filozofijom toliko napredovale da se već i za skromnije novce može ugoditi zvuk toliko dobro da je čovjek zadovoljan i sa nešto skromnijim izdanjem sistema za kućnu uporabu. Pišući ove riječi, ne odričem se pri tome težnji za odgovarajuce skupljim sistemom, jer kada bi čovjek mogao biti zadovoljan sa manjim nikad ne bi išao dalje, međutim kao što sam već više puta pisao pitanje je omjera mogućnosti i zahtjeva ili naših želja. Rečeno nije ništa novo niti za bilo koju kupljenu stvar ili proizvod, a radi se jednostavno o tome da i osobno neprestano vodim borbu između svojih želja i mogućnosti, a neki puta pri tome i uspijem bar na trenutak pobijediti svoje sebične želje i nagone za novom kupnjom.

  20. studenog 2007.
Prošli četvrtak, a koji je bio treći četvrtak u studenom navratio sam u radionicu glazbenih instrumenata donijevši botelju Buogojelasa dragom prijatelju. Popili smo najbolju esspreso kavu i rakijicu, a imao sam priliku vidjeti i Nevin cello u završnoj fazi rada. Danas bi trebao otići na koncert Viktova Vidovića u HGZ, a veselim se vidjeti Viktora i nekog poznatog iz glazbenih krugova. Pitam se malo, ma koliko je danas riječ POŠTOVANJE važna u svakodnevnom životu, bilo profesionalnom, bilo privatnom. Pitam se da li danas još ima imalo poštovanja prema ikome i ičemu. Kako je lijepo rekla Dorica na kavi u jednoj jutarnjoj emisiji Katoličkom radiju, poštovanje ne možete kupiti. Možete ga imati ili nemati, ali ne i kupiti novcem. Koliko je poštovanja ostalo prema starijima, prema majkama, očevima, prema roditeljima, profesorima i nadređenim, pa ako hoćete i prema novcu ili je danas sve toliko banalizirano i liberalizirano da više nema nikakvog pozitivnog odnosa prema nečem dobrom i uzvišenom. Poznata je uzrečica: ako se sam ne poštuješ neće te niti drugi poštivati, i kao u većini poslovica moram primijetiti da ima puno istine u tim riječima. Naposlijetku mogu se zapitati, a gdje se nalazi poštovanje prema našim hi-fi uređajima u našem svakodnevnom životu i da li ono zaslužuje takovo mjesto? Da li sama činjenica da se radi o materijalnim dobrima znači da se treba odnositi s manje pažnje prema istim uređajima? Dakako da ne treba u tome pretjerivati na nacin da se klanjamo hi-fi uređajima kao zlatnom teletu, a što nije rijedak slučaj, ali dozu poštovanja prema onome što smo najcešće kupili teškom mukom i naporom treba zasigurno imati, a u tom svjetlu će vas i vaši prijatelji više poštovati. Toliko za sada o istome, a na svakome od nas je da sebi postavi prava pitanja o svojem vlastitom odnosu prema POŠTOVANJU!

  24. studenog 2007.
Jučer sam zahvaljujući dobroj volji prijatelja i poziva na koncert, s Tamarom i prijeteljima prisustvovao glazbenoj poslastici u Lisinskom a koja je značila nakon dugo vremena ponovno čuti i doživjeti karizmatičnog Ivu Pogorelića u izvedbi Rachmaninova 2. klavirskog koncerta. Što reći o glazbenom MAGU zvanom Ivo Pogorelić, a da sve svjetske kulturne rubrike već nisu rekle sve? U svakom slučaju izvedba Rachamninoga 2. klavirskog koncerta je bila toliko sugestibilna, osebujna i autentična, da se takav glazbeni doživljaj rijetko kada ima prilike doživjeti i cuti. Tempo izvedbe rečenog koncerta je bio toliko slobodan, na određeni način i polagan, ali isto tako i sugestibilan da je tijekom izvedbe često cijela dvorana ostajala bez daha u očekivanju iduće note. Isto tako bih naglasio da se zagrebačka Filharmonija maksimalno prilagodila osebujnoj Pogorelićevoj izvedbi koji je svakako u izvedbi rečenog djela gotovo nadmašio i sama sebe. Prisjetio bih se sada neke davne 1983. ili 1984,. kada sam imao prilike slušati u koncertnoj dvorani Lisinski Tschaikovskov Klavirski koncert u b- molu u izvedbi tada nešto mlađeg umjetnika Pogorelića. Naime, na koncert sam došao u rano proljeće iz Rijeke, po snježnom nevremenu i u nekoj blagoj virozi. Međutim, nakon koncerta toliko sam se bolje osjećao da sam zaboravio na težak put i poteškoće sa prehladom, a to je po mojem sudu bio izraziti znak da je izvedba bila izrazito pozitivno nabijena i ponešto terapeutskog karaktera.

  26. studenog 2007.
Kako je izborna groznica iza nas i treba proteći neko vrijeme za stvaranje koalicijske vlade, mogu obzirom da je prošla izborna šutnja primijetiti da i mi audiofili na određeni način stvaramo «koalicije» i to u smislu izbora komponenti. Često se kao mladi audiofili ali nije uvjet, svrstavamo uz određeni brand ili školu zvuka i to nas prati gotovo cijeli životni audiofilski vijek. Ne znači da su u tom svjetlu takove audiofilske «koalicije», kao i u politici uvijek principijelne i logičke, međutim tijekom zrenja u smislu stjecanja osobnog iskustva, dolazi do profilacije osobne percepcije traženog zvuka koji odgovara našem uhu i našem životnom prostoru. Ne morate se složiti s mojim mišljenjem ali određena paralela se može provući između politike , kako u svijetu tako i kod nas, i to na način da se stvaraju obično dva velika bloka stranaka, tipa republikanci i demokrati u SAD, laburisti i konzervativci u Velikoj Britaniji i slično. Naime, preneseno u riječnik hi-fi-a čini mi se da i u tome postoji neka veza pod pojmovima analitički zvuk i muzikalni zvuk. Naposlijetku ne bih ulazio u daljnje diskusije i razlučivanje oko ispravnosti mojih dojmova i konstatacija, ali zasigurno nisam puno promašio od cilja u izrečenom osobnom dojmu.

Želite li komentirati ovaj članak?
Pošaljite svoje komentare Dnevnik vol. 16
Najbolje komentare ćemo objaviti u rubrici Pisma i Savjeti