AUDIO DNEVNIK

vol. 13


  tekst: Dean Baričić, srpanj 2007
  napomena urednika: većina stvarnih likova su u tekstu zamijenjeni izmišljenim imenima

  26. ožujka 2007.
U nedjelju mi je prijatelj Božo donio rastalni osigurač od 16 A, koji je izrađen od strane tvrtke www.hi-fituning.com. i netom je nabavljen iz Berlina. Moram priznati da osobno nisam vjerovao da će se dogoditi ikakav pomak u zvuku umetanjem hi-fi osigurača, međutim zvuk koji je dopirao potom iz sistema, a koji nisam prvotno osobito pažljivo slušao, bio je drugačiji. U određenoj mjeri sam očekivao da bi pomak mogao biti u smjeru čistoće i naglašenih detalja, međutim desilo se upravo suprotno. Pomak se je sastojao u prozračnijoj pozadini, određenoj dozi detalja koji međutim nisu bili napadni, a svakako su povećali muzikalnost i lakoću zvuka koji sam potom slušao. Sutradan uvečer sam se prepustio pažljivijem slušanju glazbe i mogu slobodno reći da je i područje basa bilo izražajnije i preciznije. Dakle da ne duljim, svakako sam mišljenja da ovo malo uloženih novaca u ovaj mali detalj svakako vrijedi isprobati ukoliko je moguće isto izvesti u sklopu vlastitog sustava električna razvodne ploče.
Prije nekoliko dana sam se također poigrao s podlogama CARDAS od mirtinog drva, a koje sam imao u rezervi, pa sam ih stavio ispod Alepha 5. Zvuk se je također promijenio i to na bolje. Drveni instrumenti su zvučali potom drvenastije, a glasovi su bili sonorniji, što na određeni način govori malo ili ništa o doživljenoj promjeni. U svakom slucčaju valja reći da se vrijedi poigrati s razlicitim podlošcima ispod komponentata, a što imalo iskusniji audiofil dobro već zna.

  28. ožujka 2007.
Jučerašnje poslijepodne sam proveo u ugodnom društvu Žarka slušajući njegove Tanoye Prestige serije, Leben integrirac i Northstar CD player. Prisjetili smo se davnih 90 godina prošlog stoljeća kada je Žarko nabavljao Sonusove zvučnike direktno iz Italije, a kojom prilikom sam 1994.god. takoder preko Žarka kupio moje prve Sonuse – Minima Amator. Razgovarajući o tim danima, Žarko se je prisjetio i svojih prvotnih iskustava sa Sonusovim zvučnikom Parva, za koji mi kaže da i danas misli da su bili posebni po mnogočemu. Pijuckali smo kapuccino i uz laganu i nenemetljivu, a u mnogočemu vruhunsku svirku jazza , obnovili uspomene o danima kada je audio hobi bio u neku ruku primjereniji čovjeku, a može biti da niti ljudi nisu bili u tolikoj mjeri opterećeni, kako audiom, tako niti svakodnevnim brigama koje proživljavamo u današnje vrijeme kapitalizma.
Nadalje, Žarko veli da njegov sadašnji sistem koji je u principu jednostavno koncipiran, baziran na dizajnu starom, bar u pogledu pojačala i zvučnika nekih 50-tak godina i u određenom smislu predstavlja vraćanje na pocetak, kada kako mi je rekao je bio fasciniran zvukom starih Tannoya u osiječkom radio studiu. Jednostavno smo zajednički zaključili da nakon toliko godina provedenih u izgradnji različitih sistema, slušajući nebrojan broj komponenti, čovjek se jednostavno zaželi ostvariti trenutak predaha i smirenja, ne osjećajući veliku potrebu za daljnim istraživanjema. Glazba je onda ta vodilja koja dominira nad sistemom i čovjek, ovisno o tome koliko mu se prilika pruži, poželi uživati u jednostavnosti i uvjetno rečeno dozi skromnosti, znajući postaviti stvari na svoje pravo mjesto.
Nadalje, netom sam pročitao na Audio pulsu Markov opis CD-a kubanskog pianista – Diskovi za pamćenje - Chucho Valdes. Odmah sam mu odgovorio da je napisani tekst izričito ekspresivan, što u određenoj mjeri daje tek naslutiti ono duševno i emotivno raspoloženje samog autora, a koje bi se moglo na ispravan način pretočiti u par rijeci. Naime, slično je i sa ostalim bilo kojim opisom vidnog ili slušnog dojma. Ustvari je nemoguće rijecima opisati ono proživljeno, rekao bih trenutno zapažanje i samo umješnošću autora teksta se dade nazrijeti bit stvari. Moja osobna iskustva sa različitim recenzijama su sličnog karaktera razmišljanja i smatram da, ukoliko se autor teksta toliko oduševi slušanom komopnentom unutar sistema, snimkom CD-a ili vinyla ili pak doživljenim koncertom, te isto pretoči u osebujnu impresiju, mogu povjerovati u autentičnost teksta, što pri tome ne znači da se opisano iskustvo može na istovjetan nacin ikada ponoviti. U određenu ruku, postoji i određena draž takvih upečatljivih trenutaka vrijednih iskustava, koji onda ostaju samo pohranjeni i nekom dijelu naših sveukupnih dojmova u životu.

  30.ožujka 2007.
Veselje s osiguračem hi-fituning nije dugo trajalo. Jucer uvečer, malo prije ponoći ovaj rastalni osigurač se pri paljenju običnog lustera u spavaćoj sobi doslovno rastalio. Danas sam na službenom putu u Rijeci upoznao mladog električara Igora, kojem sam pokazao uništeni osigurač, na što je on primijetio da isti ima u sebi ugrađenu diodu. Isto tako je rekao da će ga otvoriti i pogledati što se to u njemu krije, te mi potom javiti o rezultatima.
Uvečer, iako doslovce pregažen od cijelog dana, pošli smo Neva, Tamara i ja na koncert u Lisinski. U prvom dijelu Monika Leskovar je izvodila Shostakovicev 2. cello koncert, a u drugom dijelu je Milan Horvat dirigirao 1. Brahmsovu sinfoniju. Izvedba je bila solidna, međutim donekle tamno ozračje oba djela, kao i moje raspoloženje, bolje rečeno umor nisu mi dali osjetiti potpunu draž istog koncerta.
Nadalje, negdje sam pročitao da je pisanje dnvenika i blogova potreba čovjeka da od svog malog i beznačajnog života napravi nešto veće. Vjerovatno ima istine u tome razmišljanju, međutim osobno osječam zadovoljstvo stavljajući svoje misli i zapažanja na papir, odnosno u PC.
Kasno uvečer gledam emisiju Opća praksa i moram primjetiti da sam čuo doista interesantne komentare na temu blogova, na način da je istaknuto, da se književnicima blog može smatrati nekonvencionalim nacinom izražavanja, ali isto tako on može predstavljati na određeni način novu formu književnog izraza, ukljucivo i svu sirovost teksta, koji nastaje u kratkom vremenu, bez puno kozmetičkih zahvata. Isto tako je rečeno da određene strukture, u stvari ne percipiraju iste uratke kao osobitu vrijednost neke nove vrste književne forme, jednostavno iz razloga što nemaju receptore za isto zapažanje. Gosp. Igor Mandić je isto tako naglasio da se česta pojava anonimusa na raznim internet forumima, može objasniti činjenicom da se isti forumi svode na pljuvanje po koječemu. Osobno bih se složio s istom konstatacijom, jer, kako vjerovati napisanom tekstu, recimo dotičnih pljuvača, ukoliko osoba koja piše nema hrabrosti potpisati se kao autor teksta. Činjenica je da je Marko na svojoj stranici ne namjerava u skoroj budućnosti postaviti forum na Audio pulsu ide u prilog negativnoj konotaciji, opće svrhovitosti takovih foruma. Naposlijetku bih završio ovo ponoćno pisanje mišlju da sam prije Bobinog pisma gotovo odlučio prekinuti, bar za neko vrijeme s objavom dnevničkih zapisa. Međutim, upravo prekrasno po meni nadahunto, Bobino pismo s ohrabrenjem, dalo mi je povjetarac u leđa da ovi, ma koliko banalni i beznačajni zapisni, donekle nekoga zanimaju. Osobno mi se čini da doza sirovosti, naturalnosti i nedovršenosti ovih mojih dnevničkih zapisa, ustvari predstavljaju isto tako i mogućnost da se o ovome što trenutno nije izrečeno, potakne čitatalja na otvaranje novih horizonta i vlastitih razmišljanja i promišljanja , kako našeg hobija, tako i ovosvjetske zbilje.

  4.travnja 2007.
Slušam jučer uvečer radio emisiju prof. Tomislava Ivančića- Treće tisućljeće. Govori o hagioterapiji, koja metoda liječenja duhovnih boesti mi nije strana. Izmedu ostalog pročitan je izvadak i knjige SQ-Duhovna inteligencija, Danah Zohar i Ian Marshall- VBZ izdanje 2002.god. Jasno da sam cuvci isjecke iz rečene knjige danas kod našeg dragog Milivoja, koji sada radi u VBZ u Frankopanskoj, odmah kupio istu knjigu. Pročitavši namah samo nekoliko redaka, postalo mi je jasno svo značenje i sama važnost ovog djela. Kako se kaže u uvodnom dijelu knjige sama tercijarna inteligencija, uz IQ, EQ koju autori nazivaju SQ- Duhovna inteligencija, daje naslutiti da je po svojem značenju, upravo ona zaslužna za adekvatnu komunikaciju emocionalne i kognitivne inteligencije kod čovjeka. Postavljanje pitanja smisla svega što radimo, posla, obitelji, bračnih odnosa, prijateljstava, kao i krajnjeg smisla našeg ovozemaljskog života, predstavlja pred svakog čovjeka težak i gotovo nerješiv zadatak. Jasno da ovisno o osobnoj razvijenosti svijesti i s time povezane duhovnosti ovisi uspješnost pristupa svakoj životnoj situaciji. Ono što danas najviše muči ljude je smisao. Kako se kaže u knjizi potreba za dubljim smislom je najveći problem današnjice. Uz sve materijalne blagodati odredenog sloja današnje zapadne civilizacije, ostaje praznina «tu unutra - pokazujući na mjesto trbuha». Ono «nešto više» koje bi ispunilo tu prazninu rijetko ima veze sa opće prihvaćenom religijom. Naime SQ nije nužno povezana uz religiju. Ukoliko je netko pobožan ne znači ujedno da ima visok SQ. Mnogi humanisti i ateisti kaže se u knjizi imaju vrlo visok SQ, u što uopće ne sumnjam....itd. Knjiga je svakako za preporučiti.

  6. travnja 2007.
U srijedu smo Tamara i ja bili na prekrasnom koncertu Bachove Muke po Ivanu, orkestar i zbor iz Genta, pod dirigentskom palicom Herowega. Prava poslastica za sladokusce koji obožavaju Bachovu glazbu. Osjetila se je tolika lakoća virtuoznost i neusiljenost izvoditelja, kako solista, tako i zbora i orkestra da je to rijetka prilika čuti. Inace gosp. Heroweg je veliki majstor za izvodenje i ostale barkone glazbe, a što se je imalo itekako čuti na recenom koncertu. Od kućnih događanja moram primjetiti da je naša kćer Neva, čelistica, nakon nekoliko nastupa , kako solo u HGZ-u i Zaboku, tako i u sklopu orkestra Glazbene škole Vatroslav Lisinski uvelike napredovala u svojem muziciranju. Moram primjetiti da je jučer poslijepodne s lakoćom prosviravale netom procitano djelo Rudolfa Matza- Elegija. U svakom slučaju sada već s većim afinitetom razmišlja o akademiji, bez obzira na prijašnje aluzije na studiranje arhitekture, koja bi joj po njenim umjetničkim afinitetima isto tako bila srodna.

11. travnja 2007.
Na pisanje ovih redaka me je naveo pročitani dio knjige pod nazivom «Sociologija ukusa», finskog filozofa i sociologa Juhha Gronowa. Naime prvotno me je zaintrigirala reecenic iz iste knjige, a koja glasi: stara se izreka da se o ukusima ne raspravlja nije izvorno odnosila na činjenicu da je ukus osobna stvar svakog pojedinca. Umjesto toga uzimalo se da znači da je ukus- ili dobar ukus - na određeni način samo po sebi očit i nediskutabilan. O toj rečenici bi se dalo dobro razmisliti i s njom se složiti ili argumentairano osporiti. Također na to treba dodati i drugu misao pisca koji govori da je oponašanje dobrog ukusa pokazatelj lošeg ukusa, ako u stvarnosti ne posjedujete dobar ukus. Po mojem poimanju ovo procitano se uklapa u moj način razmišljanja u svezi «različitosti «ukusa u poimanju i znacenju rijeci kvalitetan zvuk nekog sistema. Na određeni način upravo mi se cini da nesigurnost slušatelja u vlastitu prosudbu i nedovolja kritičnost spram prihvacanja vlastitog stava, rezultira uzaludnim traganjima za najboljim receptima za izgradnju vlastitog sistema. U traganju podrazumijevam osim empirijskih pokušaja i iščitavanje velikog broja svekolikih recenzija, te sličnih vodiča za izgradnju vlastitog sistema, a koji bi Vas mogao zadovoljiti za dulje vrijeme, a o čemu mogu osobno posvjedočiti. Isto tako pitanje prirodnog ili umjetnog karaktera potreba navodi na pomisao, da se kako kaže Grunow problem s umjetnim potrebama sastoji u tome, da kada su jednom potaknute, nikada ne mogu biti zadovoljene. Možda je ova rečenica ključna za poimanje naše potrebe za izgradnjom sve kvalitetnijeg sistema. Jednom potaknuta misao o idealnom i savršenom zvuku, koje će reproducirati naš sistem, uz redovito čitanje raznih žurnala, webzina, kao i druženja s audiofilima, stvara i hrani umjetnu napetost o važnosti same kvalitete zvuka, koje nadmašuju pojmove racionalnog razmišljanja i stvarane važnosti kvalitete zvuka koji naš sistem treba prenijeti. Moglo bi se reći da, ali prilikom slušanja glazbe, na vrhunski ugođenom sistemu, doživljavmo veliki užitak i radost. Tu opet, Grunow s pravom upućuje na hedonizam današnjeg društva koji predstavlja sebičnost, obzirom da je užitak sam sebi postao svrha i cilj, a pri tome često ne birajući sredstva.

  18. travnja 2007.
Ovim nastavkom, koji je pod rednim brojem 13, završio bih objavu svojih dnevnickih zapisa, koji u originalu nose naslov MOJE AUDIO PUTOVANJE. To ni u kojem slucaju ne znači da sam došao do kraja putovanje, vec jednostavno cijenim da sam na odredenim način prezasitio ovu stranicu svojim razmišljanjima. Mogu slobodno reći da sam u svemu pisanju bio izuzetno iskren, možda koji puta i preiskren, što nadam se neće nitko zamjeriti. Nadalje, na određeni način osjećam da sam donekle pridonjeo svim mladim, a možda i starijim audio entuzijastima, a i ne samo njima da demistificiram i prikažem neke nove vizure i psihološki osvrt u poimanju ovog lijepog hobija. U svakom slucaju bih zahvalio glavnom uredniku ove stranice Marku Pecotiću, da me je potaknuo i prihvatio objavu dnevnika i eseja, a isto tako i Vama koji ste s radošću i ponekim osmjehom, prepoznavajući često i vlastite slične situacije i promišljanja, mi uputili koju riječ i pismo pohvale.

- - THE END - -

Komentirajte ovaj članak!
Pošaljite svoje komentare putem maila.
Najbolje komentare ćemo objaviti u rubrici Pisma i Savjeti.