AUDIO DNEVNIK

vol. 11


  tekst: Dean Baričić, veljača 2007
  napomena urednika: većina stvarnih likova su u tekstu zamijenjeni izmišljenim imenima

17. studenog 2006.
Jučer smo Tamara i ja bili u Lisinskom na koncertu HRT sinfoničara. Iako je koncert bio standardnog repertoara i izvedbe, jako me je veselilo čuti Violinski koncert Borisa Papandopula, koji do sada nisam slušao. Djelo je strasno, sadržajno i uistinu me je jako impresioniralo. Radi se o koncertu iz njegove mlađe dobi iz 1943. ratne godine. Ostali dio programa je bio Hayden i Brahmsova 4. sinfonija. Sva u svemu jedan lijep koncert i izlazak. Ovih dana je u Zagrebu velika južina i temperature se dižu čak do 20 stupnjeva, što uistinu nije uobičajeno za ovo doba godine, tako da niti opće raspoloženje nije baš neko.
Danas sam kupio 10 krasnih ploča. Privukao me je Tomičin mail, gdje sam na popisu našao Mendelssohnov Songs without words, na Denonu, a naposlijetku je završilo s kupljenih 10 ploča, od kojih bih svakako izdvojio Tchaikovsky - Symphony No.5 s Hans Schmidt- Isserstedt, Beethovenov Violin conceto s Ruggiero Ricci i Tchaikovsky, Violin concerto ponovo s Ruggiero Ricci na Londonu. U svakom slučaju čini mi se da se radi o vrijednim i kvalitetnim pločama, pa ćemo čuti kako zvuče kada ih operem na VPI-u.

4. prosinca 2006.
Bio sam s Goranom u petak kod Roberta na slušancu. Moram priznati da je Roberto ponovo dotjerao sistem do vrhunca, odnosno barem se meni tako čini. ZU Druid zvučnik koji je Robert kupio prije gotovo godinu dana, a koji svira u okruženju Wawac pojačala, Perpetual digitalije, upotpunjeno vrhunskim kabelima i Shunyata Hydra, tek je sada nakon gotovo godinu dana poliranja kako Roberto voli reći, prosvirao. Robert nam je isto tako pričao o trendu koji dolazi iz Amerike, glede novog medija, a to je da se planira preko interneta downlowdati, odrabrana glazba u visokoj rezolucija, i to sa mastera. Vjerovatno u tome ima nešto pozitivno, jer se gubi potreba za silne police za skladištenje nosača zvuka. Rekao sam mu na odlasku da me je samo strah da sada neće određenu komoponentu prodati i krenuti u nove putešestvije. Da li je taj tračak nemira imanentan većini audiofila? Na određeni način ono uzbuđenje dok se sa sistemom igramo i bavimo na način da isprobavamo različite kabele ili određene komponenete, sve dok ne dođemo do točke kada je sve idealno posložno i sistem izbalansiran, splasne nakon dosezanja točke vrhunca. Kao što sam već ranije spominjao možda se radi o psihologiji treganja za srećom i osjećajem praznine kada doživimo vrhunac. Inače u svojem sistemu sam prije tjedan dana promijenio lampe u Modulusu, kupivši Amperex Bougle Boy. Mogu slobodno reći da je zvuk s Amperexom lampom ECC88, donekle življi i lepršaviji, manje zagasit i sveukupno trenutno bolji, a nadam se da će tako i ostati. U svakom slučaju Telefunken koji se odsvirao nekih 700 sati nije za baciti, obzirom da sam proli set svirao bez problema do 2.000 sati, već ću ga spremiti pa neka se nađe.

6. prosinca 2006.
Razmišljam jučer ponovo o životnom smislu čovjeka. Čitajući tako jedan članak reda Dominikanaca primjećujem njihov način razmišljanja kada se u tekstu kaže da: Životni smisao, odnosno obavljanje zadaća na koje život osobno svakog poziva rađa životnim zadovoljstvom. Život se ostvaruje radom. Život doživljavamo istovremeno i kao užitak i kao patnju. Međutim i rad može biti besmislen. To danas sve više dolazi do izražaja u tkz. "nedjeljnoj i blagadanskoj nervozi". I uživanje života može također biti uzaludno. Nadalje, patnja može postati nepodnošljiva i dovesti do pobune. Teško je definirati životni put. Naime, na nas djeluju mnoge stvari koje uzrokuju nove trenutke buđenja, pa se tijekom njih i mi mijenjamo. Otkrivamo nove vidike i vidimo ceste koje nas vode u budućnost. Na putu traženja želimo promijeniti uobičajena razmišljanja i vizure. Primjetio bih nasposlijetku da velika patnja može čovjeka doista oplemeniti i produhoviti, što je rijeđi slučaj, a isto tako ga može i gurnuti u ponor nezadovoljstva i vječnog mrmljanja i stanja depresije.
Mogu s tim u svezi, slobodno reći da me pisanje ovog dnevnika u određenoj mjeri pročišćava i produhovljuje, na način da se moje i tuđe misli isprepliću i čovijek se neprestano propituje o stvarima koje se oko njega događaju. Prisjećam se sada jedne diskusije s djecom i Tamarom, koja se vodila neku večer u svezi maturalnog putovanja koje se ima organizirati za Tenin rezred u Portugal i Spanjolsku. Tamara je netom došla sa roditeljskog sastanka, na kojem je roditeljima jednostavno servirana činjenica da se ide na maturalno putovanje u Portugal i Španjolsku na 7 dana, a što jadni roditelji imaju platiti 5.000 kn. Jasno je da 5.000 kuna, danas predstavlja jednu prosječnu plaću za naš budžet te predstavlja puno novaca. A isto tako i Tena kaže da mnogi roditelji njenih prijatelja iz razreda, koji ne stoje financijski puno bolje, će teškom mukom odvojiti taj novac za maturalac. Međutim što je interesantno? Niti jedan roditelj nije digao glas na roditeljskom sastanku, na način da ukaže profesorima o neumjerenoj cijeni izleta ze nekih pređenih 3.000 kilometara, spavajući većinom u autobusu, već se svi šutke složiše i pokunjeni odoše kućama i sami znajući da će taj izlet otplaćivati dugim kreditima.
S tim u svezi mogu primijetiti da je disproporcija kod nas audiofila, između želja i osobnih mogućnosti, uvažavajući vrijednosti vlastitih sistema, upravo frapantna i uvelike naglašena. To je donekle uočljivo svaki dan na cesti, u kafićima i sl. Hrvati koji bezglavo troše zadnje kune na odjeću, skupe aute, dakako i na hi-fi, jedva hvataju daha od plaće do plaće, često se unaprijed kreditno zadužujući za stvari koje donose određeni status, ali su ustvari nepotrebne. O tome jasno kao i svaki prosječni Hrvat mogu osobno posvjedočiti, međutim mišljenja sam da je velika stvar već tu nekritičnost trošenja osvjestiti i priznati samom sebi. Vjerovatno se tu radi o našoj iracionalnoj komponenti osobnosti, a koja nas često navodi na umišljanje veličine koju svatko od nas treba za drugoga predstavljati. Meni ova zapažanja našeg društva, upravo predstavlju osobinu primitivnog društva, koji se dokazivati mora onime što posjeduje i onime što drugi vide u na njemu i u bližem okruženju. Kako pobjeći od toga i pristupiti liječenju bolesti? Po meni, jedan od prvih koraka je posvještenje o vlastitoj sklonosti iracionalnosti i sklonosti pretjeranom trošenju. Drugi korak bi bio izrada vlastitog budžete koji se može odvojiti za neku od naših potreba, računajući pri tome naša prosječna primanja, te dovođenje u sklad prihoda i rashoda. Treći i najbolniji korak je uviđanje da smo uistinu siromašni u materijalnom pogledu i da ne možemo ostvarivati baš sve što poželimo u materijalnom smislu, obzirom da nas mediji neprestano bombardiranje raznim reklamama, potičući da moramo sebi i svojoj djeci priuštiti ispunjavanje svake želje "jer mi to zaslužujemo". Taj bolni trenutak u kojem osjećamo vlastitu nemoć, je možda poticaj za prihvaćanje mogućih rješenja i put prema skromnosti, odricanju i štednji, te izgradnji duhovnih vrlina, pa ma kako to danas smiješno i nemoguće izgledalo u očima prosječnog Hrvata.

19. prosinca 2006.
Danas na kavi prijatelj mi je spomenuo da bih mogao napisati koju riječ o temi tweakanja. Napravio bih stoga mali odmak od tema o kojima sam zadnje vrijeme u dnevniku pisao, a odnosile su se više na psihološko-sociološko poimanje zvuka i okruženja u kojem se ono događa.
Nadalje, mogu osobno posvjedočiti da vrlo fina ugađanja sistema mogu rezultirati uistinu velikim zadovoljstvom kao posljedicom slušanja bolje ugođenog sistema. Kao ovotjedni primjer mogu nasvesti kupoviu podloge za mono tuner TIVOLI ONE ( Henry Kloss). S njime se družim već koju godinu, a posebno me vesele ljetni noćni sati u Jadranovu provedni u ugodnom sazvučju obićno III Programa. Naime Neno je nedavno spomenuo podnožje koje je izradio neki Mađar, a isto je donio u dućan Plug & Play, te mogućnost da se isto isproba. Nisam se puno dvoumio, već sam podlošak odmah kupio, i došavši kući postavio ispod Tivolija. Mogu slobodno reći da je zvuk mališana odmah postao puniji , bogatiji i općenito moćniji. Potom sam na Tivolija stavio jedan pack Shun Mook s logom okrenutim prema naprijed i dotom na 12 sati. Oduševljenju nije bilo kraja. Zvuk se toliko zaokružio i postao u svakom pogledu izražajniji da nisam požalio niti novaca ni truda.
S tim u svezi mogu primjetiti da ukoliko se imalo razumijete glazbene instrumente, posebno one žičane, morate znati da se tek ugađanjem instrumenta na pravu intonaciju postiže reproduktivna mogućnost i potencijal instumenta, pogotovo ako se radi o orkestu. Isto tako kvalitetnije žice na gitari, violini ili cellu drugačije rezoniraju od onih jeftinijih. Ulogu pri tome ima i opća kvaliteta instumenta, vrsta drveta od kojeg je instument izgrađena, kao i laka ili politure, a dakako da je važno i namisao interpretatora i njegov osobni način sviranja i tona koji želi dobiti.
Inače, malo iskusniji audiofili sa iskustvom raznih tweack igara znaju i sami da se fino tuniranje znuka može događati samo u logično posloženoj osnovnoj konfiguraciji sistema. Treba imati na umu da sistemi sa cijevima, predpojačala, pojačala svakako prušaju dodatnu mogućnost ugađanja zvuka s različitim proizvođačim cijevi. Ali isto tako, ako i nemate neki od cijevnih uređaja, razne podloge, šiljci drvene podloge različitih vrsta drveta, mogu znatno utejcati na fino podešavanje zvuka sistema. Zaključio bih, ponovno spomenuvši da je osnova dobro koncipiran sistem, a tek tada pomoću tweaka možemo očekivati pomak koji isprva ne mora biti sretno pogođen.

Komentirajte ovaj članak!
Pošaljite svoje komentare Dnevnik vol. 11
Komentare ćemo objaviti u rubrici Pisma i Savjeti