AUDIO ANTOLOGIJA
šesti dio, 06/2010

uvodna riječ urednika: članci pod nazivom "Audio antologija" su nastali kao rezultat dopisivanja dvojice dugogodišnjih audiofila i prijatelja. Njihova imena ću ostaviti van dosega javnosti, a objavljujem pisma samo jedne strane. Pojedina imena i nazive sam editirao, ostatak teksta nisam dirao kako bih sačuvao njegovu autentičnost. Tekstovi su bezvremenski i svevremenski, duhoviti, iskreni, poučni, autentični i - antologijski. Uvjeren sam da ćete uživati čitajujući ih! Uz napomenu da ovdje izneseni stavovi nisu nužno i stavovi redakcije.

Dragi prijatelju zdravo,

s velikim interesom sam pročitao tvoj mail pokušavajući pronaći zajedničku notu našim beskrajnim traganjima za dobrim zvukom. Zajednička nota je to nezadovoljstvo koje je kod tebe trenutno u uzlaznoj, a kod mene u silaznoj, pa onda opet u uzlaznoj fazi, kako koji dan. Faze su nam različite, jer ja sam upravo krenuo u novu investiciju - ogromnu za današnje pojmove - radi se kupnji novog pojačala.

Dopala mi se tvoja usporedba nas audiofila s alpinistima koji se penju na Mont Everest! Naime, koji ludi vrag tjera te ljude da se toliko muče i da riskiraju vlastiti život za "ništa", za "puko penjanje i spuštanje″? Isto pitanje si postavljaju moji poznanici otkada sam im saopćio da kupujem pojačalo čija je vrijednost pola moje godišnje plaće. Uz tu suludu odluku nadovezuje se to neophodno usviravanje sistema, brojanje desetina sati... I pitanje smisla svega se iz dana u dan, naravno kada sam loše volje, sve više produbljuje. I što sam dakle napravio? Umjesto skupocjenog zadovoljstva, ja imam vrlo često BASNOSLOVNO SKUPO NEZADOVOLJSTVO, sumnju da će zvuk doći na svoje, koliko uopće ima istine u tom usviravanju, nije li i to priča da se budalama poput mene uvali tek još jedan uređaj? Po riječima projektanta ovog pojačala - Francuza - pojačalo bi se trebalo usvirati nakon 300 sati, a sada ima preko 400. Vrijeme će reći svoje, nadam se...

Da budem precizniji: nije da moje novo pojačalo ne radi dobro - naprotiv, radi bolje od svega što sam ikada imao. Ono što mu fali je ta magična prostornost (iako je ima, ali još ne u toj količini) koju je imao demo primjerak tog istog pojačala. Sudim po jednoj CD snimci uživo harfe na kojoj sam čuo kako čovjek u trećem redu u publici kopa nos, a crijeva i probava harfista je bila kritična taj dan!! Čuo se šum ili bolje rečeno TIŠINA I DAH dvorane. To se kod mog primjerka još ne čuje. Zato sam odlučio ostaviti ga upaljenog non-stop, pa makar i mjesec dana. Hvala Bogu, iako su vani vrućine, barem više nemam problem A klase i živčanosti od topline koju mi je stvaralo staro pojačalo, uh...

Dakle, tvoje nezadovoljstvo oko smisla izdvajanja tolikih novaca i tolikog vremena u potrazi za "savršenim zvukom" je na mjestu! U ovoj fazi mogu reći da dijelim tvoja razmišljanja i tjeskobe u vezi evidentnog pomanjkanja bilo kakvog normalnog odnosa uloženog i dobivenog. I sasvim je prirodno da u ovoj gomili današnjih nedoumica i dubioza čovjek mora biti pomalo lud da baca kroz prozor hrpu novčanica da bi bio još samo više nezadovoljan i još se više čudio samome sebi u fulanim pokušajima da sveopće nezadovoljstvo prekine ili umanji. Nije se i neće se roditi taj koji će s novcem upoznati sreću, kamoli dosegnuti neki uzvišeniji nivo slušanja zvuka i spoja s Bogom, tj. Stvoriteljem - kako ja često osjećam sâm čin slušanja Muzike.

Međutim, ima ova priča i svoju drugu stranu. Ja za sebe dobro znam da mi je čin slušanja Muzike najbitnije zadovoljstvo koje sam - pored zaljubljenosti, prvih seksualnih iskustava i još pokoje stvarčice - ikada osjetio. I ne bih se složio da je riječ o egoizmu, jer slušanjem Muzike i bacanjem para na vinile i uređaje nisam nikome naudio ili oduzeo bilo što... Osim samome sebi, pa bih to prije usporedio s mazohizmom.

Jasno je da smo odmakli od mladalačkih otkrivanja zvukova i da nam je mozak oguglao na veći dio muzičkih emocija i iznenađenja. Previše toga smo slušali, previše toga je naš mozak upio. I upravo u tom smislu imamo potrebu za tehničkim pomagalima - sve savršenijim sistemima... Kao što stariji ljudi imaju potrebu da se u hodanju oslone na štap kako bi ponovno osjetili draž kretanja kroz prostor.

Svaki dan kada dođem kući i s ulaznih vratiju čujem - budući da uređaje i ne gasim - muziku, moram priznati da ubrzano ulazim u slušaonu kako bih čuo što to upravo svira (99% slušam ZG3). I puno puta upadam u divne ili interesantne dionice koje s pojačanjem prerastaju u božanstvene dimenzije postojanja! To mi se godinama nije dešavalo.

Ali sam istovremeno i sve više svjestan činjenice da se akt slušanja muzike pretvorio u nekakav usamljeničko-onanistički doživljaj lude (tj. mene) koja razgovara sama sa sobom.

Pozdrav!

... par dana kasnije...

Dragi moj,

očito ti je jesen krenula u znaku ključnih propitkivanja! Slično se događa i sa mnom. I nije to prvi put, prvo mrcvarenje samoga sebe kako bih izvukao pokoji suvisli odgovor na pitanja koja je u suštini puno bolje ne postavljati, još je gore pokušati odgovoriti na njih. A mozak je ta čudna sprava koja nam daje dojam da na nešto možemo utjecati, a prava istina je da se svi ljudi podjednako vrte u začaranom krugu mačjeg pokušaja hvatanja vlastitog repa.

Sasvim je sigurno da ulazimo u krizu pedesetogodišnjaka. Da bih u tu sliku ubacio tračak humora, volim reći za sebe da od kada sam ušao u pubertet, iz njega do danas nisam ni izašao! Bilo je i biti će tako dokle budemo imali snage da dišemo i hodamo stazama (polu)života. Kažem "poluživota", jer ponekad svi znamo biti puni nezadovoljstva sa samim sobom ili sa svijetom koji nas okružuje - od žene i djece do prijatelja i države... S mnogo toga smo nezadovoljni, koliko smo i u nemogućnosti da to riješimo. A opet, pokušati se riješiti novih želja kako bismo izbjegli nova nezadovoljstva - to sve je nemoguće. Uostalom, želje su GLAVNI POKRETAČ SVEGA, riješiti se želja je riješiti se života, tj. IZVRŠITI PSIHOLOŠKO SAMOUBOJSTVO, NIŠTA DRUGO.

Kako si dobro shvatio: sreća dolazi sama, putevima koji su samo njoj poznati. I mi stalno želimo samo ono što u tom trenutku nemamo, posve nesvjesni činjenice da kada i KONAČNO dođemo do tog nečega, pažnja i svijest su već miljama udaljene k nekom drugom predmetu. Ima jako puno takvih primjera i u hi-fi hobiju, ali uvjeren da se isti mehanizam ponavlja DOSLOVCE U SVEMU. I zato bi trebalo da s manje subjektivne kritike gledamo na taj naš odavno zaključeni Don Kihotovski pokušaj dosezanja viših zvukovnih i muzičkih sfera i Mont Everesta. U smislu da nas pomalo napusti taj vječiti osjećaj uzaludnosti i nekakve nekreativne površnosti bavljenjem zvukom, žicama, lampama, tranzistorima.

I apsolutno NIJE ISTINA da je naš hi-fi hobi manje vrijedan od bilo kojeg drugog hobija. Baš suprotno! Kada samo pomislim s čime se bave moji poznanici, ako analiziram slučaj do slučaja, ja sam stvarno sretan što mi je jedna od glavnih životnih tema Muzika i Zvuk. I uopće nije bitno da li sam došao do vrha! Bitno je biti na putu - kaže stara kineska. Vrha uopće ni nema, jer vrh je Put. Put je Vrh.

I ako uopće možemo govoriti o greškama, to nisu silne pare i silni trenutci bačeni na hifu, već činjenica da pritom zaboravljamo na naše najbliže. Najčešće su jedan običan topli dodir ili jedan pogled dovoljni i bitniji od večeri provedenih u zajedničkom buljenju u televiziju. Potpuno ista stvar se događa i meni, iako se trudim obratiti više pažnje na moju suprugu koja provodi 20 godina svog života samnom, a ja joj uzvraćam s 1% interesa kojeg sam posvetio hifi-ju!

A što se tiče iznosa novca koje si ti potrošio na hifu, NEMA DVOJBE da je iznos ogroman. Upravo koliko je mojih nedavno bačenih pola godišnje plaće na pojačalo van zdravog razuma. Međutim, krećem od svojeg primjera: koliko para i na što sam trebao potrošiti da se 150 i kusur puta tako naježim od zadovoljstva i "eksplodiram u svemiru postojanja" koliko mi se desilo od kada je novo pojačalo ušlo u moju sobu.

Figurativno rečeno: KOJA JE TO KURVA ILI OPIJAT, AKTIVNOST ILI ZANIMACIJA KOJA BI MI ZA TE PARE DONIJELA SLIČNU KOLIČINU ZADOVOLJSTVA?! Ja je ne vidim.

Baj!

... par dana kasnije...

Ciao prijatelju,

velika je istina i ono o čemu ti zboriš - industrija konzumizma, suptilno stvaranje sve većih potreba za glupostima, stalno izmišljanje novih načina da nam se stvori nova želja koja nam gura ruku prema novčaniku i, kao u hipnozi, prsti broje novčanice koje onda ruka predaje nekome tko za uzvrat u tu ruku stavlja proizvod koji samo vrlo kratko vrijeme popunjava novu rupu nezadovoljstva i tako u nedogled, tj. dokle je para. A kada para nestane, onda kreću kreditne kartice koje nas vež za taj isti sistem i od nas stvaraju robove koji u panici da ne izgube ono što su već zgubili pristaju na sve lošije i nehumanije poslove, na nikakve penzije itd.

Naravno da bi se bez hi-fija moglo živjeti, ne može se živjeti samo bez hrane i ljubavi. Uostalom ne potvrđuju li stariji ljudi, ne prestaju li potvrđivati da su bili najsretniji onda (uglavnom tijekom i iza rata) kada nisu imali ničega?

Prema tome, može se biti sretan i bez ičega! Međutim, ono što su oni tada imali - a mi nemamo - je osjećaj nade, taj san o boljem sutra, makar ne za nas već za sljedeću generaciju. Mi danas imamo više, spram te generacije mi smo - bez pretjerivanja - bogataši! A tako smo duboko nesretni, izgubljeni, bezvoljni. I u tom duhovnom procjepu, kapitalizam nalazi nebrojene forme instant snova, instant zadovoljenja i fatamorgana oaza sreće. A mi ostajemo i dalje na suhom, a oni i dalje pune tajne račune.

Nismo samo ti i ja u krizi - cijeli sistem je u krizi, SVE oko nas je u krizi i pitam se gdje li će cijela mašinerija napuknuti i otvoriti procjep ka nekoj novoj katastrofi tipa globalni rat, nestašica, potresi, poskupljenja i slično. Dakle, ne samo da živimo bez nade, čak naprotiv, vrlo svjesno očekujemo neku katastrofu. Jedino što ne znamo je u kojem obliku će doći. Pa kako onda živjeti normalno, iz kojeg rezervoara crpiti smisao svakodnevnog buđenja, odlaska na posao, maltretiranja u saobraćaju? Ovo su teška vremena, a odgovora i na najmanje pitanje nema na horizontu.

Potpuno shvaćam tvoje nezadovoljstvo ogromnom količinom novca koje si za hifu dao i stvarno štogod rekao, cifra ostaje impozantna. Ali ponavljam: što se ja imam čuditi kada u svojim okvirima pretjerujem na vrlo sličan način?

Međutim, ti si s tvojom bačenom lovom uspio učiniti nešto više, nešto za što bi prosječan roditelj odmah dao troduplo, tj. prenio si svojem djetetu LJUBAV za Muziku i Zvuk! Pametan čovjek se nije rodio, ta se osobina stječe tijekom životnog puta. Greške se plaćaju stostruko. Ljudi troše silne novce na privatne satove za svoju djecu, tečajeve, škole, fakultete i rijetko tko uspije sa svim tim "podukama" prenijeti ljubav i strast za nečim, a to je jedini mogući cilj i svrha svega. Ti si uspio!

Čuo sam se s onim zagrebačkim hi-fi dilerom (među nama: nije mi nimalo simpatičan) i nakon deset poziva sam saznao da i njegov model mog pojačala ima onu rupicu na šasiji. Sada sam miran, tj. nema više prostora za sumnju u teh. ispravnost. I još samo ovo: nemam pojma je li se stvarno događa neki pomak ili je to u mojoj glavi, ali već dva dana slušam zvuk u kojem mi skoro više uopće ne fali tog famoznog zvuka dvorane, tj. prostora. Čini mi se da se zvuk počeo zaokruživati...?!

Baj!